Kada negdje na ulici ili uz more vidite malu slatku drvenu kućicu, a prepoznat ćete je po vedrim bojama i prozirnim vratašcima iza kojih su police s knjigama, slobodnim knjigama koje se mogu posuditi, pročitati i vratiti, uzeti ili zamijeniti drugima - znajte da iza te lijepe priče stoje supružnici Ornela i Edin Žerić iz Pule. Kao pravi volonteri i zaljubljenici u knjige i pisanu riječ, dali su se u posao, sami grade i financiraju svoj mali projekt.

Razgovaramo na Valkanama, gdje su s naramkom knjiga došli obići tamošnju Malu slobodnu knjižnicu, jednu od šest rasutih po Puli, ali i dalje po Istri. Gotove i knjigama napunjene kućice, kada ih jednom puste u svijet, ne napuštaju, redovno ih obilaze i pune novom literaturom. Sada, kada se pročulo, knjige im stižu s raznih strana, od prijatelja, poznanika, nepoznate braće po knjigama.

Ornela i Edin svoju prvu kućicu postavili su prije šest godina, to je ona u Valbandonu, sigurno ste je uočili u kafiću na plaži, na šetnici prema Fažani. Kako stanuju na Velom vrhu, tuda najčešće idu prošetati i ovaj kafić im je bio omiljen na toj ruti. Jer, razumljivo, ono što voliš ne možeš bilo kome povjeriti, tek tako ostaviti na cesti.

- Vlasnik kafića i njegova supruga su se oduševili kada smo im to predložili. I sada kažu da im je to najbolja reklama: svaki dan se netko fotografira pored te Male slobodne knjižnice, priča nam Ornela, i po struci knjižničarka, zaposlena u Sveučilišnoj knjižnici.

(Snimila Duška Palibrk)

Tako je počelo, a onda je Mala slobodna knjižnica osvanula i na rabačkoj šetnici, na molbu Orneline kolegice Majde Milevoj Klapčić iz Srednje škole Mate Blažine u Labinu, koja se sada o njoj brine. Uz ovu na kupalištu Valkane, cjelogodišnjem okupljalištu Puležana, kućicu s knjigama darivali su i Osnovnoj školi Monte Zaro, za njihovu učionicu u prirodi i o njoj se brine školska knjižničarka Dragica Pršo. Pršo je urgirala i za "svoj" Mjesni odbor Sv. Polikarp-Sisplac, čija je vijećnica. I upravo je neki dan inaugurirana Mala slobodna knjižnica u Jeretovoj ulici, na glavnom trgiću u naselju, preko puta marketa, u nizu sa zelenilom i klupama.

- Dugo sam razmišljala o tome. Na našim putovanjima, u Stockholmu, Parizu, Pragu i drugim gradovima, svugdje sam viđala takve kućice, tako su mi bile slatke. A prvu sam kod nas vidjela na Vrbniku, oduševila sam se i rekla: ja to moram raditi. Zajedno ih pravimo, suprug i ja, sve sami. Napravimo nacrt, nabavimo materijal, on je drvodjelja, ja ih onda obojim. Imamo svoju malu radionicu za kućice, tako je i zovemo, priča Ornela, a Edin dodaje da im za jednu kućicu treba 15-ak radnih sati, oko tri dana uz sve ostale obaveze.

Daruju zajednici svoje ruke i vrijeme, ali bome i novac, jer boje nisu jeftine, kao ni pleksiglas za prozore na vratašcima. Staklo je, kažu, ipak opasno, mogao bi se netko ozlijediti.

- Ne mislimo na novac, to nam uopće nije važno. Drvo nekad uspijemo reciklirati, nešto možeš naći i u naplavinama, od odbačenih komada namještaja na ulicama, ali to je obično neiskoristivo jer je sve od šperploče. Nama treba samo pravo drvo zbog izloženosti vremenskim uvjetima, priča Edin, po struci brodski strojar.

Sada prave još dvije kućice. Jednu za Otočac, za Book caffe, gdje uvijek stanu na putu kroz Liku. Za vlasnicu tog kafića kažu da je fantastična, organizira i promocije knjiga, žena koja voli knjige i književnost. Javila im se i poznanica iz Zagreba Dina Popović koja se zaljubila u Molat, ljeti tamo vodi radionice za djecu, želi napraviti i pravu biblioteku, ali je poželjela i ovu malu, slobodnu za svoje otočane.

- Ta će mi biti posebno draga, ali volim ih sve. Svaku koju napravimo ja bih zadržala za sebe. Ali poanta je u knjizi i da se knjiga približi čitatelju. Tako, na otvorenom prostoru svima je pristupačnija. Nema radnog vremena, nema zaduženja kao u knjižnici, nema rokova, možeš knjigu uzeti, ne moraš je vratiti, možeš drugi put donijeti neku svoju. Poanta je promocija knjige i čitanja, ističe Ornela.

Kakve su povratne informacije, ima li nade za knjige u ovoj suludoj vladavini digitalija?

- Dobre su reakcije. Pogotovo prvih godina baš sam bila sretna. Idem s tom boršom s novim knjigama u Valbandon, kad tamo kućica krcata. Bilo je i mnogo stranih izdanja, na drugim jezicima, dakle i turisti ostavljaju svoje knjige. Ovdje na Valkanama puno je djece pa uvijek donesem i dječje slikovnice i knjige jer brzo nestanu. Bude tu posve novih knjiga. Mogu to biti i stare knjige, samo da je dobro štivo, zanimljivo. Da nije, recimo, neka (pre)stručna literatura, da se ljudi ne rješavaju samo balasta iz svojih kuća, kaže Ornela, koja je knjige skupljala i za prihvatilište za beskućnike.

(Snimila Duška Palibrk)

Mnogi oko nje su, veli, skeptici, ali ona vjeruje u opstanak knjiga i knjižnica. Klasična knjiga je zamjenjiva, slaže se, možeš čitati i e-knjige, ali misli da će se pravi ljubitelj pisane riječi uvijek vraćati tiskanoj knjizi i listanju papirnatih stranica. Vidi to i na poslu, u Sveučilišnoj knjižnici: svi koji su i prije čitali, dolaze i sada po knjige, kaže.

Baš zbog te digitalizacije, dodaje Edin, žele ljude vratiti knjizi na papiru. Ornela kupi pokoju knjigu koju želi imati, a ostale posudi u knjižnici, ali njezin suprug, kaže, u tome je pravi šopingholičar.

- Čitač sam od malih nogu. Ove digitalne baš i ne volim. Volim slova na papiru. Toliko volim knjigu da je radije kupim, nego da odem u knjižnicu, posudim i vratim. Ja je volim imati. Bez obzira je li riječ o beletristici, jer me i tada one opet nađu. One koje mi se svide, naravno. Samo što je knjiga danas skupa prosječnom čitatelju, kaže Edin.

Budući da i u svom domu, kao i mnogi od nas, imaju gomile knjiga, za sebe i svoje prijatelje - ideja je u razradi - napravit će pravu drvenu kućicu na svojoj okućnici. Da u nju stane puno polica s knjigama i udobna fotelja za čitanje. Imat će svoju malu privatnu knjižnicu. Bit će to ugodan kutak za druženja s knjigom i prijateljima.

Povezane vijesti

• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.
• Tri nova naslova: Svjetskih bestseleri pred hrvatskom publikom