Usprkos tome što je danas jako teško živjeti od književnosti, ona je uspješno svoj hobi pretvorila u posao kojeg obožava. Ona piše knjige iz znanstvene fantastike, poznatije kao SF romani. Posljednjih godinu dana od toga zarađuje za život. Radi i grafičku obradu, ima svog izdavača, uživa u svom poslu. Čitatelji vole njene likove. Sve je krenulo kada je sama pročitala SF knjigu i rekla da ona može bolje. Napisala je knjigu koja je bila bolja, sada samo piše i uživa u tome.

Ona je Puljanka Ksenija Mijoković, umjetnički Xen Randell, i iza sebe ima tri knjige kao prvu trilogiju. Trenutačno radi na četvrtoj, ujedno prvoj iz nove serije. Prvu knjigu, "The Wave of Silence", objavila je u vlastitom aranžmanu, no knjiga je nekim putevima dospjela do očiju sadašnjih izdavača... I tako je krenulo.

- Kako su počeli tvoja priča i posao?

- Iako sam zbog disleksije kasno počela čitati, od prvog trenutka kada sam otkrila knjige i čarobne svjetove koji se u njima skrivaju, postala sam strastvena čitateljica. Kao vrlo kreativna osoba, oduvijek sam imala potrebu stvarati, no nisam ni sanjala da sam sposobna i pisati, iako je poriv uvijek postojao. Prije nešto manje od desetak godina počela sam čitati na engleskom jeziku, i kako je moje znanje jezika raslo, to sam više htjela pokušati nešto napisati i sama.

Prva knjiga je nastajala kroz tri godine. Počela bih, pa stala, sigurna da nema smisla trošiti vrijeme na nešto što neće nikada uspjeti. Onda bi me ponovo ulovila želja za pisanjem i nastavila bih. U jednom trenutku sam prvu polovicu knjige poslala prijateljici koja samnom dijeli žanrovski ukus u čitanju, i njena me pozitivna reakcija potakla da dovršim knjigu.

- Prije ove karijere koja službeno traje godinu dana radila si i druge poslove. Koji su to poslovi bili i kako je to doprinijelo tvom sadašnjem radu?

- Radila sam mnoge poslove, od konobarenja, koje valjda svatko mora bar jednom probati, na dalje. Bilo je tu raznih trgovina, kineskih dućana, call centara i slično. Nije mi bilo strano ni čišćenje sanitarnih jedinica ili ureda, jer nikada nisam smatrala da postoji posao koji me nije dostojan. Sve što čovjek iskusi, sve što radi, nauči ga nečemu, pa makar to bilo cijeniti manje zlo. Rad gradi, a mene su moji bivši poslovi izgradili u ženu koja sam danas. Prije samostalnog posla, kojeg sada imam, radila sam u knjižnici, koja je bila zapravo odlična uvertira mojoj novoj karijeri. Nakon mnogih godina ponižavanja, mobbinga i izrabljivanja, nemoguće je ne biti van sebe od sreće što sam u mogućnosti stavljati kruh na stol radeći ono što volim i u čemu sam dobra.

Osim pisanjem, Ksenija se bavi i dizajnom

- Žanr je SF. Odakle crpiš inspiraciju?

- Žarnovi u kojima pišem su više urban fantasy, ilitiga urbana fantastika. U njega sam utkala elemente znanstvene iz jednostavnog razloga što sam htjela dati dozu realnosti fantastičnoj stvarnosti. Oduvijek sam voljela nalaziti "rupe" u pričama, pa sam se zato potrudila da ih u mojima nema. To ne znači da mi je to uspjelo, no trud je bitan! Inspiraciju crpim iz svih aspekata života. Od ljudi oko sebe, televizije, filmova i serija, događaja u svijetu, te, naravno, knjiga koje čitam. Ako pričamo o SF-u, oduvijek mi se svidjela priča o crnim rupama i tajnama svemira pa sam to morala uvrstiti u svoju priču. No, kakva bih ja to autorica koja voli vampire bila, kada u sve to ne bih nekako zamutila i lokalne legende. Ipak je prvi vampir u pisanoj povijesti bio upravo iz Istre, gospodin Jure Grando.

