Pune 32 godine Idis Turato se kao arhitekt bavi, naravno, arhitekturom. Upravo je ured iz Rijeke prebacio u Opatiju. Treba mu promjena, resetiranje, izazov, drugačije okruženje.

Beskrajno je inovativan i kreativan, nacrtao je, narisao, osmislio, završio i predao oko 550 projekata. Što znači 17, 18 godišnje. Nije uvijek bio najzadovoljniji, ali je dojam da je svojom dosadašnjom ostavštinom itekako zadovoljan. Ima i čime biti. Dobitnik je prestižnih strukovnih nagrada kod kuće i u inozemstvu, po cijelom svijetu koji je prošao uzduž i poprijeko, svašta vidio, čuo, naučio, a vjerojatno i primijenio.

Turato je čovjek neiscrpne energije i inspiracije. Mislilac, promišljatelj i intelektualac. Poslu i naručitelju ne pristupa površno. Sada ćemo se, kao, naći, ja ću mu naručiti projekt kuće, vile ili hotela, što mu je, mislim, fetiš, a on će baciti na stol ponudu s cijenom, definirati rokove i pojaviti se za, recimo, šest mjeseci. E taj film nitko s Turatom neće gledati. On razgovorom ulazi u čovjeka, na svoj način ga upoznaje kroz neformalna druženja i onda, kad ga skuži, radi projekt, tražeći kemiju kod investitora.

Arhitektura neminovno prožeta znanjem o povijesti i filozofiji nije njegov osmosatni dnevni posao. Turato živi arhitekturu, isto kao što su se arhitekturom kao arhitekti bavili i (od)živjeli je i njegov otac, i nono, i barba. Valjda je u genetskom kodu naslijedio tu ljubav prema prostoru, vremenu i objektu. Turato je umjetnik i vizionar, predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U svom je poslu faca, u struci ga znaju svi. Zadnjih par godina projektirao je u Voloskom hotel Navis. Prekrasna građevina, na hridi iznad mora. Savršeno uklopljena u ambijent. Projektirao je i Roxanich Wine hotel u Motovunu. Ma puno toga. I da, voli Istru! Obožava! Malo je poznato, čak mislim da to ne zna više od desetak, dvadesetak ljudi, da taj isti Idis Turato, Riječanin, Fiuman s druge strane Učke, po prestižnim europskim sveučilištima, od Graza, Beča, Rima, Firenze, Milana, Ljubljane pa do Sarajeva, drži predavanja o – Istri! Kroz projekt Roxanich Wine hotela i 10-godišnje analize Istre, studentima arhitekture predaje o Istri kao prototipu novog urbanog prostora, Istre kao, ustvari, grada, neprekinutog, kontinuiranog niza svih povezanih istarskih mjesta koja čine jednu cjelinu – Istru! Priča je nevjerojatno zanimljiva.

U petak, točno u podne, simpatično, ali ne i simptomatično, bez neke posebne simbolike, našli smo se na pulskom Forumu. Primijetio ga je i došao pozdraviti gradonačelnik Boris Miletić. Poznaju se otprije. Površno, ali dovoljno za par riječi. Kaže mu Turato da je sretnik što vodi ovaj grad. Čini mu se da to dobro radi. Pula ima šarm. I puno više od toga, ali joj podosta i nedostaje. Krenuli smo Kandlerovom ulicom, užim centrom grada koji je 1631. godine spao na samo 300 stanovnika, a 1797. pri likvidaciji Mletačke republike nije ih imao više od 600. I fasade zgrada kao da su iz tog vremena.

„Idis, gledaj ove fasade, na što ovo sliči. Užas, čovječe“, provociram ga.

- Polako, ti gledaš jedno, ja gledam u nešto drugo. Cijela Pula je meni genijalna! Kad gledaš elemente prirode i grada, izgledaju kao neki kolaž. Imaš na okupu Arenu, brodogradilište, otok, Augustov hram, koji je jednom u povijesti čak pretvoren u skladište pšenice i ječma za malobrojnu posadu brodova. Sve su to kolažirani elementi koji se poklapaju savršeno. Tako sam, po elementima, projektirao i školu Veli vrh. Brodogradilište u centru grada, s tim otocima i po noći svjetlećim kranovima - i to je Pula. Romantično, posebno, vrhunski. Ne treba od toga bježati. Pula je bila rimski grad, austrougarski grad, vojni grad, industrijski grad. Ono što ljude ovdje u Puli možda nervira, te fasade koje se doslovno odljepljuju, meni je i to fora. Na tim kućama i fasadama vide se slojevi Austrougarske i Italije, pa i Jugoslavije i Hrvatske. Fasade su izvornost i autentičnost. Problem je zapuštenost koju ne treba legalizirati i legitimizirati. Ali ponovit ću, genijalno je kad se kroz slojeve nekog zida ili fasade u starogradskoj jezgri nama pred očima iščitava čitava povijest jednog grada. E sada, kako to zadržati, učiniti održivim… Na razini simbolike grada i neke njegove kulise te fasade su fascinantne! Njihova nedirnutost je vrijednost!

