"Događanja na Istarskome poluotoku u vremenu od objave kapitulacije Italije (8. rujna 1943.) do prvoga ulaska njemačkih postrojba u sjedište ustaničke vlasti u Pazinu (4. listopada 1943.) u dostupnoj literaturi otkrivaju se ponajprije kao prijeporna, ovisno o svjetonazoru pojedinog autora. Prema jednima, riječ je, pojednostavljeno kazano, o vremenu u kojemu je hrvatski i slovenski narod, u uvjetima općenarodnoga ustanka na cijelome istarskom prostoru (osim područja Pule, Rijeke i Trsta) razoružao talijanske vojne i policijsko-sigurnosne postrojbe.

Narušen je kontinuitet ingerencija talijanskih institucija vlasti. Ustanici su ustrojili predstavnička tijela civilne i vojne vlasti i svoju oružanu silu. Donijete su povijesne odluke o sjedinjenju Istre s maticom domovinom. Za one druge, to je vrijeme kaosa, bezvlašća i zločina u kojemu je ustanička vlast bez pravoga razloga uhićivala Talijane samo zato što su rođenjem i kulturom bili Talijani".

Jedinstven pristup

Davor Mandić skrupulozno ostaje objektivni znanstvenik na svih više od 500 stranica, kao u gore navedenome citatu. Stoga je sam njegov pristup prijepornim ratnim temama, u sklopu talijanske i hrvatske (slovenske) historiografije jednostavno - jedinstven.

Mandić: "2001. milanski list Il Corriere della Sera objavio podatak da je u fojbama oko Trsta i Gorice te u Istri i Dalmaciji završilo 40.000 ljudi. Nema sumnje da je ova brojka imala zadaću potvrditi tezu kako je na ovim prostorima u razdoblju od rujna 1943. do kraja 1947. izvršen etnocid nad talijanskim stanovništvom. Tek se devedesetih godina XX stoljeća pojavila skupina autora – suradnika periodike La Nuova Alabarda, talijanske ortodoksne ljevice tršćanskih komunista, koji, doduše, nisu profesionalni povjesničari, ali nastoje demistificirati fenomen fojbi.

Među talijanskim radovima koji su željeli temu analizirati bez predrasuda i uvažavajući izvore, te otvoriti raspravu o onome što je do sada napisano, svakako je obimna rasprava (600 str.) tršćanskoga profesora Roberta Spazzalija iz godine 1990. naslovljena "Foibe: un dibattito ancora aperto". Zatim Mandić , s punim pravom, izdvaja plodnu, nepomirljivu autoricu: "Tesi 17 Cernigoi, Claudia, Operazione foibe a Trieste: come si crea una mistificazione storica della propaganda nazifascista attraverso la guerra fredda fino al neoirredontismo, Kappa Vu, Udine, 1997.; Le Foibe tra storia e mito, La Redazione de „La Nuova Alabarda“ presenta il dossier n. 6, Trst, 2002.; Ista, Operazione „Foibe“ tra storia e mito, Collana Resistenza storica, Kappa Vu, Udine, 2005.; Ista, Foibe tra storia e propaganda, v. Foibe. Revisionismo di Stato e amnesie della Repubblica, Kapa Vu, Udine, 2008.; Ista, A caccia di bufale: le ricerca storica tra leggende, miti e mere falsificazione, La Redazione de „La Nuova Alabarda“ presenta il dossier n. 29, Trst, 2008.; Ista, Medaglia senza eroi, eroi senza medaglia, La Redazione de „La Nuova Alabarda“ presenta il dossier n. 21, Trst, 2006. 13 politica e storiografica giuliana tra scontro e confronto (Fojbe: još uvijek otvorena rasprava. Politička i povijesna teza između sukoba i sučeljavanja).

Naslovnica knjige

Obiman rad prof. Spazzalija istražuje nasilje u Julijskoj krajini godine 1943. i 1945., nastojeći nepristrano objasniti političke teze i kronologiju sučeljavanja. No, i ovaj autor nekritički preuzima opise i mišljenja drugih autora s kojima polemizira. Njegovi su stavovi i zaključci o rujanskim događajima preuzeti iz napisa u onodobnim tiskovinama, a svoja mišljenja ne stavlja u kontekst i ne objašnjava na osnovi analize hrvatskih ustaničkih i talijanskih policijsko-sigurnosnih izvora, što znači da ih ne uklapa ni u kontekst vojno-političkih prilika na prostoru "talijanske" Istre.