- Likovi i radnja ipak imaju i uporište u realnom životu. Koje su poveznice?

- Ni likovi ni radnja nisu vezani uz konkretno niti jednu osobu ili događaj iz stvarnosti, no mislim da je potpuno normalno za svakog autora da inspiraciju crpi iz svega što vidi oko sebe. Autor uči i promatra u svakom trenutku: i dok sjedi i pije kavu u kafiću, promatrajući ljude oko sebe; i dok kuha ručak koji mu je zagorio. Moji likovi su odraz mene, i svega oko mene. Nemoguće je kroz njihov jezik ne prenijeti vlastite stavove, pa čak i progovoriti o tabu temama koje je inače teško izreći u svakodnevnom životu.

- Baviš se i web dizajnom.

- Završila sam tečaj za web dizajnera, no time se ne bavim ukoliko mi baš ne upadne neki zgodan posao u trenutku kada mogu odvojiti dovoljno vremena. Samouki sam grafički dizajner i umjetnica, i mnogo godina sam se prehranjivala crtanjem portreta kućnih ljubimaca, te izrađujući promotivne materijale za razne firme. Poslovi su bili povremeni, ali su pomagali u preživljavanju. Dok se nisam infiltrirala u strani književni milje, nisam razmišljala o dizajnu korica knjiga - naime u Hrvatskoj za time nije bilo potražnje. Tada mi se odjednom otvorilo tržište i evo me, živim od pisanja i dizajniranja knjiga.

- Kako to da pišeš na engleskom?

- Godinama čitam gotovo isključivo na engleskom jeziku. Ta odluka nije pala namjerno, naime, u jednom trenutku sam došla do zadnje prevedene knjige na hrvatski u jednoj seriji. Kratkom pretragom interneta je postalo jasno da sve što me odvaja od saznanja "što se desilo dalje" je jezik. I tako sam kupila nastavak na engleskom.

Što sam više čitala na engleskom, to mi je on postajao prirodniji, a hrvatski stran. Možda tužno, no nije mi žao, jer me taj razvoj događaja doveo tu gdje jesam.

- Kako cijelu priču plasiraš na tržište i kako si došla do izdavača?

- Prvu knjigu sam objavila sama preko Amazona. Današnja tehnologija omogućava autorima ono što spisatelji prije samo 15 godina nisu mogli ni sanjati: izdavaštvo na klik miša. Svatko može biti spisatelj, no to ne znači da će se te knjige i prodavati. Kao i u svakom poslu, prodaja ovisi o tome koliko si poznat i dostupan tržištu. Tu dolazi reklama, i ulog koji marketing bilo kojeg proizvoda iziskuje. Ne može si to svatko priuštiti, pa tako nisam mogla ni ja. No, imala sam sreće što sam silom prilika došla do iznimno dragih ljudi koji su u meni i mojem pisanju vidjeli mogućnost uspjeha, i uzeli su me pod svoje okrilje. Za istu izdavačku kuću i dizajniram naslovnice knjiga.

- Kako kroz rad kanalizirati neka loša stanja uma?

- Svaki rad je terapija: to svi znamo. No, kreativan rad je još bolji. Ja slikam, crtam, dizajniram, sviram, a sada i pišem, i mogu bez premišljanja reći da mi je pisanje najveća i najbolja terapija koju sam ikada imala. Netko me naljutio? Napišem scenu ubojstva. Vesela sam? Moji likovi se zabavljaju. Imam PMS? Moji likovi se zaljubljuju. Mislim da niti jedna druga grana umjetnosti ne pruža toliko puno, a traži samo vrijeme.

Povezane vijesti

• Ksenija Stijepčić: Samo istinska umjetnost ima smisla, a takva će i naći način da dođe do čitatelja
• Nastavak "Planeta majmuna" bavi se budućnošću
• Konvencija fantastike i znanstvene fantastike ove subote u Poreču, donosimo bogat program