Zagrebački arhitekt, pisac, nekad novinar i glazbeni producent, ali i ljubitelj Pule - Boris Popović proteklog je tjedna imao promociju svoje posljednje vamp novele "Kraj arhitekture" u pulskom kafiću Sirena i Galeriji Makina. Ovo je Borisova treća knjiga. Prvu je "Vuizam - arhitektura od krvi i mesa", zbirku eseja o arhitekturi i životu općenito, prije deset godina promovirao u pulskom kafiću P-14. Nakon toga je napisao vamp ljubavnu novelu "Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva!" koja je bila predstavljena u kafiću Skandal, također pulskom, a čiji je glavni lik arhitekt koji postaje plaćeni ubojica, a radnja se djelomično događa u Puli.

Godinu prije pandemije napisao je "Kraj arhitekture". Novela se događa u bliskoj budućnosti, prati arhitekta koji usprkos ratnom stanju, stiže u neutralni Grad (Pula) u kojem se nada svom prvom poslu. Odmah po dolasku slučajno sjeda u caffe bar Sirenu, ne sluteći kuda će ga taj moment odvesti u bilinearnoj distopiji u kojoj slijed događaja teče u oba smjera, a budući događaji utječu na sadašnjost.

Nismo sjeli u Sirenu jer smo htjeli razgovarati na miru gdje nikoga ne poznajemo. Odabir je pao na slastičarnicu Fortuna u Istarskoj ulici, značajnoj za Puljane kao i Sirena na Forumu. Nismo uzeli sladoled ni kavu jer je bilo kasno, odlučili smo se za odličan čaj od mente. Željeli smo razgovarati o književnosti, ali smo ipak počeli s arhitekturom koja prožima sve njegove romane, baš kao i grad Pula koju ovaj autor opisuje na sebi svojstven, vrlo slikovit način. Stoga se spomenuta novela vjerojatno toliko i svidjela Puljanima koji su je pročitali.

- Zanimljivo mi je da nisi rodom iz Pule, a ona je uvijek prisutna u svim tvojim djelima.

- U drugom romanu opisao sam neke svoje prijatelje umjetnike, bez obzira odakle su, a koji su mi odgovarali za ono što sam htio reći. Tako se tu našla i Pula. U posljednjem romanu trebao mi je manji grad u kojem se svi mogu sresti svaki dan bez dogovaranja, a jedno od takvih mjesta je upravo Sirena. Takvi detalji bili su mi jako važni. Pula mi je također trebala i zbog svoje specifične arhitekture. No, za razliku od druge knjige, u ovoj knjizi nema Puležana, a to je ujedno i svojevrsna poruka, jer svaka distopija je metafora sadašnjeg trenutka.

Pula sada možda ima sličnu vibru, kao što je Zagreb imao zadnjih 20 godina s gradonačelnicima koji pokušavaju biti dobri sa svima i idu na kulturne, alternativne događaje, ali su ipak bolji s Crkvom i desnicom - Boris Popović (snimila Lara BAGAR)

- Znači li to da su se Pula i Puljani promijenili?

- Pa mijenjaju se stvari. Ali razlog zbog kojeg sam dolazio u Pulu su, naravno, ljudi. Što se arhitekture tiče, ja pričam o Uljaniku, odnosno o utjecaju koje je brodogradilište ostavilo na ljude. Fascinantan mi je taj bastard između Augustovog hrama i broda koji se gradi 20 metara dalje i koji se možda nikada neće završiti. Zadnji sam put u Pulu došao u vrijeme završetka radnog vremena u Uljaniku i bilo mi je lijepo vidjeti te ljude, od kojih su mnogi sa smiješkom na licu, ponovno imali priliku odlaziti kući nakon odrađenog posla na starom radnom mjestu. Koliko sam shvatio, tu država stoji iza Uljanika. Diskutabilno je zašto je to tako i je li to dobro za Hrvatsku ili nije - no čini mi se da je to dobro za radnike Uljanika. Znamo da se državni novac često i dalje krade te da se velik dio donira onima bliskim vlasti, no mrvice toga katkad padnu gdje bi zaista trebale. Tu se Uljanik istaknuo kao plodno tlo, ma kako god to distopijski bilo.

