U Mjesecu hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici Umag gostovao je sociolog Bruno Šimleša koji je predstavio svoju novu knjigu "A što kad se netko naš razboli?". Kroz deset zlatnih pravila Šimleša nudi praktične savjete o tome kako pomoći voljenima koji se suočavaju s dijagnozom ozbiljne bolesti. Knjiga pokazuje koliko je važno ostati smiren i ne gubiti motivaciju kako bismo podržali one kojima smo najpotrebniji u kriznim trenucima. Iznesena pravila primjenjiva su i na drugim područjima života poput bračnih kriza ili drugih nevolja nevezanih za bolest.

- Knjige Bruna Šimleše su uvijek više od književnosti s obzirom na to kako djeluju i koliko su bitne za naš psihički i društveni život. Autor ima dvadeset godina iskustva psihološkog rada s oboljelima tako da ova knjiga otkriva kako reagirati u tim kriznim situacijama pokušaja pomoći bliskim osobama, rekao je ravnatelj umaške knjižnice Neven Ušumović.

Šimleša je zamolio publiku da aktivno sudjeluje u predstavljanju knjige želeći svoj monolog pretvoriti u interaktivan dijalog.

(Snimio Zvonimir Guzić / Glas Istre)

- Ne postoji magična riječ ili jedan pristup koji će pomoći svima koji se susretnu s nekom dijagnozom, jer su ljudi različiti. Iz moga višegodišnjeg iskustva mogu reći da tijelo ima veću šansu za pobjedom, ako je psiha na mjestu. Moja uloga u tome je oboljelima olakšati to traumatično razdoblje borbe s bolešću. U praksi sam se susretao s obje krajnosti, od one da oboljela osoba ima posložen cijeli plan aktivnosti za sljedećih recimo šest mjeseci, dok drugi, ne da nemaju plan već im se jednostavno otvori tlo pod nogama, padaju i ne mogu se primiti ni za što. Takve dvije osobe zahtijevaju posve drugačiji pristup. Prvo pravilo u knjizi kaže da je prihvaćanje bolesti i svega onoga što dolazi s bolešću proces, kako za oboljelu osobu tako i za njenu okolinu, kojem se obje strane moraju prilagoditi i dati jedno drugom šansu, rekao je Šimleša utvrdivši da je proces prihvaćanja bolesti najbitnije od svih deset pravila u knjizi.

- Još jedna od bitnijih lekcija kaže da bi svatko trebao odrediti svoju ulogu u životu oboljele osobi prema realnim mogućnostima, a ne prema željama. Često neke osobe žele biti spasitelji, dok drugih nema nigdje, rješenje uspješne pomoći je negdje u sredini. Postoje mnoge manje važne uloge koje se mogu odigrati, a da se pritom puno pomogne za razliku od nekih situacija kad se preuzme glavna uloga pomagača gdje se nesvjesno odmaže oboljelima, rekao je Šimleša navevši primjer majke koja je napravila promjene u životu oboljele kćerke po svome guštu, što je ovoj, naravno, smetalo i više odmoglo nego pomoglo.

Nakon obrađena dva od deset zlatnih pravila navedenih u knjizi, Bruno je zamolio nekog iz publike da kaže broj od tri do deset tako određujući poglavlje o kojem će se dalje govoriti. Izbor je pao na pravilo broj sedam: Ne pričajte o bolesti 24 sata dnevno.

- Kad je netko bolestan, najmanje što želi je da ga svatko pita kako se osjeća. Ljudi to rade iz dobre namjere i ona je jako važna, ali treba znati kako je provesti u djelo. U takvim situacijama uvijek je bolje postavljati direktna pitanja, a ne sugestivna. Bitno je i sa svojim emocijama ne opterećivati bolesnu osobu, rekao je autor i zatražio novi broj iz publike.

(Snimio Zvonimir Guzić / Glas Istre)

Brinite se i o sebi, glasilo je pravilo izabranog broja devet za koje je Šimleša naveo primjer jednog supruga koji je, usljed bolesti žene, preuzeo sve obiteljske obaveze na sebe. Dobar dio vremena čovjek je sve to podnosio dok nije shvatio da je izgorio u cijeloj situaciji koja je promijenila njegov odnos prema djeci i gdje sam sebe više nije mogao prepoznati.

- Jedna od stvari koja se događa u kriznim situacijama je da se ljudi jednostavno zaborave brinuti o sebi, sto posto svoje energije, snage, vremena posvete brizi za oboljelu osobu, što je kratkoročno u redu. Za prvi tjedan, dva to može proći, ali dugoročno ste gotovi i vi i ta osoba. Na taj način iscrpite sebe i kao takvi niste od pomoći nikome, a vjerojatno će i vama trebati dodatni oporavak i pažnja, rekao je Šimleša.

Uslijedilo je novo pitanje koje je bilo više konstatacija: I pozitivne osobe mogu biti loše.

- Inače, kad imamo neke životne izazove, prvo se moramo osloniti na sebe i svoje unutarnje resurse, u smislu imamo li sami dovoljno vještina da iznađemo rješenje, nakon toga se okrećemo prijateljima, ako ni jedno od toga ne uspije onda treba potražiti stručnu pomoć. Nitko ne može stalno biti pozitivan, svi imamo svojih loših trenutaka i to okolina treba ispoštovati, a ne tjerati nekoga na umjetan osmjeh. I pozitivne osobe i psihički stabilne, naročito u kriznim situacijama mogu biti loše što je najnormalnija ljudska reakcija. Puno je logičnije i ljudskije da prirodno plačete, nego da se umjetno smijete, rekao je Šimleša.

Na pitanje tko od bližnjih najviše, a tko najmanje traži psihološku pomoć kod njega, Šimleša je rekao da muževi i mame traže najmanje, s sestre i prijatelji najviše.

- Mame zato što misle da sve znaju, dok su muževi svjesni svoga neznanja, ali to ne žele priznati, u pomalo šaljivom tonu objasnio je situaciju netraženja pomoći Šimleša.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 11 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a ovo je njegova druga knjiga s fokusom na zdravlje.

Danas u Puli

Knjiga će biti predstavljena danas u 18 sati u Gradskoj knjižnici u suradnji s Klubom Gea

Povezane vijesti

• Doček na trgovima u Puli, Poreču, Umagu i Rovinju
• Novo radno vrijeme ljekarne na pulskim Giardinima i Umagu
• Predavanje u Čitaonici Kluba umirovljenika: KAKO SE ZAŠTITITI OD GRIPE