Grad čuvara mostova, drevnih mostara po kojima je i dobio ime, ili kako ga zovu "grad na Neretvi", Mostar nijednog posjetitelja ne ostavlja ravnodušnim. Što zbog svoje ljepote, što zbog svoje povijesti, Mostar uistinu i kad je pust kao za našeg posjeta ove zime, ima dušu. I to impresivnu. Smješten je na obalama rijeke Neretve i kulturno je i gospodarsko središte te najveći grad Hercegovine. Mostar je upravno sjedište Hercegovačko-neretvanske županije te sveučilišno, kulturno, gospodarsko i političko središte Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jedan je od najljepših gradova u BiH.

Ostaci starog mosta

Ime Mostar prvi se put pojavljuje u turskom popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se to ime odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi, jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice Vijeća Dubrovačke Republike iz 1474. godine.

Neretvu premošćuje Stari most, koji se zajedno sa starim gradom od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a. Ono što para srce i zaista boli je činjenica da je stari 20-metarski srednjovjekovni kameni most, sagrađen 1566. godine i svih tih stoljeća bio simbolom Mostara, srušen 1993. u vrijeme rata na ovim prostorima.

Prošetati se Mostarom danas, nakon gotovo tri desetljeća od rata, neobičan je osjećaj. Mješavina triju kultura i religija čine ovaj grad uistinu posebnim. Žalosti, međutim, gledati ostatke srušenog starog mosta koji "leže" na obližnjoj plaži. Čim stupite na most, dočeka vas kamena gromada s natpisom na engleskom: "Don't forget 1993." Na kuli s južne strane mosta nalazi se Klub mostarskih skakača.

Osnutak Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula, koje su služile kao utvrde, sredinom 15. stoljeća, vjerojatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stjepana, po kome je dobila i ime. I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule.

Nedjelja ujutro, nikog nigdje, tek pokoji turist poput nas obilazi most. Šetnjom kroz stari grad nailazimo na dobar birc. Pušta se rock, strani i domaći. Indikativnog imena "Marshall" aludira na pojačalo za električne gitare. Međutim, iznad imena lokala vlasnik je postavio portret Josipa Broza Tita.

- Drug Tito ovdje stoji već par desetljeća i nitko se ne buni. Nismo opterećeni politikom, već dobrom muzikom. Kod nas se sluša samo rock, nema sevdaha, cajki, narodnjaka, domaćice, priča nam konobar iz Marshalla.

Naš i njihov restoran

Gdje se u Mostaru može dobro pojesti, ono, ćevapi, meso, roštilj, pitam dečka na terasi kafića. "Ondje gore, prema hrvatskoj strani, prije ćoška nalijevo, drži ga naš čovjek", odgovara. Pitam ga što s onim restoranom niže, prema mostu u kojem su konobari odjeveni u bosanskim narodnim nošnjama? Odgovara mi da je to "njihov" restoran, aludirajući na sugrađane muslimane te nas opetovano upućuje kod "našeg".

Nakon sat vremena konstatirali smo da je hrana u "njihovom" restoranu bila izuzetno dobra, a da o posluzi ne govorimo. Ljubaznost i prijaznost je bila na zavidnoj razini. Eh, da je Maršal živ, vjerojatno svega toga ne bi bilo, prođe nam kroz glavu.

Sutradan smo ponovno prošetali Mostarom, gradom čija povijest seže u doba prapovijesti i antike. To potvrđuju oko 150 nalazišta iz neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba u kojima su pronađene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i slično. Antičkih tragova ima i u ranokršćanskim crkvama u Cimu, Žitomislićima i Sutini. Šetnja Mostarom s druge strane Neretve navodi nas do nekoliko džamija koje su izgrađene za vrijeme Otomanskog Carstva. Otvorene za javnost, džamije danas nisu "rezervirane" isključivo za muslimanske vjernike, već i za sve druge, poput nas, koji ondje žele uživati u srednjovjekovnoj arhitekturi.

Sa srednjim vijekom, koji počinje padom Rimskog Carstva i doseljenjem Slavena, počinje i novo razdoblje Mostara. Tijekom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određen stupanj samostalnosti, posebice za kneza Mihajla Viševića Humskog (910.-950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tijekom 14. i 15. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih - Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara, 1448. godine dobiva naslov hercega pa odatle i naziv Hercegovina.

Hrvatica i musliman

Tik uz most nalazi se mnoštvo dućana, suvenirnica, ali i obrta u kojima se izrađuju bakreni predmeti poput tanjura, džezvi, fildžana, žlica…

- Vidite moj dućan, on je spoj dviju kultura i to je naš životni moto. Supruga je Hrvatica, a ja musliman. U braku smo 40 godina i nismo mrdnuli iz Mostara. Ovaj dućan imamo više od 30 godina. Nije mi problem urezati i izrezbariti tanjur s motivom crkve i džamije zajedno. To je Mostar, to smo mi. Polumjesec i križ s golubicom na našim suvenirima govori o tome da je Mostar grad mira i ljubavi, a ne mržnje i netrpeljivosti. Mi se nalazimo na tromeđi kultura i to nas čini posebnim, ako ne jedinstvenim na ovim prostorima, rekao nam je vlasnik dućana.

Povijest na stranu, Mostar, kao i ostatak BiH, poznat je po dobroj hrani, posebno kada su u pitanju roštilj i tradicionalna jela ovog kraja. Sarme, punjene paprike, pite, bureci, uštipci… samo su dio onoga što smo probali i oduševili se.

- Za polizat' prste, gdje god se okreneš. Odeš u bilo koju birtiju, ne mo'š mašit'. Ne trebaš pitat' gdje se u Mostaru dobro jede. Rođo, u nas je svugdje dobro, samo izvoli, rekao nam je jedan Mostarac.

Povezane vijesti

• Haiku putopis iz Vijetnama (1/2): PREKO ZELENIH POLJA
• Haiku putopis iz Vijetnama (2/2): U BERAČEVIM OČIMA
• MOJ BLISKI DALEKI JAPAN: Pod trešnjama cvjetaju - osmijesi