Lovnost i konačan ishod često ovise o formi predveza koju koristite

(Foto Novi list)

Zbog velikog pritiska ribolovaca i ribara najrazličitijih profila koji je rezultirao pretjeranom osjetljivošću riba na ribolovne pristupe, često smo prisiljeni improvizirati i iznalaziti raznorazna, na prvi pogled često i nevjerojatna rješenja da bi ulovili ribu. Ti improvizirani i prilagođeni pristupi se uglavnom svode na minimaliziranje pribora pri čemu se promjeri struna dovode na donju granicu izdržljivosti.

Naravno da sa takvim pristupom ishod u potpunosti ovisi isključivo o uigranosti i spretnosti ribolovca, jer su šanse za gubitkom lovine s tako osjetljivim priborom više nego izgledne.

Ipak nije uvijek potrebno minimalizirati pribor da bi se dobilo na prirodnosti i lovnoj prezentaciji ješke. Učinkovitost se može povećati na više načina, a jedan od posebno uspješnih je pravilna izbalansiranost pribora vezano uz sile tlaka i uzgona.

Naravno, nije svejedno koju vrstu lovimo ni kakav pribor pritom koristimo. Svaka riba zahtijeva poseban pristup i u skladu sa tim i poseban pribor. Ipak, unatoč toj nepobitnoj činjenici malobrojni sebi mogu priuštiti tako bogat ribolovni pribor i vrijeme koje je potrebno za realizaciju tako profiliranih i ciljano biranih ribolovnih pohoda.

Većina se obalnih ribolovaca opredjeljuje za ribolov poznatiji pod nazivom ‘što se nađe’ pri čemu najčešće love na dva načina.

U prvom se koristi jedan pribor koji se ne ispušta iz ruku. U tome se slučaju jedino možemo ‘igrati’ sa duljinom i balansiranjem prama da bi se dobile suspending ili floating inačice.

U drugom se slučaju zabačeni sistem ostavlja na dnu, štap i rola odlažu na rod-pod, tripod ili naprosto na obalu, a reagira se tek na konkretan potez ribe. Kod ovog je načina moguće dotjerati osnovni sistem i donekle ga učiniti manje neprirodnim.

Najčešće korištene olovnice u ovakvom slučaju su klizne, klasične osmerokutne ili kapljaste sa zogulinom. Na terenima na kojima je riba pod pritiskom, krupniji primjerci nerijetko čekaju u zaklonu ili pak na sigurnoj udaljenosti ostavljajući sitnoj ribi da ogoli udicu. Te su ribe već vidjele što se zbiva kada takav sistem padne na dno, pa su stoga izrazito i pretjerano oprezne.

Na takvim terenima bi trebali koristiti otežanja koja neće probuditi sumnju, veće možda čak i potaknuti radoznalost. Jedna od takvih montaža uključuje bombardu, otežanje koje ponajviše nalikuje waggleru, plovku sa integriranim olovnim otežanjem.

Takvo otežanje treba izbalansirati tako da mu ukupna težina odgovara željenom otežanju koje je neophodno radi izbačaja, a da istovremeno ima dovoljno plovnosti, gotovo na granici suspendinga. Tirolsko drvce je jednako učinkovito s tim da mu se olovni dio treba podrezati.

Takvo će otežanje prije nego što dotakne dno dovoljno sporo tonuti, a u trenutku samog kontakta sa dnom neće napraviti nikakvu buku. Osjetljive ribe poput orada ili šaraga vrlo dobro reagiraju na ovakav pristup.