Piše zlatko crnčec
DORH odlučuje o izborima
Nije baš jasno zbog čega je HDZ izabrao baš Ivana Turudića. Moralo se znati što će uslijediti. I u medijskom i u političkom smislu. Naime, cijela mudrost današnjeg HDZ-a bila je u tome da se ne izazivaju tvrdi i žestoki društveni sukobi. Posebno ne oko povijesnih i svjetonazorskih tema. Ako je oko toga i bilo sukoba, oni gotovo nikad nisu bili između HDZ-a i onih stranaka koje sebe smatraju ljevicom. Toga se nismo nagledali. Osim možda nedavno, kada se u Saboru raspravljalo o Zakonu o zaštiti hrvatskog jezika. Međutim, kako sam zakon uopće nije restriktivan i ne predviđa bilo kakve sankcije za bilo koga, cijela je ta rasprava bila mlaka vodica. Tek toliko da se jasnije postave linije u raspravi koja u Hrvatskoj, može se slobodno reći nažalost, malo koga uopće i zanima. Nije se čak previše ni iskoristila prilika da se javnost podsjeti da je oporbena zastupnica koja ima ambicije biti premijerka Hrvatske prije samo nekoliko godina potpisala Deklaraciju kojom se negira samobitnost hrvatskog jezika. S gledišta političke taktike, što se tiče HDZ-a bio je to dobar potez. Što je manje svjetonazorskih ratova, to su izborni izgledi ove stranke bolji. HDZ je 2015. u Hrvatskoj odigrao samo neriješeno sa SDP-om, iako je dobio više glasova nego 2016. i 2020. kada je, posebno prije četiri godine, u izbornom smislu pomeo pod SDP-om. Naprosto, lijevi su birači 2015. izašli na izbore jer su se osjećali ugroženi retorikom tadašnjeg HDZ-a. Prilikom dva sljedeća izlaska na birališta puno ih je ostalo kod kuće jer se nisu osjećali ugroženim od europarlamentarca Plenkovića.