- Zato u tvom distopijskom romanu nema ljudi iz Pule. Pula trenutno ima problem s identitetom. Nekada je to bio vojni grad. Uostalom, vojska je izgradila brodogradilište. Stoga je Pula specifična, istovremeno sirova i krhka od svoje derutnosti. Neka nova Pula se sada pokušava izgraditi kroz turizam.

- U tome je opasnost da kompletno izgubi identitet. Najlakše je graditi apartmane i hotele i davati izjave da Pula treba dobiti rivu, ne razmišljajući što će biti s prometom, s ljudima, sa socijalnom i intelektualnom strukturom građana. Ja sada, na primjer, sjedim u Puli, a ne u Splitu gdje imam puno prijatelja, dobrih i pametnih ljudi, no ja nisam tamo, već sam ovdje, jer me Pula oduvijek privlači tim atipičnim svijetom ljudi i kulture. No, i tu je izražen postupni gubitak identiteta nakon svih ovih godina i politike, što i nije neko iznenađenje.

- Idemo k nekoj distopiji o kojoj pišeš, a koja se događa na neki način onako kako Pula nije trebala završiti ili je to neki logičan slijed…

- Ovo što se događa je da, hoćeš-nećeš, ljudi moraju imati apartmane jer ne postoji drugi način da prežive. Bit svega je u tome da za nešto dobro treba napraviti plan koji se vrlo često ignorira. Jedna politika mijenja drugu ili - ne mijenja. Meni se više čini da se u Puli nakon izbora nije promijenilo ništa. Politika, barem ova hrvatska, većinom nema plan, već samo uzima sebi. U Zagrebu smo 20 godina imali Bandića, no dogodilo se čudo s promjenom gradonačelnika iz stranke Možemo! I to je prvi put nakon toliko vremena da smo imali priliku glasati za nekog tko donosi pozitivne promjene. Ono što želim reći je da ne vidim (nadam se da griješim) da takva snaga postoji u Puli. Možemo! je nastao iz građanske inicijative Pravo na grad, koja bi, čini mi se, i ovdje dobro došla. S tim da ne treba očekivati previše od oporbenih političara, arhitekata, stručnih službi i kvazirevolucionara, nego bi građani sami trebali napraviti pokret za poštivanje originalne ideje te se zalagati za promjene urbanističkih planova koji žele od Pule napraviti Opatiju za siromašne ili Split XY. Zato građani Pule moraju djelovati odmah i organizirati se sami.

- Evo u Puli se formirala građanska inicijativa Lungomare.

- Po mom zagrebačkom iskustvu, da budem precizan - u slučaju otpora Horvatinčićevom centru na Cvjetnom trgu, mislim da Inicijativa nema baš neke šanse, ali ono što je Pravo na grad postiglo u početku kratkoročno, a onda evo i dugoročno, je to što su pokazali gradskoj vlasti da s jednim dijelom građana Zagreba nema zezanja i da će svako sljedeće slično "ziđanje" doživjeti propast ili će im biti užasno otežan posao. Poskupjet će im troškovi gradnje, produljiti rokove i po tko zna koji put razbiti iluziju o kvalitetnim investitorima u Hrvatskoj. Nakon izgradnje "Cvjetne okuke", osim smiješnih fontana i državotvornih spomenika, Bandić se nije "usudio" ništa ozbiljnije raditi.

Na početku projekta "Cvjetni" nikome nije bilo jasno zašto se ide glavom kroz zid i krši nemali broj zakona. Razlog zašto sam se i ja uključio u otpor je što sam cijeli svoj radni vijek, kao što to radim i danas, poštivao sve zakone i pravilnike koji često nisu kvalitetni, te trpio hirovite referente ili sumnjive natječaje. No, kasnije smo svi shvatili da je Bandić morao završiti taj projekt. Nadam se da vaš gradonačelnik neće upasti u istu shemu, ako to već nije. Pula sada možda ima sličnu vibru, kao što je Zagreb imao zadnjih 20 godina s gradonačelnicima koji pokušavaju biti dobri sa svima i idu na kulturne, alternativne događaje, ali su ipak bolji s Crkvom i desnicom.

- Kod Pule sam uvijek volio multikulturalnost, ljudi koji su se ovdje naseljavali vrlo brzo su se osjećali Puležanima. No, sada kao da se stvari pomalo mijenjaju. Za razliku od mladih (i starijih) u podzemlju Rojca, na cesti subotom vidim nove generacije s uredno podšišanim bradicama i u trenerkama. Nemam ništa protiv njih, ali htjeli mi to ili ne, postali su simbol, slično kao i u Zagrebu, neprogresivne gomile zaljubljene u svog doppelgängera na društvenim mrežama.

