na Maloj sceni INK-a
Paralelne kampanje: Sraz svjetova, Rammsteina i Žižeka
(Snimio Duško Marušić Čiči)
Mala scena Istarskog narodnog kazališta poslužila je preksinoć je za još jedan »obračun«, iako tu riječ ne treba uzeti u onom nasilnom smislu, dvaju likova u predstavi »Paralelne kampanje« autorice, koreografkinje i dramaturginje Aleksandre Madsen koja nastupa uz Frana Maškovića.
Pričaju ali se ne razumiju
Da je u pitanju sraz različitih svjetova jasno je već iz plakata, imena izvođača. Madsen je poznata pulska plesačica, Mašković je vrstan glumac, meni osobno najpoznatiji po sjajnoj naslovnoj ulozi u ekranizaciji Baretićevog »Osmog povjerenika«. Mašković ovdje pleše i to ne tek usput, već je tijekom cijele izvedbe aktivan kao i Madsen kod koje smjesta dolazi do izražaja njena gipkost i iskustvo.
Oboje nešto pričaju, Mašković na hrvatskom, Madsen na njemačkom i dok pričaju jasno je da se ne razumiju, tek ih pokreti povremeno spajaju. »Paralelne kampanje« inspirirane su romanom Roberta Musila »Čovjek bez svojstava«, u njemu priča nalazi neke svoje motive i naziv. U tu priču među ostalima upadaju i Rammstein s »Du hast« i Slavoj Žižek koji na snimci govori o ljubavi.
To samo po sebi postavlja kontrast - žestoki i uvijek do krajnosti cinični rockeri i slavni filozof koji se svojim nastupima u javnosti pretvorio o neku vrstu intelektualnog klauna. Taj spoj nije uopće toliko neobičan kao što se čini, kao što na koncu i Madsen i Mašković dolaze iz dva različita miljea i kao što se vidjelo na razgovoru nakon predstave, dovoljno su različiti pa se to ogleda i u njihovoj interakciji na pozornici iako su s druge strane vrlo prijateljski raspoloženi jedno prema drugome.
Ipak, ta dva lika, Agatha i Ulrich u priči su sestra i brat, što znači da su povezani vezom koja je čvršća od nekakve kemijske reakcije koja izaziva privremenu zaluđenost. Takva, obiteljska veza, mnogima je svetinja no u takvim odnosima i te čvrste veze mogu se raspasti. To što su Agatha i Ulrich od istog roda, ne znači da ne mogu biti različiti, a u ovom slučaju razdvajaju ih politički nazori. Što bi drugo, uostalom, moglo tako razdvojiti ljude kao politika? Nogomet, možda? Kada se zna da je Musil pisao svoj roman u osvit totalitarnih režima i pokreta u Europi, a pogotovo je mogao kao austrijski pisac promatrati što se događa u njegovoj blzini, cijela ova teatarska priča može se sagledati iz drukčijeg rakursa. Pogotovo kada se pred kraj protagonisti pretvore u razjarena »čudovišta«, iako je to tek nakratko.
Kraj je povratak na početak
Na kraju, kao što je Madsen naglasila nakon predstave, Žižek nije njihova istina nego je publika pozvana da preispita ono što se ovdje vidi i čuje. Na kraju kao da se sve vraća na početak, vraća se ta njihova zaigranost, no nemoguće je ignorirati ono što se dogodilo prije.
Madsen i Mašković kao Agatha i Ulrich očito djeluju jedno na drugo, uče jedno od drugog iako se čini da je Frano puno više naučio od Aleksandre koja je njemu otvorila jedan novi svijet plesa kao medija kroz kojeg se može pričati i o politici i moralu, ne samo o intimnim odnosima.
Ples, koliko god da je univerzalan jezik, nije svemoguć, pa mu u ovom slučaju u pomoć priskaču riječi ili pak riječima u pomoć priskače ples, no nekakvo razrješenje prepušteno je gledateljima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
