Nakon duge stanke pulski autor Vlatko Ivandić vraća se s novom knjigom i prvim pravim krimićem u dvadeset sedam godina profesionalnog bavljenja kaznenim pravom.

Posveta kolegi

»Zlograd« glasi naziv njegovog romana koji je nedavno ugledao svjetlo dana pri izdavačkoj kući Vuković&Runjić.

Knjiga je zanimljiva prije svega zbog činjenice što Ivandić, odnedavno zamjenik pulskoga županijskog državnog odvjetnika, kroz svoj dugogodišnji se rad u struci bavio raznim, pa i najtežim kaznenim djelima te je upravo to svoje teoretsko i praktično poznavanje toga svijeta pretočio u ovaj roman, gdje su granice fikcije i stvarnosti vrlo tanke. Svakodnevno čitamo i slušamo, ne samo u nas, nego i u čitavom svijetu o teškim zločinima koji su na jedan ili drugi način potresli sredinu u kojoj su se dogodili.

O svemu tome Ivandić piše u romanu »Zlograd«. Roman je posvetio svome kolegi Mariju Janičiću, prerano preminulom policijskom službeniku riječkog PNUSKOK-a.

To je njegov prvi krimić nakon pjesničke zbirke »Priče ptica i ljudi«, romana »Prije nego bura stane« i »Atelje pod morem« te zbirke »Ljubavne priče iz grada kraj mora«, koje su bile ljubavne tematike.

Dakako, pisati krimić za jednog zamjenika državnog odvjetnika, za nekoga tko poznaje sve specifičnosti pravosudnog sustava, boljke i slabe točke, ali i profile osoba osumnjičenih za kaznena djela, je posve drukčije negoli kada krimić piše pisac izvan pravosudne struke, kao isključivi plod mašte. Zbog toga su kod Ivandića opisi detaljni do najmanjih pojedinosti, ali i profili svih osoba, svih aktera u knjizi razrađeni su do najsitnijih detalja u toj neprestanoj borbi dobra i zla. Kako odgovoriti na veliko zlo, još većim zlom, je li je to neprekinuti uzročno-posljedični niz te nazire li se ikakav tračak svjetla na kraju tog dugačkog tunela nasilja, osvete i (ne)mogućnosti provedbe te osvete?

Ivandiću je dubinsko poznavanje materije bila prednost, a možda i svojevrsni »uteg« - kako ne ići previše u stručna, pravosudna objašnjenja, kako usredotočiti tijek radnje na jedan, a ne na više kolosijeka, no te »dubioze«, te sumnje, nisu vidljive u romanu čija se radnja tečno odvija uz temporalne skokove i praćenja narativne linije na nekoliko razina.

Činjenica je da publika voli čitati krimiće, da je to jedan od omiljenih žanrova, koji je na mnogim top-listama najčitanijih prešao i ljubiće.

Hrabar iskorak

Čitanje ovakvoga djela ne ostavlja čitatelje ravnodušnim. Nećemo previše (raz)otkrivati o samome tijeku radnje, o nasilju koji vodi u nasilje, o likovima koji su prilično specifični i kako se radnja odvija, odmiče, tako izlazi na vidjelo sve više pojedinosti o likovima, njihovim odnosima, ali neke radnje, neke činjenice, izborom autora, nikada neće biti do kraja razjašnjene.

Djelo je to s elementima skandinavskih krimića do manire hrvatskih kriminalističkih romana te na momente i onih detektivskih kojima je središte radnje misaona potraga, analiza, ali gdje se seciraju međusobni odnosi te činjenice koje su dovele do takvih odnosa.

Iako osobno preferiram (iako nisam ljubiteljica žanra) Ivandića kao autora ljubavnih romana, a prije svega poezije, autor je napravio hrabar iskorak i nije pogriješio.