Iz Pakoštana nam se još jednom javio Valentin Štante, i ovoga puta s kapitalnim ulovom.

Lovina je, premda ju je tražio, ipak došla nekako neočekivano.  I naravno, ma koliko taj susret bio iznenadan Valentin je bio spreman.

Evo što nam je Valentin ispričao o tom svom uspjehu:

– Dan je bio taman i prilično sumoran.

Niski oblaci su težinom golemog željeznog čekića pritiskali zemlju i sve živo.

Osjećao sam se kao u ogromnoj preši, lagano mi se vrtjelo i činilo mi se da se sve oko mene odvija nemjerljivo sporo i lijeno.

Debelo zimsko ronilačko odijelo pojačalo je taj osjećaj, a ja sam se osjećao poput golemog morža koji se nespretno koprca u plićaku, ne znajući želi li ostati i pljuskati u moru ili pljuskati po kopnu.

– A taj je zimski dan dao sebe kroz nešto glavonožaca i vrana.

Tu i tamo bi se zabjelasalo tijelo ponekog srebrnog viteza u jaceri i ulov je bio sve samo ne skroman.

Ali ipak, nešto je nedostajalo, nešto posebno, pravi bokun, kako bi Dalmatinci rekli.

Neki ulov od kojeg zastaje dah i kojem se možete dugo diviti u tišini, samo mirno sjedeći na bandi broda.

Nastavio sam svoj rutinski lov.

Svjetiljka u lijevoj ruci i puška spremna za hitac u desnoj.

Nečujni zaron, pad u neposrednu blizinu pukotine, tiho približavanje, kratak pregled i ponovno vraćanje na površinu – nastavlja Valentin.

– Ne znam koliko sam puta sve ovo ponovio, koliko mi je misli prošlo kroz glavu i koliko sam puta perajama proparao površinu mora opet i opet zaranjajući u plavetnilo.

A onda odjednom snop svjetlosti iz moje svjetiljke obasja golemu sivu masu.

Kretao se kao nekakav spavač, lijeno i sporo, ali istovremeno predatorski lako i agresivno. Polako je okrenuo svoju divovsku, šiljatu glavu prema meni, lagano raširio svoje grudne peraje tako da je na trenutak izgledao kao nekakav zmaj iz kineske mitologije, i bešumno kliznuo ravno prema meni.

Precizan pogodak bio je koban za ovog diva.

Težak i siv dan se prema večeri razbistrio, a jedino sivilo koje je za njim ostalo je bila ogromna siva masa, koja se sa mnom lako njihala na blagim i kratkim valovima mlade bure – ispričao nam je Valentin Štante,

– Deset funti, dvadeset funti, četrdeset funti, kakva je razlika? Huk starog oceana, krikovi galebova, čisti slani miris morske trave… To je ono što vrijedi… To su sjećanja koja ne blijede čak i nakon što sezona ostane daleko iza nas, a ribe više nema… To su sjećanja koja nosimo u grob. Van Campen Heilner