Autor najznačajnije ruske kuharice iz 1939. nije kuhar ili netko kome je bavljenje kućanstvom dio življenog iskustva već ondašnji ministar industrije Anastas Mikojan, jedan od najbližih Staljinovih suradnika, koji je i u suvremenoj Rusiji prepoznatljivo ime ne samo kao autor prve sovjetske kuharice, nego i kao brand mesne industrije te jedan od istaknutijih političara koji nisu stradali ni u jednoj čistki, objašnjava Danijela Lugarić Vukas

"Servirati loš objed je gore nego sašiti loše odijelo ili napraviti loše čizme. Loš objed šteti zdravlju radnika, a nekada ga može i otrovati". Godina je 1939. a savjet je, jedan od mnogobrojnih, iz antologijske ruske kuharice "Knjiga o ukusnoj i zdravoj hrani". Neki će se, možda i dan danas, s ovom mišlju složiti u eri Instagram estetike kada je vizualno postalo toliko dominantno da je u nekim segmentima forma, odnosno izgled zasjenio sadržaj što u tom kontekstu preciznije znači okus, pa je karikirani nastavak da loš objed šteti zdravlju hrane i može ga otrovati, čak i ostvariv. S druge strane bard francuske kuhinje Odile Godard kazuje kako je ljubav prema hrani jedna od osnovnih spona koje povezuju društvo postupno šireći "taj dah zajedničkog druženja koji svakog dana ujedinjuje različite staleže, stvara cjelinu, oživljuje razgovor…". Tomu bismo mogli dodati još ponešto – ljubav prema hrani i poznavanje pripreme hrane povezuje ljude i na povijesnoj okosnici, i to na različite načine.

Može li kuharica biti više od recepata ukusne hrane? Može li način prezentacije hrane, promjena okusa i percepcija hrane biti ujedno i suptilni pokazatelj promjene društva?   Može. Potvrdila je to proteklog tjedna na iznimno zanimljivom predavanju u organizaciji CKPIS-a (Centra za kulturološka i povijesna istraživanja u Puli) doc. dr. sc. Danijela Lugarić Vukas s Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ugledna znanstvenica iskoristila je rusku kulinarsku Bibliju "Knjiga o ukusnoj i zdravoj hrani" kako bi kroz razne kulinarske edicije pratila razdoblja od sovjetskog socijalizma do (post) sovjetskog kapitalizma. Kuharica je jedna, a izdanja su različita -1939., 1952. i 2016. Jedna kuharica u tri izdanja pokazuje kako su se mijenjali okusi i percepcija zdrave hrane - 1939., 1952. i 2016. "Budući da su te godine ujedno i politički zanimljivi momenti u sovjetskoj i postsovjetskoj kulturnoj povijesti, analizom kuharica sam htjela konceptualno osvijetliti oblike društvenosti i promjenjiva težišta političke, ekonomske i kulturne moći od razvijenog i kasnog socijalizma do kapitalizma, u čemu me je posebice zanimao rodni aspekt: budući da je rodna ravnopravnost bio jedan od imperativa Oktobarske revolucije, zanimalo me je što nam kuharice – kao knjige namijenjene osobama koje skrbe za kućanstvo, a to su gotovo redovito žene govore o pitanju rodnih asimetrija.

Visoka estetiziranost

Zanimljivo je da autor najznačajnije ruske kuharice iz 1939. nije kuhar ili netko kome je bavljenje kućanstvom dio življenog iskustva (kod nas su poznate kuharice Mire Vučetić ili Dike Marjanović Radice) već ondašnji ministar industrije Anastas Mikojan, jedan od najbližih Staljinovih suradnika, koji je i u suvremenoj Rusiji prepoznatljivo ime ne samo kao autor prve sovjetske kuharice, nego i kao brand mesne industrije te jedan od istaknutijih političara koji nisu stradali ni u jednoj čistki (nijednom nije bio zatvaran ili osuđivan). Osim što nude pregršt recepata, jedna je od funkcija sovjetske kuharice bila u propagandi razvoja i dosega sovjetske industrije.

Sovjetska je kuharica doista izrasla iz duha industrije. Uz to, suprotno našim okamenjenim predodžbama o sovjetskome društvu, ta je kuharica kultivirala ideal estetski privlačne, ukusne i raskošne hrane, a kako je trebao izgledati stol za blagovanje dočarano je i vizualno.

