PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
1001 NEDJELJA: Bolest neka udarila na vrata. Boje se. Noćnog mraka. Ili mračnog dana. I jednog i drugog. Svega se boje. Što ako umru?
Jest da je mali, minijatura od čovjeka, ali ni to ne pomaže, stavi noge u perilicu za rublje pa sve ostalo ostane vani, uđe naglavačke pa zapinje u ramenima, pokušava na stražnjicu i nemoćno sjedi s njom u bubnju. Oprao bi se on i tako, ali mašina neće da se pokrene bez zatvaranja vrata. A vani lijepa noć. I zvijezde i Mjesec na nebu. Isto kao da je u perilici. I ništa ne zapinje. Ali u ovoj vanjskoj perilici ima puno rublja. Čistog, misli si. Ima i šporkog, to mu ne pada na pamet
Bojan Žižović
Gdje smo ono stali. Dakle, htio je ući u perilicu rublja da ispere svoje grijehe, strašne kao što je strašna noć bez Mjeseca na otvorenom moru, a onaj bubanj u mašini su zvijezde, stotine, tisuće, toliko rupica, i sve se okreću oko osi. Ali ne može se pospremiti unutra. Jest da je mali, minijatura od čovjeka, ali ni to ne pomaže, stavi noge unutra pa sve ostalo ostane vani, uđe naglavačke pa zapinje u ramenima, pokušava na stražnjicu i nemoćno sjedi s njom u bubnju. Oprao bi se on i tako, ali mašina neće da se pokrene bez zatvaranja vrata. A vani lijepa noć. I zvijezde i Mjesec na nebu. Isto kao da je u perilici. I ništa ne zapinje. Ali u ovoj vanjskoj perilici ima puno rublja. Čistog, misli si. Ima i šporkog, to mu ne pada na pamet. On bi htio voljeti. Sve i svakoga.
Fali mu dodir
- Ja volim, kaže.
Nitko ne uzvraća. Samo njegov eho u praznoj ulici odbija se o opne zgrada.
- Ja volim, ponavlja.
Ali koga, pita se. Nije mu jasno. Jer zvijezde su daleko, a ni Mjesec, koliko god bio na dohvat ruke, nije blizu. Da se popne? Ali gdje. Na najvišu zgradu? Pa ruku ispruži prema nebu. Možda nešto i dotakne. Jer fali mu dodir. On bi ljubav. Primao i davao.
- Samo ljubav, šapuće.
Nitko ne odgovara. I nema nikoga. Drugi ne izlaze. Bolest neka udarila na vrata. Boje se. Noćnog mraka. Ili mračnog dana. I jednog i drugog. Svega se boje. Što ako umru? Tko će im nad jarak doći ako nikoga ne bude? To njih mori. Cvijeće da im netko donese, svijeću upali nad mjestom na kojem su zemljom zatrpani. Zato kod kuće sjede i otvaraju boce vina, jednu za drugom, iz podruma ih vade, kao da su ih sami pravili, kao da su grožđe cijedili kroz prste. Ali sve im kiselo u ustima, a to je prvi simptom bolesti, pa odmah liježu u krevet. Ne pomisle da su popili ocat. Ne, to im nije na pameti. Ako je kiselkasti okus u ustima, odmah u krevet. A vani lijepa noć. Pokoji oblačić putuje nad njihovim glavama. Ali džaba oblačića kad se pred njima ponor bolesti otvara.
Uto se stvori ona. Kao da je od stakla sazdana, glatka, doima se prozirna, u svakom slučaju nježna pojava. I mirišljava. Kao njemu dobro poznati omekšivač.
- Dragi, kaže ona.
A njemu se noge oduzele. Misli da nije dobro čuo, jer uši mu male, kao i tijelo, a glava velika. Takav se rodio, nije to kasnija greška.
- Draga, uzvrati on.
I ne vjeruje da je to upravo izgovorio. Sama mu slova niz jezik kliznula kao sanjke po zasnježenom brežuljku.
- Dragi, ponovi ona.
Sad mu već sumnjivo, ali ne može odustati. Pa ne događa se ovo svaki dan. Ne događa se nikada. A on želi voljeti i biti voljen. To mu hrani grešnu dušu.
- Draga, ponovi on.
Ali ne vjeruje u ono što izgovara. Kao da priča s utvarom, a ne čovjekom koji pred njime stoji. S kosom žutom poput cvijeta maslačka. A on spravlja i sirup od tog cvijeta. Pokušava se prisjetiti i recepta, ali ne može. On je trenutno stvoren samo za ljubav. Ali ona šuti. A on ne zna što da joj kaže. I stoje sučelice. Gledaju se u oči. Ona kao da gleda kroz njega. No, iza njega nema ničega. Ulica je nestala i ostala je praznina, vakuum. Nema ni zidova, ni zgrada, ni tla na koji bi se mogla stopala osloniti.
- Dragi, opet će ona.
Je li na baterije, pita se on. Koliko bi baterija u nju stalo, pita se dalje. I u koliko škafetina? Možda se solarno pune? Ali Sunce se više ne vidi, pa to ne dolazi u obzir. Možda na mjesečevu svjetlost? Je li ona, kako bi se reklo, od krvi i mesa? Ili je s nekog drugog planeta? Pa i onda bi bila od krvi i mesa? Ali od kakve krvi i kakvog mesa? No, sve to nema veze, sve to njemu ne smeta.
- Draga, ne posustaje on.
U zanosu
I zagrli je. A ona se raspline. Nestane. Ispari u njegovom zagrljaju. On svejedno grli. Čvrsto se stišće. Njegove kratke ruke postale su njezine dugačke, njezina kosa žuta poput cvijeta maslačka postala je njegova, njegova prevelika glava ostala je prevelika, ali koga briga za glavu kad on nju grli, kad su njih dvoje postali jedno, a glava manje-više.
- Ja volim, viče on u zanosu.
I bolesni su izašli na balkone, pa gledaju tu minijaturu koja grli sama sebe. Prvo ga zalijevaju vinom, pa gađaju bocama, govore mu da ušuti. On se ne obazire, on grli i ljubi, grli i ljubi. A sve oko njega nestaje. I prozori i zidovi, i ulice, i kuće, i prozori na njima. Samo zvijezde ostaju, kao sitne rupice u bubnju perilice za rublje, i sve se brže okreću oko osi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