To treba rekonstruirati, srediti, malo dovesti u red. Najgore bi bilo to uništavati, rušiti. Ne, nikako. Sve je tu uklopivo i rješivo. Pula je, ponovit ću to i sto puta, kolaž. Gledaj, tu iz Kandlerove, gdje se probijamo uskom uličicom, vidimo more, zaljev, jahte, crkvu, eto malo dalje je ACI torta, tu je odmah i Arena, između je prekrasan Titov trg, okolo su otoci u pulskom zaljevu, iznad njih brda. Sve jedno do drugog, jedno naslonjeno na drugo, i sve može zajedno opstati i savršeno koegzistirati. Kao neki živi organizam, sa svojim važnim organima: nešto je ovdje, srce, nešto malo dalje, mozak, ovo su ruke, tamo su noge. Možda sad malo banaliziram, ali je stvarno tako. Pula ima prirodni zaljev i prirodne elemente te artificijelne elemente. Taj kolaž je nastajao i upotpunjavao se stoljećima. Ići nešto od toga ubijati bila bi katastrofa, kaže Turato.

Očito je impresioniran nečime što Puljani svakodnevno gledaju pa im već ide na živce: i otpadajuću žbuku, i urušene krovove, i opasne fasade. Provociram ga: „Ti si arhitekt, urbanist, planer, čovjek prostora, osmisli nešto!“

„Urbanizam nije tako jednostavan. Kao, sad ćemo sve što ovdje vidimo i prazno pretvoriti u, recimo, hotel. Ne ide baš tako. Treba pronaći ravnotežu raznih sadržaja.“

Šećemo dalje: zaključujem da Pula po njemu ima dobre sastojke, ali nema pravi recept uspjeha. Je'l tako, tražim od njega potvrdu.

- Sve treba dobro koordinirati. Gotovo da treba osmisliti scenarij kako da svi ti već postojeći elementi kolaža, sada prezapušteni, ali s potencijalom, pronađu model suživota. Najgore bi bilo neke od tih elemenata eliminirati. Sad ćeš izbaciti Uljanik! Ne, nikako, dio proizvodnje mora ostati, daj Bože da preživi nekakva brodogradnja. Što je tu loše? Ne može sve biti turizam. Ali i obrnuto, ne može Uljanik ovakav kakav je ostao preuzeti i blokirati cijeli prostor. I jedno i drugo mora postojati, ali u dobrom balansu, kaže Turato.

I dalje smo u Kandlerovoj. Uočljivo promatra stare, neke već i prilično oronule dvokatnice s urušavajućim prizemljima u kojima se, opet, odvija nekakav život.

„Gledaj ova drvena vrata“ - kažem mu – „ovo je sramota.“

„Ne, nije, samo ih treba urediti. Ova vrata pričaju priče stare 150, 200 godina. Tko je kroz njih prolazio, tko je tu živio. To je fascinantno! Zapamti, grad ne smije biti savršen, ne smije biti umiven, umjetan, popeglan. Jel' Mick Jagger iz Rolling Stonesa savršen i idealan, jel' on prototip neke ljepote?! Nije, naravno, ali priča priču, ima karizmu, energiju. Tako je i s gradom. Najljepši gradovi su slojeviti gradovi, s različitim dijelovima koji pripadaju različitim vlastima i vremenima. Vidi, ovo pred nama je austrougarska, ovo rimska gradnja… Tu su se sudarili drugačiji svjetovi. Tu, u centru Pule, ispred sebe imamo neprocjenjivo blago koje ne znamo valorizirati ni u našim glavama ni u praktičnom smislu. Svi ti kolaži i elementi su bogomdani, treba ih održati i istaknuti. U nekim razvijenijim sredinama takvih stvari više nema. Sve je počišćeno od povijesti i to nije dobro. Pula mora potencirati različitosti unutar sebe same. No treba se boriti protiv zapuštenosti. Tanka je crta između nje i romantične slike. Zapuštene fragmente treba rekonstruirati i ponovno oživjeti, od Antike i talijanskih ili austrougarskih fortifikacija do brodogradnje“, kaže Turato kojeg pitam kako oživjeti centar grada, kako vratiti duha u bocu, povratiti izgubljeno pred najezdom šoping centara koji snagom kapitala ruše sve barijere pred sobom.

