(Snimio Hrvoje Jelavić / Pixsell)
U posljednje dvije godine u Hrvatskoj je na djelu tipičan primjer politizacije migracija, tzv. "uokvirivanje u ilegalnost", populistička politizacija fenomena useljavanja kao nešto što je apriori nezakonito, upozorio je nedavno prof. dr. sc. Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u sklopu rasprave o useljenicima u organizaciji Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i portala Ideje.hr.
U opsežnijem izlaganju Bagić je predstavio nekoliko znanstvenih teza u pokušaju razbijanja tzv. mitova i predrasuda koji se provlače u javnom diskursu kada su u pitanju novi stranci u Hrvatskoj.
– Imamo nevjerojatan paradoks da se dva odvojena fenomena implicitno povezuju iako su potpuno različita – iregularni prelasci granica kao nastavak migrantskog vala iz 2015. i regulirano useljavanje stranih radnika.
Takva politizacija očita je bila u sklopu kampanje za predsjedničke izbore. Takvo miješanje dva procesa stvara pomutnju i potencijalne probleme za buduću javnu raspravu o dobrovoljnom dolasku stranih radnika, upozorio je Bagić smatrajući da iregularni prelasci granica u slučaju Hrvatske po definiciji nisu migracijski fenomen jer ti ljudi uglavnom ne žele ostati u našoj zemlji, nego se žele domoći razvijenijih zemalja EU-a.
Stvarni društveni problemi iregularnih prelaska granica nisu vezani za migracije, useljavanje i integraciju, nego su vezani za razvoj organiziranog kriminala koji se nastavno može proširiti na druge kriminalne rabote, smatra Bagić.
– Kada Miro Bulj ili bilo tko drugi govori o migrantima kao da su oni opasnost i prijetnja, kod građana se može proširiti percepcija da su opasni i strani radnici zaposleni u Hrvatskoj, upozorio je Bagić na huškačke ispade političara prelazeći na još jednu tezu "translaciju humanitarnog pristupa".
Način kako se upravlja prihvatom i integracijom ljudi koji su pod međunarodnom zaštitom trebao bi biti različit od pristupa za strane radnike. U ovom slučaju Bagić primjećuje povezivanje dvaju fenomena koja su nesporno migracijski procesi, ali zbog različitosti aktera odgovor sustava mora biti profiliran.
– Imamo važnu ulogu civilnog društva, ali oni realno nemaju kapacitete u procesima integracije stranih radnika, iako imaju stečena iskustva koja mogu podijeliti s državnim akterima i poslodavcima. Govorimo o strancima koji rade u Hrvatskoj, imaju svoje obaveze, neko slobodno vrijeme, a njihova su očekivanja sasvim drukčija od ljudi pod nekim oblikom međunarodne zaštite.
Za strane radnike nema definiranih jasnih pravila, prava i procedure u odnosu na populaciju koja čeka azil, smatra Bagić, podsjetivši da je Hrvatska već odavno i izrazito useljenička zemlja, s 13 posto stanovnika koji su rođeni u inozemstvu u odnosu na prosjek EU-a koji iznosi tek 8,5 posto.
Tko su stranci i kako ih percipiramo, jedna je u nizu Bagićevih teza za razmatranje. U prethodnih pet godina evidentirano je sveukupno 120.000 novih stranaca u Hrvatskoj.
– Mi smo o useljavanju počeli govoriti tek kad su se počeli pojavljivati "vidljivi" strani radnici iz Azije. No, oni su i dalje manjina u pozitivnom migracijskom saldu jer su ostale tri četvrtine nove populacije stranci koje uopće ne primjećujemo, o kojima ne razgovaramo i ne doživljavamo ih.
U tom većinskom udjelu su i izbjeglice iz Ukrajine, a o njima također ne znamo puno, što se događa s njihovim položajem u zajednici, na koji im se način pristupa, koje su politike i procesi za tu populaciju.
To je doista neobično jer ako imamo potrebe za stranom radnom snagom, bilo je za očekivati da će prema ukrajinskim izbjeglicama država biti proaktivnija. Osim toga, većinskom saldu treba dodati i radnike iz regije, iako se i tu događaju promjene, naveo je Bagić, upozoravajući da ovakve raščlambe mogu biti pogrešno protumačene za implicitni rasistički narativ.
– Možemo postaviti pitanje što je s uvjetima stanovanja i onih "nevidljivih" radnika iz regije, u kakvim barakama žive ljudi iz BiH, Kosova, Albanije i Makedonije, sezonski radnici u ugostiteljstvu i sl. Ne sjećam se kad je neki prilog ili istraživanje o tome napravljeno, dodao je profesor.
Učenje hrvatskog jezika kao sredstvo integracije stranaca prečesto se precjenjuje i pogrešno predstavlja kao neko spasonosno rješenje, mantra koja se ponavlja u izostanku ostalih mjera, upozorio je Bagić, pozivajući se na iskustva edukacija na domaćim sveučilištima – površnih u izvedbi, niskom broju sati, ali i upitnom interesu stranih radnika za učenje jezika na kraju radnog dana.
Uostalom, brojnim stranim radnicima Hrvatska je samo usputna stanica.
Politički akteri govore kako je Hrvatskoj potrebna tzv. selektivna migracija, migrantska politika izbora visokoobrazovanih kadrova za domaće tržište rada. No, prof. dr. sc. Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorava da nam u odnosu na realne potrebe tržišta rada takvi kadrovi još uvijek ne trebaju, barem zasad.
Po tom selektivnom pristupu politika zaziva i povratak Hrvata iz Južne Amerike, no istovremeno se u takvim kalkulacijama uopće ne definira "selektivna" obrazovna struktura, niti detektiraju realne potrebe tržišta rada, mada se za njih jamče porezne olakšice.
No, čini se da su domovinski sentimenti, ako su i postojali u drugom ili trećem koljenu hrvatskih iseljenika, postali sekundarni. Dr. sc. Ivan Balabanić s Instituta za istraživanje migracija upozorava da je unatoč potrebi države za privlačenje potomaka iz hrvatskog iseljeništva, rezultat slabašan.
– U razdoblju od 2020. do 2024. oko 11.000 osoba hrvatskog podrijetla iz Južne Amerike tražilo je hrvatsko državljanstvo, no samo 350 do 400 njih je prebivalište prijavilo u RH. Oni su se mahom preselili u Španjolsku ili su s hrvatskim dokumentima započeli poslove u nekoj drugoj zemlji članici EU-a, kazao je dr. Balabanić.
Krešimir Sever, predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća, upozorio je kako i radnici iz susjedne regije, koji su ranijih godina radili u Hrvatskoj, danas radije biraju razvijenije države EU-a u kojima su kudikamo bolje plaće i uvjeti rada.