pašareta
Kultno istarsko piće slavi 100. rođendan, a i dalje ljubomorno čuva tajnu svog sadržaja. Popričali smo s obitelji Ferenčić
(Privatna arhiva)
Dugo smo razmišljali, pretraživali, pokušavali pronaći i – nije nam baš uspjelo. Izvući iz memorije neki hrvatski proizvod koji ima stotinu godina kontinuirane proizvodnje. Sve je mlađe ili više ne postoji.
Dio te priče sasvim sigurno leži u činjenici da je 1945. godina bila vrijeme mnogih početaka, a od tada je prošlo niti osamdeset godina. Baš kao što je ta godina bila i trenutak mnogih – završetaka.
Dobro, brodovi se u "3. maju" ili Uljaniku proizvode mnogo duže od stoljeća, ali ni jednog tako starog baš i nema u plovidbi. Kako god okrenuli – ništa.
Nije stoga bilo druge nego nakon tako iscrpljujućeg razmišljanja, mozganja, posegnuti za nekim osvježenjem. I onda otvoriš vrata frižidera, kad ono iznutra te gleda – pasareta. Barem se tako piše jer izgovara se isključivo kao – pašareta.
Ono kao salsa i šalša. I krenu razmišljanja. Pa te dohvati pobuda iz "malog mozga" kako te na nekim portalima okrznula informacija da je tom čudesnom piću iz Starog Pazina – koji se ne nalazi u starogradskoj pazinskoj jezgri nego u naselju iznad nje – ovih dana stoti rođendan! I opet se pitaš je li to moguće, pa kad bi to uistinu bila istina, zapljuskivao bi nas cunami PR informacija sa svih televizijskih i radijskih programa, sva bi se sila "marketinga" kotrljala s pričama o pasareti.
A njih nema. Ne, nema ih jer braća Ferenčić – Franko, Feručo i Renato – na taj oblik komunikacije nisu nikad polagala puno pažnje. Tko nas treba, naći će nas, kao da je njihov moto.
I ne samo njihov nego i njihovih prethodnika, osnivača, njihovog nonića Giuseppea Fiorencisa, odnosno Josipa Jože Ferenčića, koji bi da je živ, ove godine slavio 125. rođendan. Baš kao i njegovog sina Josipa Pepija koji je nakon očeve smrti 1958. godine na čelu firme nastavio posao.
U povodu okrugle obljetnice, proizvodni pogon obitelji Ferenčić u Starom Pazinu obišla je pazinska gradonačelnica – braća Ferenčić sa Suzanom Jašić, Foto: Privatna arhiva
Tajni recept
Svašta je pašareta prošla u tih stotinu godina, no kako su je voljeli baš svi, bez obzira na nacionalne, vlastodržačke ili političke boje, opstala je u vremenu i prostoru u kojem je malo toga opstajalo. Jer uvijek su tu bili neki naši koji ne vole ono što je – njihovo. Ili njihovi koje ne vole nešto samo zato jer je – naše.
K tome, kao i najpoznatije kola piće na svijetu, i pašareta ljubomorno čuva tajnu svog sadržaja otkad je nastala pa je unatoč brojnim pokušajima nije jednostavno, odnosno nikako nije moguće, kopirati.
S druge strane, ona je toliko svoja da apsolutno može prezirati sve "modne trendove" i opstati. Pašareta je oduvijek intenzivno crvena, ma što tko mislio o umjetnim bojama.
I apsolutno prirodno slatka, što god tko mislio o pogubnom utjecaju rafiniranog šećera na zdravlje nacije. Nema kod nje "nula kalorija" i umjetnih sladila, nema ni dodataka limuna ili nekih drugih, manje poznatih i manje prisutnih sladila, ma nema baš ničeg što u nju nije prije stotinu godina umiješao Josip Jože, ili kako bi američki reperi rekli Džej Džej Ferenčić.
Svakako, pašareta je i kulturološki oblikovala svijet oko sebe. Na njoj su, jer nije prije sedamdesetak godina bilo u ponudi kola pića ili bilo čega drugog gaziranog, odrastale generacije, a zavirimo li u rane godine druge polovine prošlog stoljeća, posebno na prostoru nekadašnje općine Pazin, nema oštarije, nema "šanka" na kojem nije bila i pašareta.