A kad me pitaš za hotel Lungomare, ja sam uvijek protiv promjene urbanističkih planova iz prošlosti. Da bi se mijenjao neki koncept rada i plan koji je netko pametan smislio bez velikih intervencija sa strane (jer su tada urbanisti u socijalizmu imali puno veću slobodu i više vremena), treba imati valjan razlog. Ako je taj plan favorizirao neka mjesta kao prostor Lungomare namijenjena prvenstveno građanima Pule, onda se komercijalni sadržaj u ta mjesta novim urbanističkim planom donosi jedino ako je nešto nasušno potrebno građanima, a gradska uprava nema novca. Tada se dio tog prostora, nakon opsežne javne rasprave i stručne analize, daje za neki manji komercijalni sadržaj, pametno osmišljen i ne u beskonačno iskorištavanje na sljedećih milijardu godina.

S našom novinarkom nakon promocije u Galeriji Makina (snimio Hassan ABDELGHANI)

- Na tvojoj prvoj promociji u P-14 prije 11 godina dotaknuli smo se tada problema kružnih tokova u Puli.

- Na neke su sada zasadili cvijeće, malo su ih upristojili, ali i dalje, nakon 11 godina, ima onih "plastičnih".

- Ima li sada nekih novih takvih momenata u Puli?

- Imate kružni tok u Šijani, gdje ostajem bez teksta. No, spomenut ću i osvjetljivanje dizalica Uljanika. Da me netko krivo ne shvati, zanimljivo mi je to gledati na ovakav način: kao, Puležani su naviknuti na vatromet za vrijeme Festivala pa dajmo im malo svjetla i sjaja kroz cijelu godinu. Ipak, smatram da se trebao raspisati natječaj i možda bi dobili neko drugo, zanimljivije rješenje.

- Sada kad iz tog Uljanika izlaze radnici, kao što si primijetio na početku razgovora, meni osobno to i ima smisla. U trenutku kada je Uljanik zjapio prazan, a te su dizalice i dalje sijale, činilo mi se kao neka turistička nekrofilija, veličanje mrtvaca.

- Da, to je prava nekrofilija. Osim toga, što se nekrofilije tiče, u Hrvatskoj mi je bizarna fiksacija rezanja stabala. Užasno, to je van svake građanske pameti. U Zagrebu je svojedobno bjesomučno rezanje stabala i sađenje jedva vidljivih mladica objasnio onaj koji je umro - ova su stabla mlađa i ljepša… Nisam to nikada razumio.

- Problem s Pulom je i to nasljeđe. Imamo brodogradilište, ali i nasljeđe vojnih površina na što otpada pola Pule, počevši od Valelunge do Muzila. To su ogromni kompleksi koji zjape prazni. Ideje su da bi Muzil trebao ostati zelena zona…

- Ne vjerujem više da tu lokalna zajednica može razmišljati čisto i neopterećeno. Možda su u vezi toga prejake emocije i kod građana, struke i političara. Zato bih ja raspisao jedan pravi arhitektonsko-urbanistički internacionalni natječaj na temelju pametnog projektnog zadatka koji će biti otvoren svima, a žiri, po meni, bi trebao biti "nadpulski" - nepristran. Je li to moguće, ne znam. Možda je to utopija, jer nakon svega treba naći i investitore. Evo, bio sam predsjednik idejnog urbanističko-arhitektonskog natječaja za osam podzemnih garaža u Splitu. I to je bilo bez greške, ali ne zato što sam ja predsjedavao, već zato što smo se jednoglasno složili. Bilo je to jako lijepo i pozitivno iskustvo. Dakle, moguće je. Definitivno bi, na primjer, jedan Dragan Žuvela koji je tada bio predsjednik Društva arhitekata Splita, trebao biti u tom žiriju.

- U romanu si se dotaknuo distopije i ratnog stanja, koje je tim više začuđujuće jer se dogodila pandemija pa i trenutna politička situacija u svijetu.

