Samozatajna pulska umjetnica, slikarica, klavijaturistica, grafička dizajnerica ali, prije svega, spisateljica Ksenija Stijepčić (donedavno Mijoković) široj je javnosti (pogotovo onoj u svijetu) poznatija pod pseudonimom Xen Randell. Ideja pisanja romana fantastičnog žanra na engleskom jeziku joj je, kako sama kaže, došla posve spontano.

Zanimljivo je kako tvrdi da nije sigurna bi li mogla pisati da u svojim tekstovima ne unese barem malo fantastičnosti, a isto tako, kako je jednom priznala našoj kolegici Ružici Koraca, u djetinjstvu se borila s disleksijom.

Nedavno joj je objavljena knjiga "Searing Skies" (druga u serijalu Creators of Equilibrium Book), a sada je već poznata na svjetskoj Sci-fi sceni. Ova je Puljanka od svog hobija, kreativnosti, napravila posao i rado je podjelila svoje viđenje puta do umjetničke afirmacije, probleme s kojima se suočava pisac te kako i gdje nastaje inspiracija.

Privatnica/umjetnica

Definirate li se umjetnicom, spisateljicom, ili kako?

- Volim se smatrati privatnicom i umjetnicom u svim pogledima. Umjetnost je ono što me definiralo od kada sam bila dovoljno stara da uzmem olovku u ruke. Uz slikanje i crtanje, sviranje klavira, fotografiju i grafički dizajn, pisanje se nekako uklopilo i upotpunilo me.

Pišete odavna. Jeste li odmalena znali da će to biti vaš poziv?

- Istina je da se želja i potreba za pisanjem pojavila u ranom djetinjstvu, otprilike u vrijeme kada sam otkrila i ljubav prema knjigama. Sama želja nije bila dovoljna da prebrodim uvjerenje da sam grozna u pisanju, te sam tek mnogo godina kasnije, već u tridesetima, sjela za kompjuter i počela prenositi jednu od ideja za priču na virtualni papir. Trebalo je oko tri godine pokušaja i pogrešaka, sumnji i ohrabrenja, da konačno završim prvu knjigu i izdam ju u vlastitoj nakladi. Gledajući unazad, knjiga je loša, ali mi je iznimno drago da sam se okuražila i otvorila vrata tom svijetu priča koje cvjetaju u mojoj glavi. To je osjećaj potpuno drugačiji od svih ostalih vidova umjetnosti koje sam okusila do tada.

Imate li neko posebno mjesto/vrijeme za pisanje ili je spontano?

- Imam ured, radno mjesto koje koristim za sve poslove za koje mi treba kompjuter. Svo ozbiljno pisanje, planiranje i ispravljanje radim tamo. Ipak, često uzmem prijenosno računalo i odem negdje vani gdje me sama promjena okruženja inspirira. Što se tiče vremena, kada aktivno radim na knjigama, trudim se držati nekog rasporeda, skoro pa radnog vremena, jer konstanta i red su veoma bitni faktori u mom stvaranju. U prošlosti, kada bi me udarila inspiracija, pisala sam po svuda. Na mobitelu u kafiću, u autobusu, na moru, na poslu… Inspiracija ne pita mjesto ni vrijeme!

(Foto: Privatna arhiva)

Dogode li Vam spisateljske blokade i ako da, što napravite da ih pobijedite?

- Oh da. Kome se ne dešavaju? Ok, osim možda mom prijatelju, super-piscu Nenadu Stojkoviću, koji piše knjige u 20 dana. Da, Nenade, gledam te! – smijeh- Uglavnom, da, dešavaju se blokade i češće nego bih voljela priznati, a uzrok je najčešće neki prekid u pisanju kada se posljedično udaljim od likova. Svoje likove shvaćam osobno; oni su ja. Kada se ne osjećam više povezana s njima, proces pisanja postaje više posao a manje uživanje. No i to je ponekada potrebno odraditi, jer tko je vidio pustiti knjigu na pola? A kako prevladam blokadu? Nemam recept, ali ono što je često pomagalo je čitanje knjiga svojih idola, te ponovno čitanje onoga što sam već napisala kako bih se opet upoznala sa pričom i likovima.

Nastanak aliasa

Javnosti ste poznati i pod pseudonimom Xen Randell. Otkud taj pseudonim i zašto pseudonim uopće…?