- Trebalo bi poticati ljude da se u starogradskoj jezgri bave nečime čega nema u velikim trgovačkim centrima, koji su neminovnost u cijelom svijetu. No upravo zato centar grada treba ponuditi nešto drugo. Ne treba sve biti komercijalno i isplativo. Na Puli se vidi da je u tranziciji, da je to grad koji je bio ratna luka, a više to nije, da je bio vojni grad, a više to nije. Pula mora odgovoriti na pitanje - što je sad, što želi i može biti. Pula je u potrazi za novim identitetom. A svaki takav novi start je izazov i prilika. Postojećem stanju treba dati novi život, transformirati ga u novu priču. Ne treba rušiti, nego rekonstruirati. Kad se gradi, to treba biti pažljivo. Puli treba usaditi novi identitet. Identitet je konstrukt. Priča koja se smisli, gradi i nadograđuje. Gledaj Britance - Jamesa Bonda. Fascinantnog agenta 007 koji je rastao i mijenjao se od Seana Connerya do Daniela Craiga. Uvijek je agent Britanac prilagođen vremenu i njegovom duhu. Znači identitet je nešto što se kontinuirano obnavlja i transformira. Pula je trenutno u zraku, traži se. To je strašan izazov.

Onome što ovdje postoji, kroz novi identitet treba udahnuti život. Za to je, naravno, potreban kapital. On je kao digitalni svijet, iznad je država, ide tamo gdje mu je dobro, ugodno, sigurno i stabilno. Kapital, naravno, ne treba biti protivnik, nego partner razvoja. Tko je izgradio Pulu ovakvu kakva je sada? Tko je gradio nekada Arenu, stare vile, pa tvornice…? Pa kapital! Talijanski, austrougarski… Pitanje je samo tko i kako njime raspolaže. Politika mu mora dati smjernice i okvire. Kapital ne može porobiti, oteti. Bit će onako kako ljudi sami odluče kroz demokratske procese i postavljena pravila igre. Pula je zelena i nije preizgrađena, ima prostora za jedan fini razvoj. A za urbanizam koji je u tome važan, važno je povjerenje. Koga u koga, pitaš. Svih u sve! Urbanizam je struka, kao i medicina. Danas postoji privid da svi razumijemo sve, ali nije baš tako. Dakle, kod urbanizma je bitno povjerenje u struku, i to od politike i javnosti. Ako svi ne dišu zajedno i kao jedno tijelo, nemaš grad, nego kaos. Svatko u tom procesu ima svoju ulogu. No trenutno živimo u razdoblju kad se briše ta granica, kad je arhitekte strah, a političari ne znaju, aktivisti stišću… Svi se boje jedni drugih, bustaju svoje teorije. Arhitekti i političari zbog pritisaka rade loše kompromise, za dobar grad to nije dobro. Oni moraju davati najbolja rješenja, a onda se sve prepušta povjerenju i strpljenju. Grad se ne može graditi brzo, to su procesi. Nema dobrih instant rješenja, iako je sve oko nas instant. Stvara se, naime, privid da se sve može raditi brzo, društvene mreže ubrzavaju nešto što, s druge strane, ima svoj sporiji, temeljitiji ritam. Što je ustvari grad? Zajednica različitih kvartova, priroda, ideologija, građana. Što je različitiji, a svi žive zajedno, to je bolji. Sve treba ukomponirati i držati u balansu.

Pula je prevelika, prejaka, preikonična. Ovdje se ljudi boje: dio njih kao da živi u prošlom vremenu koje se neće vratiti, a većinu kao da je strah gdje to idemo. Kao da se boje, kao da gledaju puno loših stvari koje se događaju po svijetu i po gradovima pa se boje preslikavanja u svom dvorištu. A s gradom se ne smiješ bojati. Moraš vjerovati da je ono što je isplanirano i isprojektirano najbolje moguće. Pula to zaslužuje. To je grad koji traži poštovanje - kad staneš pred jednu Arenu, pomisliš koja je to veličina, povijest. Ono, nadohvat ruke ti je Uljanik, hram, Forum, crkva, blizu je Arena. Nema toga baš na svijetu. Taj spoj takvih različitosti. Na istoj fotografiji prekooceanski brod i amfiteatar! Čudo!