Ovaj rad ipak ne ide na ruku talijanskoj desničarskoj publicistici – autor nije spreman prihvatiti stavove onih autora koji fojbe definiraju kao dio smišljene protuslavenske aktivnosti. No, ostaje zapisano da je istraživanje zaključio stajalištem o tomu da temu i problem kraških jama i stradanja treba istraživati, o tome pisati bez pristranosti i da je samo tako moguće objasniti splet međusobno suprotstavljenih okolnosti, događaje i zločine (za koje nove generacije nemaju interesa i ne osjećaju se odgovornima za ono što su učinili njihovi djedovi19).

Apsolutna istina (ne)postoji

Godine 1997. izdavačka kuća Marsilio objavljuje studiju skupine autora, s prilozima: povjesničara Giampaola Valdevita (Foibe: l’eredità della sconfitta), Raoula Pupa (Violenza politica fra guerra e dopoguerra: il caso delle foibe giuliane 1943-45), slovenske povjesničarke Nevenke Troha (Fra liquidazione del passato e construzione del futuro. Le foibe e l’occupazione jugoslava della Venezia Giulia) i Roberta Spazzalija (Contabilità degli infoibati. Vecchi elenchi e nuove fonti), jedinstvenog naslova Foibe. Il peso del passato… Zaključci rada slovenske arhivistkinje Nevenke Troha svojim su sadržajem suprotni navedenima. Troha naglašava to da je ulazak jugoslavenskih postrojbi na područje Julijske krajine za slavensko stanovništvo, kao i za pristaše komunističke ideologije, značio kraj omražene fašističke države te oslobođenje i sjedinjenje s novom državom koja je nudila izgradnju socijalističkoga društvenog sustava…

NOP je dobio podršku ljudi čija je riječ imala težinu i čija su se stajališta i mišljenja uvažavala. Bili su to mahom imućni, radišni i marljivi seljaci, poznati po dobrome gospodarenju, ne samo u svojim selima nego i nadaleko. Sastajali su se na sajmovima, za vrijeme crkvenih blagdana. Rodbinski povezani, mogli su otvoreno razgovarati, ocjenjivati događaje i prenositi saznanja. Bili su čuvari nacionalne svijesti, običaja, jezika i kulture…

No, ako i ne postoji apsolutna istina o onome što se tijekom Drugoga svjetskoga rata dogodilo na istarskome prostoru, postojeća predstavlja dio zajedničke povijesne baštine dvaju naroda. Zato, kada nakon 78 godina govorimo o onodobnim ratnim događajima, onda "hrvatska" i "talijanska" objašnjenja, kao i sjećanja potomaka stradalnika i sudionika traumatičnih rujanskih događaja teško pronalaze "istu istinu" – svaka strana inzistira na svojoj; obje su u pravu ako se zanemare istine druge strane i kontekst događanja".

Aleksej Kišjuhas analizira "povratak" fašizma u Italiji: "Slogan Đorđe Meloni glasi Bog, otadžbina, porodica. I nije to nikakav populizam, desni ekstremizam ili alt-desnica. U pitanju je čisti i nepatvoreni fašizam. I kojim se ona i njene falange i te kako ponose – bestidno ili bez blama, a na sramotu svih dobrih ljudi u našoj Evropi. Jer, ako neko izgleda kao fašista, govori kao fašista, i poziva se na fašiste – onda je u pitanju fašista… Stvari su najzad postale ogoljene i nage. Dosta je bilo sakrivanja iza identiteta, tradicije, boga, otadžbine i porodice, odnosno borbe protiv elita, migranata i gejeva. Uostalom, po čemu se to politika i ideologija Đorđe Meloni razlikuju od politike Dveri, novog DSS, Zavetnika, pa i pojedinih figura u SNS? Zgodno je saznati da ovakve ideje danas baštine – italijanski fašisti…

"Ja sam žena, ja sam majka, ja sam Italijanka, ja sam hrišćanka!" ponosno urla Meloni, i što stvara erekcije i vlaži prepone kod mnogih gubitnika globalizacije. Nezgodno je samo to što je Meloni usput i – fašista. Pa onda, "moramo se tući" (Koča Popović). I nije se fašizam vratio, fašizam nigde nije ni odlazio".