Posebno ako su u blizini bila djeca koja su stalno gnjavila kako bi išla doma. A tata je upravo morao odigrati još "samo jednu" partiju briškule. Pa da bi djeca bila cito, naručiš im – pašaretu. Mirna dok piju, a onda puna energije iz cukra jurcaju terasom oštarije dok ne padnu od umora. I svi zadovoljni: tata na decu bijelog i "triještinkama", djeca na više deci crvene pašarete.
Tako se radi u obiteljskom pogonu Ferenčić
Punom snagom
O pojedinostima aktualnog poslovanja, dakako i s nekim izletima u prošlost kako bismo napisali i svojevrsnu posvetu 100. rođendanu pašarete, kratko smo porazgovarali s Renatom Ferenčićem.
Zašto kratko kad je riječ o istinski silno velikom jubileju, punih stotinu godina neprekinutog poslovanja?
Pa dugo naime nismo mogli jer pogon na Starom Pazinu radi… ma malo je reći punom snagom. Za njih sezona, kako je definiraju turistički radnici, traje skoro čitave godine, i sasvim sigurno nije omeđena ni s 15. lipnja, pa tako ni s 15. rujna, kako se to inače događa većini u preapartmaniziranoj zemlji.
Vi ste treća generacija obitelji Ferenčić, koliko vas je iz te generacije zaposleno u tvrtki?
– Kako to mislite – koliko? Pa svi, mi smo braća Franko, Feručo i Renato, treća generacija obitelji Ferenčić koja se bavi proizvodnjom pića. Imamo ukupno šestero djece tako da u pogonu radi i četvrta generacija. Ne čitava, kao što je to slučaj s nama, ali od njih šestero, dvoje trenutno radi kao dio naše firme.
Dobro, ali za toliku proizvodnju sasvim sigurno trebate još radnika, pa nema gdje vas s pašaretom nema. Koliko je ukupno danas radnika?
– Ukupno je šestero stalno zaposlenih tijekom cijele godine, ali svi smo iz obitelji Ferenčić. S obzirom na to da se u ljetnim mjesecima posao značajno povećava, zapošljavamo dodatnu radnu snagu putem ugovora o radu ili studentskih ugovora.
Naravno, među njima će se naći i peta generacija nas Ferenčića, vjerujemo i one koji će se tek roditi. Koliko god da naši potomci biraju druge i drugačije profesije, nema šanse da dio svog profesionalnog odrastanja ne provedu radeći u pogonu. Ma i ovi iz četvrte koji ne rade kod nas puno nam puta, na razne načine, moraju "dati ruku".
Giuseppe Fiorencis, odnosno Josip Jože Ferenčić, davne 1924. pokrenuo je proizvodnju pasarete, Foto: Privatna arhiva
Još samo u Rijeci
Kako smo i sami nemalo puta bili kupci pašarete, stječe se utisak kako nema gdje se ne nudi. Pa se opet sa "statističkim" pitanjima obraćamo Renatu – koja je njihova godišnja proizvodnja svih pića, a koliko je u svemu tome postotak pašarete? Odgovor nas je ostavio – ukočena pogleda i bez riječi!
– Godišnje se proizvede više od milijun litara bezalkoholnih pića u raznim pakiranjima. Mi smo naime i u tom smislu prilagođeni tržištu i današnjim navikama kupaca, tako da se naši proizvodi mogu naći u bočicama od 0,25 ili 0,5 litara, što je pogodno za nekakvu usputnu konzumaciju, za izlete, marendu i slično, dok su boce od litre te 1,5 litara namijenjene obiteljima koje vole višekratno dnevno konzumirati naše proizvode.
Pitali ste me za ukupnu proizvodnju, da, mi imamo još i tonik kao i orandžadu, a od ukupne proizvedene količine više od tri četvrtine odnosi se na naš najvažniji i najpoznatiji proizvod – Pasaretu.
Kad smo čuli da je godišnja proizvodnja milijun litara, 750 tisuća litara pašarete, a znamo da se iduće subote u Pazinu priprema velika rođendanska fešta, puno stoljeće od početka proizvodnje tog jedinstvenog pića, zapitali smo se – pa koliko je litara pašarete do danas uopće prodano? Zna li to Renato Ferenčić?
– Idemo probati ovako – prije 100 godina kada je nono započeo proizvodnju pića opskrbljivao je nekoliko gostionica, popularnih istarskih oštarija.