No Pula se traži. Mora vidjeti što će. Čak je i uspavana, što je dobro. No kad se probudi, mora znati gdje će ići. Puno je oko ovog grada spleta okolnosti i povijesnih trauma, velikih odseljavanja 1918. i 1945. koja su sa sobom nosila nova doseljavanja. Gdje god živjeli, ljudi su duboko politična bića, i zato od politike ne treba bježati. Ona mora dati odgovore i usmjeriti grad. Treba vratiti vjeru i u politiku i u struku. Ovo je grad potencijala i nade. Samo ga treba revitalizirati. Urbane spavače, od Muzila do ne znam čega, treba probuditi, oni su akteri. Grad je uvijek dobro pogođen spoj politike, ljudi i kapitala. Mi smo svi početkom 90-ih naivno vjerovali u kapitalizam u kojem smo nakon 30 godina previše preplašeni. Rješenje je u tome da samo treba kvalitetno upravljati procesima i bit će sve u redu, kaže Turato.

Izlazimo iz Kandlerove. Prebacujemo se na temu njemu tako bliske i drage Istre.

„Kao poluotok je savršena, definirana sa svih strana, s raznim ekologijama. Kad se voziš kroz Istru, kao da prolaziš kroz pet različitih svjetova. Istra je budućnost globalnog urbanizma. Grad kao grad više ne postoji. Ljudi su svugdje, i po prirodi, sve je umreženo, digitalizirano: kompjutor, Skype, Zoom. Genijalno je to što iz Motovunske šume možeš biti povezan s cijelim svijetom. Istra zato dobiva na vrijednosti. Ovdje su ljudi odlični, klima je super, Istra je blizu svega, a sigurno je sadržajna i privlačna. Sve će joj više ljudi dolaziti sa svih strana svijeta. Postoji kolektivni duh kad je Istrijanstvo u pitanju. Kao što postoji klub obožavatelja Ferrarija, ili Juventusa, tako je i s Istrijanstvom. To je super, odlično, to je nadpolitički, nadstranački. Istrijanu je svejedno je li nešto lijevo ili desno, liberalno ili konzervativno, važno da je to nešto dobro za ljude koji ovdje žive. Te starinske podjele treba resetirati upravo u Istri. Znaš, ti možeš doći u Istru iz bilo kojeg dijela svijeta i možeš postati Istrijan. Drugdje, u Dalmaciji ili Zagrebu, nikad nećeš postati pravi Zagrepčanec ili Dalmatinac ako tamo nisi rođen.“

U ovom trenutku pustio sam Turata da priča. Upalio sam diktafon i šutio. Slušao. Nisam mu htio prekidati tok misli, bujicu dobrih vibracija arhitekta i umjetnika koji ima što reći.

- Istrijanstvo je jedan otvoreni pristup u kojem, ako vi dođete u Istru i prihvatite njena načela, taj poluotok od vas može napraviti Istrijana. Ta identifikacija nije genetski proces u kojem se vi morate roditi kao Istrijan, nego vi to možete postati tijekom života. Ono što je bitno u tom procesu je da taj poluotok, teritorij, zemlja od vas čini Istrijana. Istra je poluotok, ima svoj jasno definirani teritorij i jasne granice, bogatu i složenu povijest. Istra ima svoj Nacionalni katastar, svoja imena i prezimena, gradove i općine. Istra ima svoje more, rijeke, doline i planine. Istra ima mit o Velom Joži, Istra ima tradiciju. Istra ima crvenu, sivu i crnu Istru. Istra ima Hrvate i Talijane, Albance i Bošnjake, Slovence i Srbe. I Crnogorce.

Istra ima dvojezičnost, bilinguismo, Istra ima svoj dijalekt. Istra je najrazvijenija hrvatska regija. Istra ima svoje autohtone proizvode i istarsku hranu. Istra ima agroturizam, u kojem je glavni motiv povratak čovjeka prirodi. Istra ima svoju jasnu arhitekturu. Istra ima Arenu i kažun. Istra ima svoju himnu „Krasna zemljo Istro mila“. Istra ima ideju što jest. Istra je politična. Istra ima Istrijane. Istra živi Istrijanstvo. Istru ne određuju Istrijani, već Istra stvara Istrijanstvo. Istra ima tradiciju. No tradicija, kao što kaže Gustav Mahler, nije idolizacija pepela, nego održavanje vatre. Istrijanstvo je i kultura, način života. Istrijanstvo je vjera. Istrijanstvo je meta- identitet. Istrijanstvo je fluidno i hibridno. Istrijanstvo omogućava lakše prelaske nacionalnih, društvenih, ekonomskih i socijalnih identiteta. Kako bi narativna Istra bila skladna i autentična cjelina, svaki element njezine tradicije, naroda, jezika i arhitekture mora nositi jedinstvenu povijest koja se savršeno uklapa u mozaik cjeline.

