piše roberto rauch
Svojoj voljenoj
Ilustracija (Pexels)
"Nono, moramo to napisati", htio bih mu reći, ali ne želim ga dodatno zamarati pa puštam da mi prepričava događaje iz prohujale mladosti, o ratu i onoj noći u Bokordićima, punoj krvi i vatre, i pomislim da je taman obljetnica, tamo će polagati vijence ne znajući da u Puli postoji 93-godišnjak koji je sve to vidio svojim dječačkim plavim očima, kojeg je probudio tan tan tan zvuk mitralje dok je spavao u štali, na sijenu, iznad dva uznemirena vola, tan tan tan strijeljali su ljude na putu i tekla je krv kako dažd jer je netko izdao da su partizani večerali u selu.
"In questa casa", pokazao je špijun šoldatima na kuću u kojoj je nono radio i spavao za 100 kili trukinje godišnje. I štalu je već zahvatio plamen kad je utrčao gospodar i izvukao ga, a vani ga fašist zgrabio za kolar, podigao u zrak i shvatio da je samo dječak, da je nedoraslo biće za ubijanje i odbacio ga, a gospodara postavio na dva metra od sebe, da se ne umrlja, i tan tan tan govori nono, dok od svojih nateklih prstiju radi pištolu kojom je gospodar ubijen pred njegovim plavim očima.
I priča nono dalje prohujalu mladost i već upoznaje nonu, bi morali ono napisati sjeti se i ja za tipkovnicom već čekam da mi izdiktira posljednji pozdrav za osmrtnicu, da u dva tri retka sažme naglo prekinutih 65 godina zajedno, od toga kako su se skoro zaručili za druge do staračkih šetnji gradom, sitni kao djeca koju svi slikaju i šalju mi. Malo pričeka pa kaže samo "Svojoj voljenoj" i meni se zamuti vid i ne vidim tipke.
A nije se mutio ni kad smo mu došli reći da je nona umrla, a on ukopano stajao na ulazu kao da traži nešto po podu, ni onda kad je mama dohvatila prazan rukav nonine jakne na pikarinu, ni kad smo tražili veštit koji si je spremila za funeral, a nono lijepio najbolje cipele jer je cijeli život bio postolar, ni ovih dana dok živimo zajedno kao cimeri na faksu, i šutke pijemo kafel koji je zapravo cikorija, i idemo na Delfin i radujemo se koliko je hrane ostalo od karmina, a ja svako toliko strahujem da će mu se zbog njenog odsustva tijelo odsjeći na pola.
Brzo brišem suze i natipkam što mi kaže, pa pitam bi li išao u Bokordiće na ceremoniju. "Ma ča ćemo tamo nas nidan ne pozna", kaže nono pa ipak odlazimo na Delfin.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