Tako je počelo. Tada je to bila mala proizvodnja i sve se radilo ručno te su količine bile znatno manje. Tijekom godina ta se brojka povećavala i danas smo došli do milijun litara godišnje.
Teško je reći koliko se pasarete popilo u zadnjih 100 godina, ali da je riječ o milijunima i milijunima litara, svakako jeste, pojašnjava nam Renato.
Pasareta je jako popularno piće u Istri, ima je dosta na Kvarneru, ili kako je svojedobno prostor Liburnije definirao Dražen Turina Šajeta u – Herceg Istri.
Vole je ljudi u Rijeci, ali nekako nam se čini da dalje od osme izborne jedinice baš i ne ide.
Na koliko se mjesta prodaje izvan Istre, koliko je naprosto pasareta prisutna u velikim trgovačkim lancima koji drže glavninu prodaje živežnih namirnica u Hrvatskoj?
– Izvan Istre prodajemo direktno samo u Rijeci, i to u tri velika trgovačka lanca. Kad pak govorimo o Istri, danas smo zastupljeni u većini, ma mogu slobodno reći u 90 posto trgovina svih trgovačkih lanaca koji posluju u Istarskoj županiji, pojasnio nam je Renato.
Na naše pitanje prodaju li se izvan hrvatskih granica, odgovorio je – kako to ne čine.
– Mi vam godišnje imamo desetke zahtjeva da se pasaretu izvozi i u druge zemlje, nama susjedne, slovenski dio Istre jako dobro poznaje pasaretu, pa bliski dijelovi Italije, ali i niz drugih država vide u tom našem proizvodu dobar uvozni posao.
Nažalost, trenutno zbog ograničenih kapaciteta nismo u mogućnosti udovoljiti tim zahtjevima, zaključio je naš razgovor Renato Ferenčić i vratio se poslu.
Braća Franko, Feručo i Renato, s danas pokojnim ocem Pepijem i nevjestama Gabrijelom i Martom, Foto: Privatna arhiva
Ključ opstanka
Vratio se onom što najbolje radi, što radi čitavog života. "Marketing i širenje prodaje – ne razmišljamo o tome", njihov je moto, kako se čini, uzdaj se u se i svoju familiju.
Sve što bi išlo preko te granice može zajamčiti povećanje proizvodnje, možda i njezino udvostručenje, pa tako i proboj u inozemstvo, no pitanje je veliko koje bi probleme sa sobom donijelo.
Likvidnost, naplata, distribucija, silno povećanje radne snage koja se i za današnje špice u ljetnim mjesecima jedva pronalazi…
Najbolje da nastavimo kao familija, kao da nam poručuju svih ovih stotinu godina. Na kraju krajeva možda je upravo ta familijarnost ključ opstanka puno stoljeće.
Kao i kod ljudske dugovječnosti, najvažniji odgovori na pitanje kako doživjeti stotu su – tako jednostavni. Puno osobnog rada i zalaganja svakako je možda i najvažniji kad su složna braća Ferenčić u pitanju.
I zato u subotu 7. rujna – svi u Pazin.
Nije na rasporedu neka od njegovih poznatih pučkih fešti, nije ni MiK, ali je ono što je obilježilo rast i život svake Pazinjanke i Pazinjanina – pašareta. U bilo kojem pakiranju.
Fešta na glavnom pazinskom trgu počinje u 18.30, nastupit će sjajni glazbenici od Ive Gortan do Gustafa, a za one koji napore ovakvih događanja ne mogu izdržati "na suho", saznali smo da se Ferenčić proizvodi jako dobro "sljubljuju", kako bi se to reklo današnjim gastronomskim rječnikom, s džinom i – pelinom.
I zato bez straha, složit će se neki long drink, pa neka svima i zabava tog dana i sama pasareta još dugo – duraju. Da, ako pretjerate, jer nakon svega dolazi i pulski DJ Denis Goldin, jutro poslije počnite s – pašaretom.
Dan će vam sasvim sigurno biti lakši i – ljepši.
Sretno i vama Ferenčići jer osim što osvježavate svojim proizvodom, sasvim sigurno mnogima šaljete poruku, pa i recept, kako uspjeti stotinu godina imati prihvaćeni, omiljeni proizvod, a i sami održavati pristojni poslovni i osobni standard.
Josip Pepi za starim ručnim strojem kojim je njegov otac Josip Jože punio pasaretu, Foto: Arhiva Glasa Istre
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
