NOVE KNJIGE
"Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
Mlada Židovka Renija Spiegl svoj dnevnik piše 1939. godine u Poljskoj koja je bila pod nacističkom okupacijom. Iako se na trenutke čini da je živjela u oblacima zbog svoje zaljubljenosti, bila je itekako svjesna svega što se događa oko nje, samo što je željela vjerovati da će sve biti dobro. "Dnevnik Renije Spiegel" pokazuje da se i u najcrnjim trenucima ljudi žele nečemu nadati i u nešto vjerovati
"Milosrdni Bože, molim te, zaustavi rat, učini sve ljude dobrima i sretnima"
"Osjećam se odlično! Shvatili smo da jedno drugo savršeno razumijemo. A ja sam otvorila tvoje dubine, dragi Dnevniče! Pokazala sam im nekome bliskom i voljenom."
Koliko mladalačkog optimizma i bezbrižnosti ima u ovih nekoliko rečenica koje djeluju kao da su nastale u neko od onih rijetkih vremena kada je svijet bio u miru sa sobom, kada nije bilo ratova ili kao u ovom današnjem slučaju, pandemije. Pa ipak, natuknica iznad spomenutih rečenica otkriva da su one napisane 24. siječnja 1942. u vrijeme kada je svijet bio pod oblacima i maglom Drugog svjetskog rata. Te su rečenice, pritom, nastale u Poljskoj koja je bila pod nacističkom okupacijom i njih piše mlada Židovka koju će nacistički okupatori ubiti samo šest mjeseci kasnije. Iako se na trenutke čini da je živjela u oblacima zbog svoje zaljubljenosti, bila je itekako svjesna svega što se događa oko nje, samo što je željela vjerovati da će sve biti dobro. "Dnevnik Renije Spiegel", netom objavljen i u hrvatskom prijevodu u izdanju Stilus knjige d.o.o., pokazuje da se u najcrnjim trenucima ljudi žele nečemu nadati i u nešto vjerovati. "Negativne su misli puno opasnije, crne kao noć, podsjećaju na lešinare", piše Renia Spiegel.
Odlazak u geto
Njen dnevnik počinje 31. siječnja 1939., no kako ga Renia ne piše redovito vrlo brzo dolazi se do rujna 1939. kada Hitlerova Njemačka, uz pomoć Saveza sovjetskih socijalističkih republika napada Poljsku i započinje Drugi svjetski rat, sukob koji se godinama prije toga predosjećao i očekivao, no vjerojatno nitko nije mogao naslutiti koliko će gadan biti. Renia 18. rujna piše
"Milosrdni Bože, molim te, zaustavi rat, učini sve ljude dobrima i sretnima."
Ona niže molitve jednu za drugom, pogotovo pred kraj, ali sve je uzaludno. Spiegel s bakom i djedom živi u Przemyślu u sovjetskoj okupacijskoj zoni koja je pod kontrolom imala oko 60 posto tadašnjeg teritorija Poljske. Koliko se da vidjeti, premda su Sovjeti bili poznati po zločinima poput masakra u Katinskoj šumi, čini se da je život pod njihovom vlašću ipak bio podnošljiviji nego u njemačkoj okupacijskoj zoni, čak i za Židove koji su bili izloženi progonu na obje strane. Renia živi, ide u školu, uživa u životu i piše dnevnik. To prividno stanje lažnog mira se mijenja u lipnju 1941. kada Hitler kreće u napad na SSSR i cijelu Poljsku stavlja pod nacističku komandu, što za Reniju znači prisilni odlazak u geto.
Tragična sudbina
I nakon njemačke okupacije Renia nastavlja snatriti, biti zaljubljena i pisati pjesme, međutim kako vrijeme odmiče tjeskoba je sve jasnija i stravične događaje je sve teže ignorirati. "Odvodili su ljude cijelu noć. Okupili su 1260 mladića. Mnogo je žrtvi (...) Bila je ovo nepodnošljiva noć, odviše strašna da je opisujem", piše 19. lipnja 1942. Taj mračni obruč se sve više steže i u jednom
trenutku Renia jasno vidi da je svemu došao kraj. Renia se skriva, ali nakon nekoliko dana biva otkrivena i strijeljana.
Dodatnu težinu Renijim zabilješkama u dnevniku daje predgovor i pogovor njene sestre Ariane odnosno Elizabeth Bellak. Teme koje je Renia preskočila dok je pisala, Ariana naknadno dopisuje među korice ove knjige i time jasnije smješta cijelu priču u povijesni kontekst, jer "Dnevnik Renije Spiegel" nije povijesni roman niti ima želju biti nešto velebno, ili epski. To su zapisi jedne obične djevojke, premda dosta često promišljeni. Pisani su po principu "sada i ovdje", bez neke veće vremenske distance i o tome stalno treba voditi računa. Da je kojim slučajem Renia preživjela rat i nastavila pisati ovu knjigu, ili je pak krenula pisati iznova, sve bi izgledalo potpuno drukčije.
Dok vodi svoj dnevnik, i u trenucima najveće radosti Renia osjeća žal za mamom koja je 1938. otišla u Varšavu. Ta odvojenost jako muči Reniju i provlači se cijelo vrijeme poput sjene ili oblaka, mračnog lajtmotiva koji najavljuje kraj. Ovdje treba podsjetiti da Renia nije znala što će biti s njom, no oni koji čitaju njene zapise znaju. Nema smisla da se ičemu nadamo, ovdje sretnog kraja nema i nema izlaza. To je možda besmisleno ponavljati jer je
toliko nevjerojatno očito, ali mlada Renia to nije mogla sa stopostotnom sigurnošću znati. Slutila je, ali da bi se vidjelo koliko je život nepredvidljiv, čak i u takvim mračnim vremenima, treba, primjerice pogledati život Irene Sendler, poljske židovske aktivistice koja je preživjela Gestapove torture i skoro doživjela stotu. I Renia je, možda, nekim čudom mogla izvući živu glavu, pa bi
danas o njoj, ako je suditi po broju pjesama koje je napisala u dnevnik, govorili kao o slavnoj pjesnikinji. Možda i ne bi. Život zna biti jako čudan, kao što je pomalo neobičan i kraj ovog dnevnika koji dobiva neočekivanu dopunu kada Renia više nije u stanju pisati i zadnje natuknice unosi njen dečko Zygmunt Schwarzer koji stavlja točku na i jedne tragične sudbine.
Želi živjeti normalan život
Čemu onda čitati ovakvu knjigu kada znamo kako će završiti, ne samo Renia i osobe u kojima piše, nego i događaji koji se direktno ili indirektno spominju?
"Bolno je suočiti se s onim za što ste mislili da ste ostavili iza sebe, ali jedini način da nastavite živjeti jest da se uzdignete i učite iz tog iskustva. Nadam se da će vas to jednako naučiti i dnevnik moje sestre", piše u pogovoru Ariana/Elizabeth. Eto, zato treba pročitati jer koliko god da se čini da je čovječanstvo sve pametnije, nekako stalno izgleda da se iznova vraćamo istom, kao što je davno primijetio Nietzsche. Pitanje je koliko su ljudi "baždareni" da uče iz svojih grešaka.
Kao što smo rekli na početku, Renia Spiegel je jedna obična djevojka koja u nemogućim vremenima želi živjeti normalan život, no pritom ne odbacuje niti ignorira stvarnost. Koliko god se pojedine zabilješke činile banalne, a njen pripovjedni tok nije uvijek najjasniji, kompletan dnevnik pokazuje jednu snažnu želju za životom i sposobnost da se ne podlegne totalnoj panici.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
