PIŠE Bojan ŽIŽOVIĆ
Uvijek glasam za izborne gubitnike. Je li vrijeme da dam glas IDS-u?
Ne želim biti defetist, ali nema mi druge. Da parafraziram jednog pjesnika - ovo nije moj grad, ovo moja kuća nije. Pritom ne mislim samo na Pulu, cijela ova država je petparačka, prodana ni za što, da bi se napunili džepovi Tuđmanovih dupelizaca, stvorena za trgovce-kriminalce, za opskurne likove iz mo'š si misliti egzila, prodana da postane ovo što je danas - zadnja provincija, u svakom pogledu sužena, skučena. Gledano iz te perspektive, nije teško biti najnaprednija regija u zemlji katolibanskog kiča, kao što se time diče vladajući u Istri, no što mi imamo od toga, obični stanovnici, da ne kažem provincijalci, ne daj bože radnici. Uvalili su nam simbole, bilo regionalne ili državne, pred kojima bismo trebali padati ničice i servilno služiti, na nekoliko stranih jezika, turističkoj rulji koja ovdje izjeda vlastiti kruh, spava u vlastitim posteljama, poji se vlastitom vodom. Sve naše goste ovdje čeka domaćinska atmosfera, trgovački lanci iz njihovih zemalja, znani im okusi friško ispečenih zaleđenih pekarskih proizvoda, toaletni papir s mirisom njihovog kraja… Dočeka ih Ulica Sergijevaca, ta pulska od zanemarivanja začepljena žila kucavica, u kojoj kupuju suvenire iz Indonezije, pritom žvačući trokutić pizze spravljene od brašna vrlo općenitog porijekla.
