Osam tisuća ljudi ustalo je protiv gradnje luksuznog hotela na riječkoj Costabelli, najzapadnijem dijelu grada koji se malo nakon te točke postupno prelijeva u atraktivnu opatijsku rivijeru. Na istoj toj Costabelli vilu je prije nekih stotinjak godina navodno izgradio glavom i bradom svjetski mafijaš broj jedan - Al Capone. Villa Capone je i dalje na svom mjestu, skrivena među gustom šumom koja se prostire od ceste s gornje strane, do mora s donje. Tako smještena zaklonjena je od suvišnih pogleda znatiželjnih šetača. Nekad mafijaško-špijunsko gnijezdo danas je rezidencija Vlade RH. U nju je često navraćao nekadašnji premijer Zoran Milanović, a prije njega, u devedesetima, čarima Caponeove ville nisu mogle odoljeti dvije gospođe Tuđman - Franjina supruga Ankica i kćer Snježana. Ljetovale su u potpunoj tajnost, blaženoj diskreciji, miru i tišini tada, kao i sada, crvene Rijeke, zadnjeg bastiona socijaldemokracije u Hrvatskoj.

Capone i Janis Joplin

Nekih petstotinjak metara udesno od Caponeove ostavštine, opet u smjeru Opatije, slovački je investitor prije nekoliko godina poželio izgraditi top hotel. Plan je bio da hotel s pripadajućim terasama gotovo izlazi iz mora i onda stepenasto ulazi u uski pojas zelenog koji se proteže do glavne ceste. Zanimljivo prostorno-plansko i arhitektonsko rješenje iziritiralo je riječke aktiviste, čuvare prostora, svakojake antiprotivaše koji znaju za što nisu, ali ne znaju za što jesu. Nakon javne rasprave, na lokaciji gradnje okupila se gomila ljudi. Bilo je rano proljeće. Glasni bubnjevi ratničkim, monotono udaračkim ritmom, pozivaju na otpor krupnom kapitalu koji zelenu oazu na Costabelli namjerava pretvoriti u betonsku spodobu. Otporaši su podignuli šatore. Odbili su dostavu kemijskih WC-a koje im je ponudio investitor želeći tim priručnim sredstvom spriječiti fekalno onečišćenje okolne šume. Stavili su razglase, pustili Janis Joplin, rastegnuli šugamane, zalegli i počeli s održavanjem vatrenih govora.

Za i protiv

Poanta okupljanja onemogućavanje je gradnje hotela. Nema se tu što graditi, ako se pita Otporaše. S jedne strane, kad uzme u obzir pro et contra stavove, realan čovjek pronašao bi puno razloga za gradnju, ali i pokoji da se ona ne dogodi. Recimo, Costabella je jedino zeleno područje u administrativnim granicama Grada Rijeke koje se nalazi nadomak mora. Ima neku svoju ljepotu, prozračnost i nedodirljivost prirode u koju se sada mora intervenirati bagerom i sjekirom, kako bi se sječom gomile stabala oslobodio prostor za gradnju. No investitor je posložio priču po svim pravilima i ubrzo je niknuo hotel - Hilton. Ambijentalno uklopiv, savršeno integriran u okolinu, velik, a nenametljiv. Valjda su i antiprotivaši shvatili da je otpor besmislen i nepotreban pa se njih 8.000 povuklo s gradilišta!

Ovako je, dakle, sve to oko Hiltona u Rijeci moglo izgledati: s prosvjednicima, policijom, nadvikivanjima i nerazumijevanjem, ali i s naknadnom pameću kad se stvari prihvate realnima i kakve jesu. Uzimajući u obzir parametre novog objekta, intervencija u prostor Costabelle realno nije bezazlena, ali je pronađena idealna formula suživota biznisa, prirode i potreba građana. Nitko se u Rijeci oko toga nije bunio pa se samim time ni spomenuti protest nije dogodio. Naprosto nije bilo razloga.

Problem u predsoblju

Takav film u Puli nećete gledati. Barem ako se pita Možemo! Pula. U svom predizbornom materijalu za gradonačelnicu Pule Dušica Radojčić snimila je filmić, uradak od 35 sekundi. Glavna teza je da se na Lungomareu zbog prevelikih apetita planira gradnja hotela na sedam etaža! Radojčić se za potrebe snimanja popela na vrh parcele, odakle glavom značajno i sugestivno pojašnjava obuhvat potencijalne gradnje. Slušajući je, i prateći dramatičnost trenutka, čovjek ima dojam da će se u centru Pule, stotinjak metara od mora, graditi termoelektrana na ugljen, zagađivač prostora par excellence, a ne hotel u prostoru bivšeg kamenoloma, davno iskopanoj rupi u kojoj je trenutno nogometno igralište! Za hotel koji bi tamo trebao naći svoje mjesto, neće se, recimo, za razliku od riječke Costabelle, posjeći nijedno stablo. I da, hotel po projektu investitora neće imati sedam nego pet etaža.

Svjesnim pretjerivanjem Možemo! Pula namjerno plaši građane, zavarava ih netočnim informacijama, kreira antiinvestitorsku klimu i suprotstavlja se svakoj logičnoj poduzetničkoj inicijativi. Postupno se, očito, stvara platforma za otpor. Iako otpor radi otpora nema smisla, ovdje je otpor sam sebi svrha. Bez posebnog objašnjenja. Nešto kao larpurlartizam. Kod Možemo! Pula postoji suprotstavljanje da bi se suprotstavilo, opravdalo svoj politički, sadržajno i tematski slabašan, sužen i jednostran izborni program. Dok vrijedni projekti poput gradnje hotela u susjednoj Rijeci prolaze bez problema, pod pretpostavkom da su ispunjene sve zakonom predviđene procedure, s Možemo! Pula gradnja na Lungomareu zapinje već u predsoblju prostora u kojem se donose odluke. Zašto? Tek tako! Istodobno tu političko-aktivističku grupaciju, čije djelovanje unatoč ovoj kritici građanski valja pozdraviti, ne smeta što jedna od njihovih stožernih figura Koviljka Aškić ugrađuje gomilu betona u stambeni objekt koji se prostire gotovo od ruba do ruba njene parcele. Time ruši dio vjerodostojnosti politike Možemo! Pula.

U svemu tome važno je samo da Pula ne postane Zagreb kakvim ga u koječemu doživljava veliki kazališni redatelj Paolo Magnelli - težak, zamandaljen grad zaključanih mozgova. Open minded, ljudi, open minded.

Povezane vijesti

• Beskrupulozna taktika dehumaniziranog Euroherca
• Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
• Parada neukusa, seljaštva i kiča načelnika Fažane Radomira Koraća