piše roberto rauch
Svojoj voljenoj
"Nono, moramo to napisati", htio bih mu reći, ali ne želim ga dodatno zamarati pa puštam da mi prepričava događaje iz prohujale mladosti, o ratu i onoj noći u Bokordićima, punoj krvi i vatre, i pomislim da je taman obljetnica, tamo će polagati vijence ne znajući da u Puli postoji 93-godišnjak koji je sve to vidio svojim dječačkim plavim očima, kojeg je probudio tan tan tan zvuk mitralje dok je spavao u štali, na sijenu, iznad dva uznemirena vola, tan tan tan strijeljali su ljude na putu i tekla je krv kako dažd jer je netko izdao da su partizani večerali u selu.