IN MEMORIAM
Odlazak Klaudia Marinca, viteza istarske gastronomije
Možemo, zadovoljni, konstatirati kako je već dulji niz godina rast kvalitete hrvatske gastronomske scene nezaustavljivi. Jednako tako, zadovoljni možemo biti i s činjenicom da je došlo do silne afirmacije izvorne, autohtone gastronomije koja je, s punim povjerenjem u tradiciju ali i uz pomoć moderne, tehnološki osuvremenjene reinterpretacije, osvojila i najistančanija nepca globalnih gastro nomada. Sve smo bliže, u Istri i Liburniji posebno, a zahvaljujući tim regijama koje su lideri vrhunske gastronomije na zasadama tradicije, sve više i na području Dalmacije, Plešivice, Zagreba, Međimurja ili Slavonije zasluženo dobiti atribut države u kojoj se istinski uživa u autohtonoj gastronomiji. U domaćoj hrani i jednakim takvim vinima dakako. Ali, poštenja radi, upravo u ovakvim trenucima kad se Hrvatska sve više obasipa Michelinovim zvjezdicama, treba zastati, zaviriti u prošlost, pa i ne tako daleku, i reći - hvala rijetkima, istinski hrabrim restoraterima koji su takav stav imali i u godinama kad je domaća kuhinja pred naletima globalne konfekcije bila prognana na margine, u rijetke konobe koje su joj rekle - non passaran. Onda kada je domaće bio "seljačko", "bezvezno", "banalno", kad nije bilo dovoljno "nobl" kao jela koja su došla s velikim naletima turista, tamo prije pedeset i nešto više godina. Srećom, bilo je i tada ljudi koji su u svojim gostionicama, konobama ili "krčmama" kako ih je u jednom periodu sedamdesetih godina prošlog stoljeća nezgrapno definirala ondašnja birokrtska nomenklatura, koji se nisu dali. Koji su tvrdoglavo i ponosno ustrajali nuditi ono na čemu su i sami othranjeni.