Voluminozno djelo

Davor Mandić daruje nam voluminozno djelo, a čestitke i uredniku Borisu Domagoju Biletiću te izdavaču, Istarskom ogranku DHK-a. "Fojbe, mit i stvarnost" jest kulturna dragocjenost, napose zbog objektivnosti, sučeljavanja nasuprotnih istina i "istina". Suho zlato pak jesu poimenični spiskovi stradalih na obje sukobljene strane: više od dvije tisuće poginulih u borbama, pobijenih zarobljenika, smaknutih civila od 8. rujna 1943. pa do konca Romellove ofenzive: od toga oko 1800 na ustaničkoj strani, te oko tri stotine na suprotnoj… Knjiga je ova povijesno djelo osobito zbog svoje statističke neumoljivosti, kao što je bila Cadastre Nationale De L’istrie, Jadranski institute, Sušak, 1946…

Dodajem izvacima iz Mandićeve knjige izvatke iz svojih (bezbrojnih) zapisa na naše ratne teme: Gianni Stuparich uzalud će ukazati na početke rasističkog fašističkog terora, zatim kaznu i osvetu što će neminovno uslijediti, nakon paljevine Narodnog doma u Trstu na ljeto 1920. godine: "U tragičnom spektaklu tog popodneva vidjeh nešto golemo: granice onog trga proširiše se u zlokobnu viziju uništenja i ruševina... Ricinusovo ulje i pendrek morali su otvoriti oči Talijana na katastrofu kojoj se išlo ususret... nevjerojatna je psihološka tvrdokornost i moralna neosjetljivost zbog kojih se nije uspjevalo ni dovoljno vidjeti ni osjetiti da je to zločin koji se čini protiv same biti čovječanstva sa podivljalim ljudskim bićem sve do oduzimanja svakog elementarnog prava, ne samo životu, nego osobnome dostojanstvu". (naglasio M. R.)...

Paljenje Narodnog doma. 13. srpnja 1920 - istog dana squadristi spaljuju i Narodni dom u Puli, i demoliraju hrvatsku tiskaru u Pazinu, - za mnoge historičare predstavlja "krucijalni datum" (RAOUL PUPO), koji će konačno poremetiti, gotovo uništiti, medjuetničke odnose na sjevernom Jadranu… A   dosti dižgracije je bilo i poli nas; Baderna, Sutlavrieč, Rahovci, Štifanići, Banki, Jurići, Jakići, Jurcani, Heraki, Pajar, Katun, Bonaci, Danci,   Kuneli zajno od 1919. pak do 1945. Su poligon fašištonski… Ma zajno se i tučemo, bižimo priko Učke, zbiremo šperajući da će "Maćeghu" vrga uzieti do Božića, pak do Vazma, pak do Lovrečeve – I tako sve do 1943. kad je došla naša ura, milosti za hudobe ni bilo, ma pravice je! Evo izvadaka iz talijanskih medija: “Jedinica narednika Arnalda Harzaricha istražila je tridesetak jama na području Istre izmedju listopada 1943. i veljače 1945. i izvadila mrtva trupla ukupno dvjestosedamnaest ljudi, od čega je utvrđeno da su njih stotinu i šesnaest bili vojnici... Jedinice Savezničke vojne uprave (koja je do rujna 1947. i stupanja na snagu Mirovnog sporazuma sa Italijom upravljala Zonom A bivše Julijske Krajine...) i speleolozi Komiteta za vađenja umorenih iz jama oko Trsta, od studenog 1945. do svibnja 1951. godine pronašle su u pedesetak jama 464 trupla, od čega je utvrđen broj od 247 vojnika...  

Povezane vijesti

• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
• KNJIŽEVNI NOVITETI: "Olive, iznova", nastavak priče o Olive Kitteridge
• SIMONE MOCENNI "MODRO": Duboko more metafora, aluzija i promišljanja