Istrijanstvo definira svoj prostor i ima svoj teritorij, najbolje se prikazuje, usvaja, upražnjava i živi kroz jasan i održiv projekt. Istrijanstvo za svih, i za one koji su tu u prolazu, privremeno, povremeno, stalno ili zauvijek. Istra ima palače i konobe. Istra ima kamen i suhozid. Istra ima Istarski ipsilon – razvijenu cestovnu mrežu, gustu mrežu putova i staza. Istra ima željezničku prugu Parenzanu. Istra ima plin, ugljen, struju i obnovljive izvore energije. Istra ima svoj Wi-Fi. Istarsko urbano i istarsko ruralno, digitalno i analogno ravnomjerno se rasprostiru po cijelom poluotoku, stvarajući potpuno umrežen i urbaniziran krajolik. Istra ima kulturu - Labin Art Expressa, Gori Ussi Winnetou, Spoonse, Atomsko sklonište i KUD Idiote. Istra ima roženice, mih i harmoniku. Istra ima Sergia Pavata, Elia Piska, Vesnu Nežić Ružić. Istra ima rock i folk. Istra ima Gustafe i Bruna Krajcara. Istrijanstvo ispjevano i složeno u tex-mex-rock-sopile-etno-mixu. Istra ima kapuz i kobasice, tartufe, ombolo, fuže, njoke, kroštule, maneštru, malvaziju i teran.

Zatim nastavlja: „Istra može biti prototip globalnog urbanog urbanizma. U sat vremena i u neprekinutom nizu možeš proći sve, od šume do mora, od crvene do bijele Istre. To je taj kontinuirani, fluidni urbanizam. Sve se više gube jasne granice između gradova i sela. U jednom trenu si pokraj boškarina, a u drugom u high tech kampusu Infobipa koji se bavi najpametnijim stvarima na svijetu. Infobip i boškarin, jedan pored drugoga, su genijalni. Cijela Istra i poluotok su non-stop grad. Ne u stilu grada s betonom, nego kontinuirane urbane zone s brzom izmjenom sadržaja i izgleda. I najmanje selo je dio toga. Ustvari, selo ni ne postoji, ono je dio svega toga što je povezano. Nakon što smo 30 godina razvijali niz lokalnih samouprava, sada bi politički cilj možda trebao biti da se to okrupni kako bi se efikasnije upravljalo. Tako bi se bolje planiralo i kvalitetnije raspolagalo resursima.

Što god tko mislio o IDS-u, u Istri stvari funkcioniraju i zbog tradicije njihove vlasti gdje oni mogu ekspeditivno i složno rješavati sve probleme i situacije između gradova i općina. Među njima postoji neko zajedništvo, da ljudi nisu i ne moraju biti jedan protiv drugoga, nego jedan za drugoga. Treba se osvijestiti. Istra ima snažan identitet, skromnost, ali i ponos, ljudi nisu ni bahati ni bezobrazni, nego su vrijedni. Voziš se po Istri i vidiš da svugdje nešto rade. Istra je hrpa malih obrta, firmi, OPG-ova, proizvodnji, i to funkcionira savršeno. Kolaž različitih elemenata, kao što sam naglasio i za Pulu. No, ljudi su se prestrašili života u gradovima. Pandemija koronavirusa, potres u Zagrebu... Siguran sam da raste i još će rasti potražnja za parcelama u Istri. Gradi se i gradit će se. Istra je savršeno mjesto za život! Tako blizu gužvama i stresu, a opet tako daleko od toga. Nove tehnologije svakako idu u prilog ideji Istre non-stop. Sve razvijene države, gradovi i regije jako dobro primaju ljude. Istra je primjer za to. Savršen“.

Povezane vijesti

• ROBERTO HAPACHER: Tito je kriminalac kao i Mussolini, Hitler i Staljin. MOJ SAN JE JEDNA MALA ITALIJA U NEOVISNOJ ISTRI
• ISTRA U SPOTU ZA DRUGOG NAJVEĆEG OPERATERA U RUSIJI: Ruski teleoperater MegaFon snima reklamu u Puli i Poreču
• ARHITEKT SINIŠA ZDJELAR: "ISTRA BI TREBALA BITI MEGALOPOLIS, jedan veliki grad u kojem se može živjeti u Novigradu, a ići u školu u Puli. Mislim da se to na neki način i događa, ali nekontrolirano"