GUBITAK

VRIJEME NE LIJEČI TUGU JER TUGA NEMA ROK TRAJANJA: Udruge pokreću program pomoći djeci i obiteljima u tugovanju

| Autor: Glas Istre
Lidija Arambašić i Domagoj Jakopović Ribafish

Lidija Arambašić i Domagoj Jakopović Ribafish


Tugovanje je mirenje glave i srca; glava je puna činjenica, a srce ne može prihvatiti gubitak voljene osobe. Svakome je njegov gubitak težak i 100-postotni. Ipak najveći su gubici kad roditelj izgubi dijete, kad dijete izgubi roditelja te nestanak bliske osobe. Proces tugovanja traje, ne znamo unaprijed koliko, ali svakako predugo. I skokovit je, ide po sinusoidi. Prate ga razni poremećaji poput straha, nesigurnosti, kognitivni poremećaji, fizički poremećaji, poručila je prof. dr. Lidija Arambašić

Oko pet posto odnosno 44.900 djece godišnje u Hrvatskoj doživi gubitak bliskog člana obitelji. S obzirom na to da je tugovanje često tabu tema i mnogi ostanu bez stručne pomoći u najtežem trenutku, najveća udruga u zemlji – Udruga Posmrtna pripomoć –   organizirala je okrugli stol Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade? U raspravi su sudjelovale stručnjakinje za psihologiju i socijalni rad, ali i mladi ljudi s osobnim iskustvom gubitka. Donosimo kratke fragmente svjedočanstva koje su jučer podijelili s publikom. Riječ je o Heleni Hruški, djevojci koja izgubila oca s 15 godina, te o Domagoju Jakopoviću Ribafishu, poznatom blogeru i TV-voditelju, koji prije dvije godine tragično izgubio sina.

Helena Hruška: Mnogi mladi ne mogu zamisliti kakav je gubitak ostati bez roditelja; ja sam zbog toga upala u depresiju. Zatvorila sam se u sebe. Nedostajali su mi moji vršnjaci u tom razdoblju, ali oni koji bi me razumjeli. Trebao mi je razgovor sa sličnima, jer lakše je razgovarati kad s nekime dijelite iskustvo. I zato je početak mog ozdravljenja označio odlazak na prvu grupnu terapiju. Ima dijelova tuge koji su univerzalni i lakše je kad imate nekoga sličnoga uz sebe. Želim svima poručiti da se ne trebaju osjećati loše ili sramiti se jer tugujete. Želim da se takve grupe pokrenu u cijeloj zemlji jer moje iskustvo pokazuje da pomaže podrška ljudi koji su također proživjeli obiteljsku tragediju, rekla je Helena.

Iskustvo

Domagoj Jakopović Ribafish: Kad sam shvatio da mog Roka više nema, samo sam izišao na cestu, hodao i nadao se da će me nešto zgaziti. Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjesec dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život. Napisao sam knjigu i započeo Projekt RokOtok – plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba.

Prof.dr.Lidija Arambašić, profesorica psihologije i autorica sveučilišnog udžbenika o tugovanju, složila se s Ribafishem kako vrijeme ne liječi tugu jer tuga nema rok trajanja.

„Tugovanje je mirenje glave i srca; glava je puna činjenica, a srce ne može prihvatiti gubitak voljene osobe. Svakome je njegov gubitak težak i 100-postotni, no ipak možemo reći kako su najveći gubici kad roditelj izgubi dijete, kad dijete izgubi roditelja te nestanak bliske osobe. Proces tugovanja traje, ne znamo unaprijed koliko, ali svakako predugo. I skokovit je, ide po sinusoidi. Prate ga razni poremećaji poput straha, nesigurnosti, kognitivni poremećaji, fizički poremećaji…Nemojte ljude tješiti tako da umanjujete težinu doživljaja, nemojte ih ni požurivati, niti uspoređivati. Pokažite im da ste tu i da se na vas mogu osloniti. Kad ne znate što reći – šutite!“, poručila je prof. Arambašić.

Usluga terapeuta

Petra Majdak, voditeljica projekta u Udruzi Posmrtna pripomoć rekla je kako je cilj okruglog stola senzibilizirati javnost o tematici tugovanja i najavila suradnju s udrugama koje provode projekt „PUT – Podrška u tugovanju za djecu i obitelj“. Ovaj projekt nov, ali i jedinstven je u zemlji: osigurava organiziranu besplatnu psihološku pomoć za djecu, mlade i obitelji u tugovanju, a provode ga vrijedne udruge koje su osigurale i novac iz EU programa. Projekt PUT predstavile su psihologinja Silvija Stanić (Udruga roditelja Korak po korak), voditeljica projekta PUT i stručnjakinja za socijalni rad Mirjana Bijelić (Udruga LUČ), voditeljica programa podrške u tom projektu.

Udruga Posmrtna pripomoć će u sljedećim fazama osigurati besplatnu uslugu terapeuta za sve svoje tugujuće članove, ne samo djecu i mlade, najavili su iz te udruge koja broji 240.000 članova.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter