tradicionalni godišnji susret
FOTO / Istarski iseljenici: Sada je ovdje Amerika, da nam tamo nisu djeca i unuci, vratili bismo se
(Snimio Branko Biočić / Glas Istre)
U konobi Rogočana nedaleko od labinskog starog grada održan je već tradicionalni godišnji susret iseljenika Labinštine, mahom naših »amerikanaca« koji trenutačno borave u svom rodnom kraju.
Poziv im je uputio gradonačelnik Labina Valter Glavičić i načelnici općina Kršan, Raša, Sveta Nedelja i Pićan te Matice iseljenika - Podružnica Pula koji su i nazočili toj lijepoj iseljeničkoj i domoljubnoj večeri.
Veselo i humano
Iseljenike su u ime domaćina pozdravili i dobrodošlicu im zaželjeli labinski gradonačelnik Valter Glavičić i načelnica općine Sveta Nedjelja Irene Franković, a obratili su im se i Barbara Buršić, voditeljica pulske podružnice Hrvatske matice iseljenika, a u ime Istarske županije dr. Ezio Pinzan, županijski pročelnik za poljoprivredu i Igor Merlić, direktor AZRI-a, agencije za ruralni razvoj Istre koji su upoznali iseljenike s projektom očuvanja istarskih simbola, koze i boškarina i pozvali ih da se uključe u taj projekt.
Iseljenici koji su uvijek pomagali svoj kraj raznim donacijama i u humanitarnim akcijama, poput posljednje akcije nabave mamografa na poziv svojih predstavnika, dugogodišnjih iseljenika Branka Kiršića, Marine Šumberac, Adriane Brnjac, Mirele Verbanac i Gracijele Zuliani, zahvalili su na dobrodošlici i večeri te uzvratili prikupljanjem dobrovoljnih priloga za djecu s posebnim potrebama iz udruge »Krila Labina«. Ukupno je tijekom večeri prikupljeno 3.180 eura. Za dobru atmosferu u kojoj se uz druženje i priče služila istarska maneštra, njoki i fuži pobrinuo se sa svojom harmonikom Serđo Valić kojemu su se u pjesmi pridružili i neki od raspjevanih iseljenika među kojima su bili i oni koji su, kako je to rekao labinski gradonačelnik u pozdravnom govoru, prije odlaska u Ameriku plesali u tom istom prostoru.
Kud ćeš bolje
Bila je to prilika i za nekoliko razgovora i zanimljivih priča. Bruno Višković iz Trgeta u New Yorku je od 1956. godine, počeo je raditi u restoranu kao konobar i na kraju je imao svoj restoran. Bruno u Americi ima obitelj i dva uspješna sina, Viliam je sudac Vrhovnog suda u državi New York, a Đani je kirurg koji radi operacije na nogama.
- Dolazim svake godine i to zadnje 24 godine nakon što sam prodao restoran. Budem tu dva, tri i pol mjeseca po ljeti, govori nam Bruno, a na pitanje kako je sada u Americi odgovara da se »cijeli svijet malo pokvario, pa tako i Amerika«.
- Neću reći tko je kriv, je li presidente, ali ovaj je otvorio granice pa ima svega i svašta. Mi, s moje strane, nismo baš zadovoljni kako Amerika ide napred. Ima tamo svakakvih ljudi. Mi Istrijani, nas 90 posto smo za Trumpa, i ja isto. Ja sam pobjegao od komunizma i išao sam u Demokratsku stranku, ali Trumpa simpatiziramo svi. Ovdje su velike promjene i to na bolje, neka ljudi govore ča čeju. Naravno, ima malo gore i dolje, ali promjene na bolje se vide, rekao je Bruno.
Đenio Zulijani iz Šumbera je u New Yorku, kako kaže, »samo« 58 let.Tamo se bavio onim za što se školovao u labinskoj srednjoj školi, za glodača.
- Zadnjih 25 godina dolazim svake godine po tri mjeseca. Vidim da se ovdje svugdje gradi, ljudi su zadovoljni, i ja sam zadovoljan kada dođem, kud ćeš bolje. Tamo imam sina i kćer, i oni isto dolaze, već su za penziju i oni. U Americi je za mene dobro, ali nije kao nekad. Više nema iseljenika iz Europe, najviše ih ima iz Južne i Centralne Amerike, Afrike i Azije, Europljani dolaze uglavnom kao turisti i na godišnji. Mislim da će na izborima dobiti ona koju ja ne volim, Kamala Harris, smatra Đenio. Zdenka Kršulja iz Labina pripada u one mlađe iseljenike, preko velike bare je 32 godine, i ona je poput mnogih počela u restoranu, nakon devet godina prešla je u jedan hotel gdje je bila supervizor i sve što je trebalo.
- Kad smo došli ja i suprug bilo je super, a sada je malo lošije. Ja sam imala 33, a suprug 37 godina, kćerka je imala 12, početak je bio težak puno smo čekali papire jer ako nemaš papire onda je teško, ali snašli smo se. Kada smo 2000. godine dobili papire sve je bilo lakše. Dok nisam imala papire devet godina nisam dolazila i to me jako peklo, a sada obavezno dolazim ovdje svake godine. Napravili smo i kuću na Streljani. Doma je doma, sada smo u penziji pa budemo u Labinu po pet šest mjeseci i onda idemo tamo jer imamo u Americi kćer i unuke, od devet i šest godina. I ona voli dolaziti ovdje, ali tamo joj je familija. Primjećujem ovdje veliki napredak, kada smo otišli 1992. i sada, to je dan i noć. Tu je meni dom, napravili smo ovdje kuću da uživano u penziji, kaže Zdenka.
Klub u New Yorku
Ratko Zenzerović iz Hrboki dugogodišnji je predsjednik Istra kluba u New Yorku i redoviti je gost na ovakvim okupljanjima
- U Istra klub dolaze mnogi naši ljudi, uglavnom stariji. Restoran u klubu dali smo našem čovjeku Milanu Liculu koji ima dva restorana u New Yorku, Arno i Delmonico, sada će tamo biti ljepše, uređenije i luksuznije, a naši članovi će imati popust. Mi više nećemo imati glavobolje a restoranom. Istra klub će postojati i dalje, imamo i Istra sport klub. U Americi inače živi između 10 i 15 tisuća Istrijana. Prije su svi uglavnom bili u Astoriji, a sada ih ima svugdje, pa i u Kaliforniji. Teško je reći točno koliko nas ima jer za neke i ne znamo. Više ljudi iz Hrboki ima u Americi nego u Hrbokima. Svi su se naši ljudi dobro snašli. Situacija se u Americi od lani nije promijenila, mislim da ide na gore. Ja sam tamo 54 godine, nije bilo lako, često je bilo i napeto.
Mislim da će druge godine biti bolje, ako ne dobiju Demokrati i Kamila. Ako Trump pobijedi ekonomija bi se mogla popraviti kao što je bilo prije četiri godine kada smo živjeli puno bolje i jeftinije. Ekonomski smo pali, sve je poskupilo 30 do 40 posto, a benzin 50 posto, energija isto, inflacija je puno veća nego što je prikazuju na TV-u. Došlo je više oko 15 milijuna migranata u Ameriku, to treba sve hraniti, a mi moramo raditi za njih. Demokrati sada puno obećavaju, a gdje su bili četiri godine.
Tu je sve bolje i bolje, iako su cijene dosta išle gore, kao u New Yorku, a neke su i veće. Opet za nas je ok, mirnije je i sigurnije za život, ne moraš misliti da će te netko napast. Ja da nemam dole ženu, djecu i unuke, ja bih se odmah vratio za stalno. Prije pet godine nisam tako razmišljao i ne bih bio došao, kaže Rako.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