- Nisam računao na to. Gle, u priči je rat koji namjerno ne opisujem u detalje. Ne vjerujem da ću knjigom osvijestiti ljude, ali ako se i jednom čitatelju knjiga svidi te dobije inspiraciju za nešto svoje, već je to značajna stvar. Način da ljudi shvate ozbiljnost situacije je, na veliku žalost, možda baš rat. Ne vjerujem da je revolucija moguća bez rata.

- Promociju u Puli nazvao si "Kako smo se prestali bojati i zavoljeli bombu!"

- Parafrazirao sam Kubrickov podnaslov filma "Dr. Strangelove". Gledam kako se ljudi osjećaju nemoćno - mnogi se u ovoj situaciji osjećaju izgubljeno, u strahu, drugi odlučuju pomagati Ukrajini da bi osjećali da na nešto utječu. Ljudi na različite načine nalaze izlaz iz kriza. Po meni je bizarno bojati se toliko jer mi tu apsolutno ne možemo ništa, a strah je ubojica uma (citat iz romana "Dina").

- Kako se tvoj lik u knjizi suočava sa strahovima?

- On u Pulu, koja je u romanu neutralni grad, dolazi iz jedne noćne more, iz grada koji nije neutralan. Zbog toga ima suženu, percepciju, suženo razmišljanje, jer je doživio velike šokove o kojima na trenutke priča, ali uopće ne spominje svoj glavni problem, odnosno probleme koji se eksplicitno ne spominju u knjizi - ali neispričani postoje.

- Moram ga pronaći…

- Ovu knjigu sam unaprijed razradio do svih potrebnih detalja, za razliku od prethodne. Namjerno nisam ispričao sve od "a" do "ž" jer mislim da je svaka moja knjiga koju pročitate, uvjetno rečeno, unikat - zato što će je svatko doživjeti na svoj način. I to mi je bio cilj.

- Obje tvoje knjige su vamp novele. Što je to?

- Kada sam gledao stare jeftine romane i stripove, uvijek imaju objašnjenje što je to što je pred nama. Dugo sam razmišljao što je moja prva knjiga "Vuizam". Što je to? Da li su to kratki eseji o arhitekturi? Jesu li oni nepovezani ili se mogu čitati napreskokce. Sam sebi sam probao složiti što radim i onda je prvi dio druge knjige bio gotov. Došao sam u Pulu. Pisao sam u softver aplikaciji Scrivener koju bih svima preporučio. Nije reklama, ne plaćaju me, nego je deset puta bolji od Worda u kojem imaš bijeli papir, a tu možeš pisati nasumce od, recimo, 10. epizode pa onda 3. i mirno ih na kraju presložiti nekoliko puta. Taj program ima izlistane epizode kao mape koje možeš označavati bojom, dodavati skice, ideje možeš pisati sa strane. U njega krcaš sve što ti je za jednu scenu potrebno, poslije prilagođavaš.

Sjedio sam tako s prijateljem Zhelom i pokojnim slikarom Bizjakom u Foški. Pričali smo što da radim - htio sam knjigu, a ispala je duža priča. Iskoristio sam taj Scrivener da dupliciram epizode, da ih na neki način promijenjene ponovim i dobio sam SF strukturu, ne SF knjigu, koja je meni kao takva jako dobro funkcionirala. Vamp je od fraze "Vamp 'till ready" što se koristilo dok bi se Billie Holiday šminkala u garderobi, a bend je čekao. Da zadrži publiku, netko bi doviknuo "Vamp 'till ready". Vamp je i kada je Keith Jarett imao svoj čuveni live koncert u Koelnu, tada je sav mrtav umoran nakon vožnje iz Pariza shvatio da su mu umjesto klavira koji je naručio, pripremili školsku kopiju na kojoj nije mogao proizvesti duboke tonove. Da bi dobio rezonancu, počeo je kao divljak lupati po tipkama. Da nije bio u toj gabuli, nikada to ne bi napravio i ja nikada ne bih zavolio Keith Jaretta. Zato mi je taj vamp značajan.

- Spomenuo si i pulskog glazbenika Zhela. Uz Pulu si i glazbeno vezan: bio si producent i Spoonsima, Zhelu?

