Ne želim biti defetist, ali nema mi druge. Da parafraziram jednog pjesnika - ovo nije moj grad, ovo moja kuća nije. Pritom ne mislim samo na Pulu, cijela ova država je petparačka, prodana ni za što, da bi se napunili džepovi Tuđmanovih dupelizaca, stvorena za trgovce-kriminalce, za opskurne likove iz mo'š si misliti egzila, prodana da postane ovo što je danas - zadnja provincija, u svakom pogledu sužena, skučena. Gledano iz te perspektive, nije teško biti najnaprednija regija u zemlji katolibanskog kiča, kao što se time diče vladajući u Istri, no što mi imamo od toga, obični stanovnici, da ne kažem provincijalci, ne daj bože radnici. Uvalili su nam simbole, bilo regionalne ili državne, pred kojima bismo trebali padati ničice i servilno služiti, na nekoliko stranih jezika, turističkoj rulji koja ovdje izjeda vlastiti kruh, spava u vlastitim posteljama, poji se vlastitom vodom. Sve naše goste ovdje čeka domaćinska atmosfera, trgovački lanci iz njihovih zemalja, znani im okusi friško ispečenih zaleđenih pekarskih proizvoda, toaletni papir s mirisom njihovog kraja… Dočeka ih Ulica Sergijevaca, ta pulska od zanemarivanja začepljena žila kucavica, u kojoj kupuju suvenire iz Indonezije, pritom žvačući trokutić pizze spravljene od brašna vrlo općenitog porijekla.

Lokalni me izbori zbog svega nabrojanog jako uzbuđuju. Jer mislim si: evo, sad će netko popraviti sve ovo što su dosadašnji zaribali, sad će od provincije napraviti grad, sad će u centar dovesti obrtnike, sad će se otvarati mali butižini, sad će izgraditi javnu garažu, sad će osvijetliti i pokoji uspon prema Kaštelu, sad će i u kulturi biti širih pogleda, sad će općenito biti više odgovornosti… Onda me obuzme smijeh, ne mogu stati, nije da se slatko smijem, obrazi mi se ukočili. Mislim si što tu može poći po zlu. I onda shvatim - sve. Defetizam me obara. Slutim da će sve ostati isto. Nikakve suštinske promjene tu ne može biti zbog svega što sam već naveo. Konkretan primjer: i Kandlerovu kad urede, to će biti ista ulica, nikakav novi izgled ne može joj pomoći da ne djeluje kao kakvo napušteno mače iz Uljanikovih odjekujućih hala. Sadržaja nema, odavno ga nema. Sve je samo stucco e pittura.

Uvijek glasam za izborne gubitnike, za one koji na koncu ne osvoje ništa. Vodeći se tom logikom, ovoga bih puta trebao glasati za IDS. Možda im moja karma pomogne da izgube. Jer ljevicu sam već satrao svojom upornošću da ih biram. Možda je došao trenutak da nekom drugom uvalim svoju lošu sreću. Ali nije lako zaokružiti IDS. Ta stranka predstavlja sve što moje biće s gnušanjem odbacuje. Za mene je ta stranka strano tijelo u gradskom okruženju, kvaziliberalna opcija koja populizmom zadržava svoje klijentelizmom stvorene pozicije, stranka bez sadržaja i forme, amorfna politička organizacija, koja nije ništa drugačija od onih vladajućih na državnoj razini.

Malo je, doduše, u tome da mi uopće padne na pamet ta perverzna misao da dam glas IDS-u pomogla i ljevica. Valjda su shvatili što im se sprema ako im dam svoj glas, pa su se razjedinili ne bi li me zbunili. Ne vidim drugog razloga zašto su se Možemo! i Radnička fronta rastali. I ja bih učinio isto. Sad su me ostavili na čistini, ne znam kome dati glas. Jer i jedni i drugi su moj stvarni izbor.

Pa tko normalan ne bi bio protiv privatizacije javnih usluga, za društvo bez klijentelizma, za jeftinije komunalne usluge, za besplatne vrtiće, za to da Pula postane grad u kojem je stanovanje ljudsko pravo…? Sve to piše u programu Gorana Matića Mate, kandidata za gradonačelnika Radničke fronte, dragog čovjeka s kojim se ne slažem u svemu (a i zašto bih), ali koji zaista vjeruje u ono što govori. Pa tko se normalan ne bi složio s Dušicom Radojčić, pulskom kandidatkinjom Možemo!, koja kaže: "Politika koja nas je dovela u ovo stanje, to stanje ne može riješiti"?

Zašto mi barem malo ne olakšaju stvar pa kažu: "Slušaj, Žižo, glasaj ti za nekog drugog, nemoj za nas, mi ovaj put želimo dobiti izbore"? Bilo bi mi lakše podnijeti tu žrtvu. Ovako se dovode u veliku opasnost. Jer pametnijeg izbora nemam. Ljevica je jedino što tješi u ovim praznim, praznim vremenima. Zato je opet nagrabusila. Ne gine joj moj glas. Pitanje je samo hoće li to biti Možemo! ili Radnička fronta. Sa mnom moraju voditi antikampanju, to jest odgovoriti me od namjere da glasam za njih. Da ih sada vidim.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast