Pratim i domaće i strane, slastičare i čokolatijere. Kadgod stignem, pohađam njihove edukacije, kupujem knjige, časopise. Educiram se što više mogu, kazala je Horaček Nanić
Ivana Horaček Nanić i njene kreacije
Nakon što smo na društvenim mrežama uočili predivne slastice, koje smo kasnije i kušali, otkrili smo da su to djelo Puljanke Ivane Horaček Nanić - prava simfonija okusa i boja.
Nisu preslatki, zapravo nisu previše ništa nego savršeno svašta. Vizualno vrlo atraktivni, a okusom savršeni. Ipak, tako je to kada radiš iz ljubavi, kada sav stres nestane dok radiš, kada je slastica životna strast.
- Iz obitelji sam u kojoj su se slastice uvijek radile doma, uvijek je bilo "nešto slatko na stolu". Mama je bila ta koja je probavala recepte i kombinirala, a na početku sam samo jela dok s vremenom nisam dobila želju da i sama probam najprije raditi pa jesti, govori nam Ivana s osmjehom na licu.
Njoj je bilo logično da se time počne malo ozbiljnije baviti, u smislu skupljanja znanja. Odlučila se educirati.
"Kako bih lakše realizirala ono što zamislim u glavi, ali i na koji način treba slagati okuse, što ima smisla a što ne, što više učim, to više otkrivam kako malo znam. Životna ironija", kazala nam je iskreno Ivana.
- Hobi može prerasti u zadovoljstvo. Zapravo, ne savjetujem. Savjetujem svima da stanu na trenutak i pokušaju dokučiti čime se žele istinski baviti. Ako to nađu u sebi – KRENI, odmah, sada, veli.
Po struci je diplomirana ekonomistica i dugo godina je radila administrativne poslove.
- Malo sam se gušila u svemu tome jer nema nikakve slobode, kreativnosti, osobnog pečata u tim poslovima. U međuvremenu, suprug koji je kuhar, dobiva poziv da ide raditi u inozemstvo i odlučujem se baciti u avanturu života – rad s njim u kuhinji. Evo i dan-danas radimo zajedno i super nam je. Na taj način sam zapravo iskristalizirala što želim, u kojem pravcu želim ići. Da je lako nije, puno je tu odricanja, ali sam zadovoljna i sretna jer sam u svijetu u kojem mogu izraziti sebe, učiti i napredovati.
Na upit tko najviše kuša i uživa u njezinim slasticama veli da su to njezina obitelj i prijatelji. "Kada su u pitanju rođendani, neki trenutak inspiracije, testiram recepte upravo na njima".
- Kritiku podnosim sasvim pristojno i odgovorno. Bitno mi je od koga dolazi i sve se uzima u obzir. Zato je degustacija obitelji i prijatelja od presudne važnosti. Za sada želim učiti, jako puno učiti, jer promjene koje se dešavaju u svijetu slastičarstva su jako brze i stalno se uči nešto novo. Što više znanja budem imala, lakše ću donijeti tu odluku. Za sada sam očarana čokoladnim pralinama, i cilj mi je to više učiti o njima, radu s čokoladom, različitim punjenjima, bojanju, dizajnu. Priznajem da sam se uvijek bojala čokolade, ali korona mi je dala vrijeme da se posvetim upravo njoj i čokoladnim pralinama.
Praćenje radova brojnih slastičara, kako domaćih tako i stranih svakako doprinosi razvoju.
"Pratim i domaće i strane, slastičare i čokolatijere. Kadgod stignem, pohađam njihove edukacije, kupujem knjige, časopise. Educiram se što više mogu", kazala nam je Ivana.
Zanimalo nas je koju je slasticu bilo najteže napraviti.
- Definitivno, čokoladne praline. S toliko strahopoštovanja sam pristupila njihovoj izradi jer znam, ako pogriješim u nekom koraku, mogu se pozdraviti s dva i pol kilograma čokolade koja nije jeftina. Tako da je u početku bilo dosta stresa, staha ali kroz praksu sve postane puno lakše. Drugi izazov je punjenja pralina – volim da budu moderne, a okusom tradicionalne, tako da sam ih punila bučinim uljem, maslinovim, makom. Bude tu svega. A onaj tren kad sve izađu iz kalupa, cijele, sjajne, nitko sretniji od mene, moje obitelji i prijatelja. Trud se isplatio, ispričala nam je Ivana.
Istaknula je da s vremenom dobiva samopouzdanje u izradi, a ideje dolaze same.
- Neke budu dobre, neke traže popravke, ali ono što jako utječe na mene, posebno u izradi pralina i njihovom dizajnu je vrijeme – ako je sunčano, vedro i one će biti svijetle, zaigrane, a ako je oblačno tada će biti tamne, dramatične, konfuzne, zaključila je.