- Ja sam njima prvenstveno prijatelj. Ono što je bitno je to da sam bio u Puli na Arena festivalu na stadionu 1990. godine te me Miro Kusačić par mjeseci kasnije prvi put izveo van u Puli. Bilo je nevjerojatno, kao u filmovima, prijateljski smo se utrkivali s drugim automobilima, ali nije bilo pištolja. U Puli se tada znalo gdje se treba biti u koje doba večeri i noći. Tako smo prvo bili u Šumi more, pa u DOC-u na "S" krivini, zatim smo završili na Palaticumu, gdje je svaki birc puštao drugu muziku. Ljudi su plesali po šanku, ali ne na način čaše lomim, ruke mi krvave. Nekoliko godina kasnije, u Zagrebu 1988., zvao me prijatelj Hrvoje Ruhek i rekao da je u Večernjem pročitao da u Zagrebu nastupa neki bend iz Pule čudnog imena Messerschmitt. Otišli smo na to. Dva tjedna kasnije je opet svirao neki "čudan" bend iz Pule - The Spoons! Nama je to bilo jako bitno, jer je to bila vrsta glazbe koja se tada nije mogla u Zagrebu čuti. U Zagrebu je tada bilo dosadnog bluesa, speed metala i hard corea, ali nije bilo baš nekog alternativnog rocka, garagea i punka, na neku bizarnu foru. Ta scena se više zbivala drugdje. Bilo mi je to fascinantno, sprijateljili smo se i to traje do danas. Malo kasnije upoznao sam i Zhela, uz neminovne Saleta Verudu i KUD Idijote.

- U tvom je radu prisutna glazba i ona je neizostavan dio tvoga stvaranja.

- Kada radim arhitekturu, ako imam slobodu i projekt mi to dozvoljava, za neke ideje i inspiraciju nikad ne uzimam drugu arhitekturu. Možda ponekad, ako je povezana s nasljeđem pa nešto mogu iskoristiti od postojeće urbane matrice ili okoliša. Za inspiraciju ću prije uzeti knjigu, glazbu, film… Isto tako i za knjige. Za ove knjige više su me inspirirali filmovi i glazba nego književnost, iako imam i ja svoje omiljene heroje i suvremene pisce koje pokušavam ne čitati dok pišem.

- U prethodnom romanu tvoj glavni lik arhitekt mora koketirati između sebe i želja investitora čime pokazuješ i drugu stranu posla.

- Taj glavni lik postaje plaćeni ubojica i buni se novom investitoru koji mu kaže, "ajde šuti, da ne radiš za mene, radio bi legalizacije". I u ovoj knjizi postoji jedna apsurdna priča - dokle je došla arhitektura u Hrvatskoj uz pomoć Hrvatske komore arhitekata i tihe "većine". Izmislio sam da u budućnosti stvari neće normalno funkcionirati, nego će doći do takvog apsurda da ćeš završiti faks i onda ćeš isprojektirati projekt bez parcele, što je apsurd, pa ćeš čekati godinama dok netko nema potrebe za onim što si isprojektirao. Zvat će te u Pulu, pa će ti referent, inženjer građevine naći parcelu i zgurati tvoju kuću kako on misli da treba.

- Dakle, to je ustvari kraj arhitekture. A koja je budućnost?

- Ja ti ne vjerujem u budućnost, odnosno bolje rečeno, ne razmišljam na taj način, pogotovo ne da je vrijeme linearno. Mislim da su ljudi koji su pročitali i pogledali puno distopijskog SF-a možda pripremljeniji na kaos od ostalih. Na mene je jako utjecala "Odiseja u svemiru" Stanleyja Kubricka koju sam gledao kao dijete. Tamo piše 2001. i ja sam mislio da četrdesetak godina kasnije neću ići na godišnji u Pulu, već ću tražiti jeftiniji let za Mars ili Jupiter. Ono što nisam tada znao - iste te godine Kubrick je snimio "Paklenu naranču".

- Knjige si dao po jako niskim cijenama?

- Nisam ja, već moj izdavač Jesenki i Turk koji ima politiku - bolje da knjiga bude kod nekoga doma, nego u skladištu. Nama je bilo važno da se pokrijemo, što je u ovom dislektičnom vremenu sasvim dovoljno.

Povezane vijesti

• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu
• Idis Turato, arhitekt svjetskog glasa: ISTRA JE SAVRŠENO MJESTO ZA ŽIVOT! Evo i zašto
• Emil Jurcan, pulski arhitekt i urbanist: "Dandanas parazitiramo na infrastrukturnom skoku iz 60-ih"