- Počela sam pisati na engleskom i za strana tržišta. Hrvatsko ime sa hrvatskim dijakritičkim znakovima je teško pamtljivo strancima pa je tako pseudonim nastao iz čiste nužde. Xen mi je usto i nadimak pa je bilo prirodno iskoristiti ga kao pseudonim. Prezime Randell je došlo nasumičnim izborom cool zvučnih imena.

Poznato je da Vaši romani spadaju u fantastične romane. Zašto ste se opredijelili baš za taj žanr?

- To je žanr koji volim i čitam pa mi je bio potpuno prirodan. Zapravo nisam sigurna jesam li sposobna pisati bez da u priče unesem bar malo fantastičnosti. Kako kažu - živi bili pa vidjeli!

Kad pričamo o Vašim romanima, ima li povijesnih ili ljubavnih elemenata u njima?

- Povijesnih ne toliko, iako volim čitateljima približiti povijesnu baštinu lokacija o kojima pišem. Ljubavnih elemenata, pak, ima na pretek. Ljubav je ono što pokreće ljude, pa tako i moje likove.

Imate li vlastite idole u svijetu književnosti?

- Naravno. Moji prvi i trajni idoli su Dean Koontz i Stephen King. Na njihovim sam romanima odrasla i formirala se kao osoba. Znam, netko bi mogao reći da je to zabrinjavajuće, no smatram da me upravo ta tama održala na svijetlu kada život i nije bio tako… blještav. Tu je još mnogo autora, no vjerujem da su upravo ta dva zaslužna za moju ljubav prema književnosti. I, vjerojatno, za preduge opise u knjigama koje pišem, ali ajmo se složiti da je to stvar ukusa.

Svladati probleme

Recite nam nešto više o Vašim književnim postignućima, nagradama - kako vidite uspjeh uopće?

- Uspjeh je relativna stvar. Postignuće je nekada ustati iz kreveta, a nekada izdati knjigu i poslati ju u svijet iako vjeruješ da je zadnje smeće, najveće je postignuće. Kao mlada autorica koja je počela sama, koja se uvalila u svijet svjetske književnosti gdje je konkurencija i više nego ogromna, moje knjige se ipak prodaju. Imam izdavača – što znači da je netko prepoznao vrijednost u mojim pričama. Prodaje daju za zaključiti da je povremeno netko još uvijek zainteresiran za ono što imam za reći. Iza sebe trenutno imam pet izdanih knjiga, a šestu završavam. U procesu sam prijevoda knjiga na hrvatski jezik, te se spremam za osvajanje domaće scene. Hoće li onda pasti i kakvo priznanje ili nagrada, ostaje za vidjeti...

Čime se bavite osim pisanja? Ostali hobiji, ako ih imate, zanimanje, profesija…?

- Imam obrt za dizajn i izdavaštvo. Kao dio književne priče, profesionalno dizajniram naslovnice knjiga. Za sebe, ali i za mnoge druge autore. Osim toga se bavim i slikanjem, poglavito kućnih ljubimaca, te web dizajnom. No, ne bih živjela u Hrvatskoj kada ne bih iskoristila turizam, pa ljeti vodim servis za čišćenje vila. Nakon cijele zime sjedenja za kompjuterom ili štafelajem, to je gotovo razonoda za koju sam usput i plaćena.

S kojim problemima se mogu susresti mladi neafirmirani pisci u Republici Hrvatskoj i kako se ti problemi mogu pobijediti?

- Ja sam vjerojatno kriva osoba za to pitanje jer sam hrvatsko tržište preskočila. To je nešto što su mi neki zamjerili, no ta je odluka došla prirodno. Jednostavno, čitala sam na engleskom, pa sam tako počela a i nastavila pisati. Nadam se to uskoro promijeniti, a tada ću možda i ja trebati savjet ili dva. Ono što sam sigurna da je istina za svako tržište jest: samo pišite. Pišite, pišite. Nemojte stati, i nemojte pisati ono što mislite da će se prodavati. Pišite iz duše, iz srca, pa taman ono bilo i crno. Jer samo istinska umjetnost ima smisla, a takva će i naći način da dođe do čitatelja.

Povezane vijesti

• Knjiga Petre Heisinger "Ja sam Petra, nećete me slomiti"
• Ljubavna priča Nore Barnacle i Jamesa Joycea: Konačno se i njezin glas čuje
• Perica, kišni čovjek: Priča o dječaku koji je 36 godina ostao stanovnik psihijatrijske bolnice s brojem, sve dok se za nj nije zainteresirao Hajrudin Merdanović, umirovljeni kriminalist i novinar