Kultivacija estetike izobilja je inače u 30-im godinama, nakon znamenite Staljinove izjave da je „život postao bolji, drugovi, život je postao veseliji“ 1935., nosila jasne ideološke konotacije. Ono malograđansko blagostanje, koje se je tijekom romantičnog razdoblja revolucije ismijavalo, sada je postalo dokazom uspjeha nove vlasti. Stoga ne iznenađuju recepti u kojima se hrana predstavlja kao užitak i naslada, čime sovjetska kuharica otkriva da bi vrijedilo još jednom propitati točnost naših okamenjenih predodžbi o krajnjem asketizmu i nesklonosti hedonizmu novog sovjetskog čovjeka, popularnog Homo Sovieticusa. Sve je uzdignuto na neku višu razinu. Pa i obično čišćenje jaja. " Ogulite tvrdo kuhano jaje, prerežite ga na pola (po dužini), izvadite žumance iz svake polovice jaja i izrežite dio bjelanjka kako bi žljeb u bjelanjku bio duguljast". A o običnom je jajetu riječ. Kako je zgodno primijetio ruski istraživač Ilja Kalinjin, iz nekadašnjeg se, revolucionarnog „čovjeka iz stakla i betona, čovjeka od čelika i mramora“ u 1930-ima rodio čovjek „od kondenziranog mlijeka i krimskog porta, abhaskih mandarina i moldavskog duchessa“.

Na primjer, u izdanju iz 1952. se govori: „Ne postoji ukusnije riblje predjelo od blago soljenog, blijedo ružičastog, nježnog i ukusom delikatnog lososa, na čijim su razrezima kapljice prozirne masnoće“. Slijedi. " Krekeri su s kruhom posebno ukusni, a mnogi vole tanke, suhe kolačiće (zasoljene ili malo soljene, ovisno o ukusu) s kriškom ukusnog, optrog sira. Takav je sendvič posebice dobar uz suhi bijeli rizling". Upravo je u toj kuharici u sovjetsku kuhinju uveden sladoled kao „najbolji, najkorisniji, najukusniji način korištenja mlijeka i šećera, do kvalitetnog i ukusnog je sladoleda Mikojanu toliko stalo da mu je Staljin jednom prilikom rekao da mu je više stalo do uvođenja sladoleda nego do izgradnje komunizma. Premda je njezina primarna svrha nesumnjivo u bontonizaciji „vrlog novog svijeta“, upravo kroz tu kategoriju individualnog i intimnog užitka i naslade sovjetska kuharica razotkriva i ono što možda nije htjela: da je hrana, naime, poput primjerice donjeg rublja, jedna od granica između pojedinca i društva, države, vlasti koja se može – u zaštićenosti prostora kućanstva – prijeći, i koja stoga može biti mjestom otpora.", veli znanstvenica.

Ideal domaćice

Ne manje intrigantna tema je konstrukcija ideala domaćice-kućanice u sovjetskim kuharicama. Ona je posebice zanimljiva u kontekstu rodne ravnopravnosti koja se kao imperativ isturala u prvi plan u prvom postrevolucionarnom razdoblju – popularni politički plakati iz 1920-ih godina rezolutno su zapovijedali oslobađanje žene iz kuhinjskog/kućanskog ropstva. Tada se s tolikom strašću razvijala ideja komunalnog života, gdje se žensko vrijeme provedeno u kuhinji smatralo uludo protraćenim vremenom, da su u to vrijeme arhitekti-konstruktivisti gradili nove četvrti, „gradove budućnosti“, sa stanovima bez kuhinja. Ipak, na valu promijenjene društvene paradigme u 1930-im godinama (ubojstvo Kirova 1934. i početak Velikog Terora) obnavlja se ideja nuklearne obitelji, što je pratila i nasilna mjera zabrane pobačaja 1936. godine. Žena-domaćica je primarni adresat sovjetske kuharice iz 1939., no kako bi se imperativ rodne ravnopravnosti barem površinski ispoštovao, ženama je ponuđena pomoć u obliku industrijski prerađene hrane ili koncentrata zahvaljujući kojima je za pripremu takvih klasičnih ruskih jela poput ščija ili boršča potrebno onoliko vremena koliko je potrebno da voda zavri.

Naime, 1939. je godine sovjetskoj obitelji trebalo poslužiti kuhanu hranu (kuhano ili prženo meso ili riba, jaja) već za jutarnji obrok, a ručak, koji se je trebao poslužiti sat i pol po povratku s posla, „kada se tijelo uspjelo odmoriti i pojavio se dobri apetit“, trebao se je sastojati od tri jela – mesne, povrtne ili riblje juhe, glavnog jela i deserta. Tu je zanimljivo primijetiti da autor knjige računa na to da žene na raspolaganju za pripremu hrane imaju gotovo beskonačno vrijeme (i koje zapravo zaposlena žena, još ako je i majka, uz najbolju volju ne može imati), s time da je proces pripreme hrane autor Anastas Mikojan toliko detaljno opisao da se stječe dojam da je pisan za žene koje doista nikada prije uzimanja kuharice u ruke nisu skuhale nijedno jelo: vrlo se detaljno opisuje kada i kako treba pripremiti trodijelni ručak kako bi sve bilo servirano na vrijeme i u optimalnoj temperaturi za konzumaciju, čime se zapravo potvrđuje postojanje nevidljivog “staklenog stropa” (i u) sovjetskoj socijalističkoj retorici rodne ravnopravnosti: takav paternalizam ženu nastoji „pripitomiti“ ne samo reducirajući je na domenu ženskoga nego je i svodeći na zatupljujući, gotovo mehanički rad, gdje odstupanje od pravila ili bilo kakva osobna kreativna inicijativa koja bi mogla učiniti kuhanje zabavnijim nosi sa sobom preveliki rizik – gladnog i nezadovoljnog, a znači i nedovoljno produktivnog Homo Sovieticusa.

Taj se snažan paternalistički ton još više naglašava i u kuharici iz 1952., pa se primjerice navodi da svaka domaćica treba zahvaliti drugu Mikojanu jer je osmislio izradu ribljega fileta – dobro očišćena riba „spasit će domaćicu od nepotrebnog rada i prljavog posla“, kako se navodi., objašnjava Vukas. "Kuhinja ni u kojem slučaju ne smije biti dnevni boravak. Skladištenje odjeće i nekakvih drugih stvari koje nemaju veze s pripremom hrane također je nedopustivo", jedan je od savjeta iz 1952. godine.

Knjiga za sva vremena

Posljednje izdanje iste kuharice iz 2016. godine refleksija je Rusije u današnje vrijeme. Više se ne govori o pomoći domaćici u formi industrijski proizvedene hrane, ali zato ta pomoć pristiže u obliku kuhinjskih uređaja. Novu kuharicu, temeljenu na staroj verziji, stvaraju profesionalni ruski šefovi-kuhari, a nutritivnu vrijednost zamjenjuje kalorija vrijednost namirnica.

U izdanju iz 2016. doista dolazi do tržišne komodifikacije sovjetskoga, pa se neki proizvodi, primjerice sovjetska tjestenina, čija se proizvodnja hvalila i slavila u izdanju iz 1939., sada razotkriva kao tjestenina iznimno vrlo loše kvalitete. " Posljednje izdanje potvrđuje "trend" nostalgije koji je vidljiv i u ostalim zemljama. U suvremenoj Rusiji nesumnjivo se može govoriti o dosad najjačem valu nostalgije prema sovjetskom: ona se objašnjava nizom razloga – ekonomskim, geopolitičkim i psihološkim, ali i time da veliki broj današnjih Rusa smatra da su u sovjetsko vrijeme bili „na pravoj strani“ povijesti. O tom valu nostalgije govore i brojni gotovo apsolutno pozitivni komentari suvremenih čitatelja sovjetske kuharice: za njih je ta knjiga i danas aktualna (slijediti one recepte znači pripremiti dobar obrok i danas; pokloniti kćeri ili unuci tu knjigu znači osigurati joj sretan život), svevremena („elegantna knjiga za sva vremena”) i iznimna. Jedna čitateljica ističe da ćete zbog posebne „kulinarske“ energetike sovjetske kuharice vrijeme u kuhinji napokon početi provoditi sa zadovoljstvom.

Anastas Mikojan i Staljin

Povezane vijesti

• Predstavio hrvatsku kuharicu u povodu Sa(n)jma knjige u Istri - MATE JANKOVIĆ U BOCCAPORTI: Na dudicu sam jeo oslić sa špinatom
• KUHANJE I GLAZBA U SAVRŠENOM SPOJU: Vesna Nežić-Ružić strastvena je kuharica, otkrila nam je i dva fina recepta, a priprema i zanimljiv projekt
• Popularna pjevačica Vesna Nežić Ružić predstavlja autorsku kuharicu "Žlica puna ljubavi - moji omiljeni recepti"