Prvi pogled odozgo. Rijeka Saigon poput velike zmije guta ono što je ostalo od bujne vegetacije i prodire u najveći grad Vijetnama migoljeći između nastamba i zgrada k srcu Ho Chi Minha. Tamo gdje grad prividno prestaje vide se raštrkana rižina polja, a usred njih sjene kako strpljivo, korak po korak, idu za svojim vlasnicima.

krči svoj put

kroz urbanu džunglu

rijeka Saigon

Nekoliko sati kasnije hodam užarenim asfaltom okružen visokim zgradama kroz neprekinute arterije bicikala, motora, automobila i hrabrih pješaka koji samoubilački, a opet uspješno, ne mijenjaju svoju putanju prelazeći polako s jednog na drugi kraj ulice. Imam čudan osjećaj da proživljavam čuvenu arkadnu igru Frogger. Taj toplotno-zvučni udar začinjavaju mirisi i šarenilo iz bezbrojnih trgovina i štandova koji se zajedno sa svojim proizvodima i vlasnicima nameću u lice, oči i nosnice neiskusnom prolazniku.

šumska patrola

oči u oči

s kokosovim orahom

Zanimljivo je promatrati sve te horde turista i znatiželjnika koji hodaju među metalnim ostacima raznovrsnih sijača smrti, vozila, letjelica i plovila u Muzeju ratnih ostataka ('War Remnants Museum') u lijepoj rezidencijalnoj četvrti Saigona, ispresijecanoj parkovima i širokim ulicama s visokim drvoredima. Osobito je lako primijetiti američke posjetitelje, među njima vjerojatno i ratne veterane koji su nekoć služili u Vijetnamu. Pokušavam zamisliti kako je tek njima promatrati, preispitivati se i ponovno proživljavati sav taj užas rata ovdje prikazanog dvodimenzionalno kroz fotografije, filmove i priče Vijetnamaca i pokojih zapadnih reportera. Rat je ovdje bio brutalan, a njegovi su ožiljci duboki.

Muzej ratnih ostataka

jurišni helikopter

upucan kamerama

* * *

Agent Orange polja…

raštrkana rižina polja

i pokoja stabla

Dvosatna vožnja autobusom prema Cu Chi tunelima s vodičem kojem je raspoznavanje značenja njegove verzije engleskog jezika pravi lingvistički izazov, prolazi kroz predjele koji su nekada obilovali egzotičnom tropskom vegetacijom i rižinim poljima. I danas je tako, ali samo mjestimično. Naime, tijekom Vijetnamskog rata američko je vojno zrakoplovstvo u velikim razmjerima prskalo poljoprivredne i šumske površine otrovnim herbicidima i kemikalijama pod nazivom Agent Orange. Tijekom deset godina bačeno je više od 50 milijuna litara tog bojnog otrova korištenog kao sredstvo koje je trebalo uništiti plodna polja i šumska skrovišta komunističkih snaga te zagaditi njihove zalihe. Posljedice se i danas vide, i to golim okom na samom pejzažu, ali i na ljudima u obliku raznih deformiteta i degenerativnih bolesti. Razmišljajući o svim tim nesretnim sudbinama, primjećujem kroz prozor dva, tri bezbrižna ribiča i psa pored jezerca.

baci udicu

usred lopoča

i uhvati cvijet

* * *

na trenutak

zaustaviše rijeku

plutajuće tržnice

Velika i moćna rijeka Mekong oblikovala je povijest, život i ljude jugoistočne Azije, i to od svog izvora na Tibetanskoj visoravni, preko Mijanmara, Laosa, Tajlanda i Kambodže, pa sve do veličanstvene delte u južnom Vijetnamu pred svojim konačnim krajem u Južnom kineskom moru. Svojom vodom i tokom Mekong je služio kraljevima i seljacima, prevozio vojske i redovnike, dijelio i spajao teritorije, hranio sela i gradove. Jednostavno je nemoguće izuzeti Mekong od suštinski egzistencijalne esencije ovog kutka svijeta. Najbolje se to vidi u gradu Can Thou i njegovoj okolici u samom srcu delte Mekonga. Rijeka se tu već razgranala u mnoge rukavce koji stvaraju riječne labirinte u obliku vodenih prometnica. Sav promet, trgovina i komunikacija odvija se sampanima, većim i manjim brodicama s prodavačima, kupcima i turistima na rijeci, pa se Mekong ovdje pretvara u golemu plutajuću tržnicu, stvarajući gužvu i vrevu na ionako gustoj prometnici. Nudi se sve što čovjek može zamisliti i za čim ima potrebu u tom trenutku, od raznog egzotičnog voća, plutajućih kuhinja sa svježe pripremljenom hranom, do stoke i goriva. I tako do kraja dana.

suton na Mekongu…

sampani ispraćaju rijeku

ka moru

* * *

pod banyanom

sklapanje prijateljstva

s vlastitom sjenom

Hue, nekoć carski i glavni grad Vijetnama, smješten je uz Parfemsku rijeku (Perfume river) nedaleko od mora. Dok se grobnice careva nalaze uglavnom na periferiji ili izvan grada, sam Hue se diči svojim Zabranjenim gradom s kraljevskom rezidencijom i kompleksom palača, svetištima te jezercima i vrtovima, a sve to unutar ogromne citadele uz samu rijeku. Zbog svog položaja relativno blizu demilitarizirane zone, Hue je teško stradao u Vijetnamskom, ili Američkom ratu, kako ga ovdje zovu, a obnavljanje unutar citadele još uvijek traje.

kameni car

ravnodušan na prolaznikovu

ravnodušnost

Na istoj obali rijeke nedaleko od Carske palače nalazi se lokalna tržnica sa svom mogućom paletom proizvoda na stotinama štandova u otvorenom i zatvorenom prostoru: ulična hrana, ribe, školjke, meso, povrće, voće, tekstil i odjeća, obuća, limarija, rukotvorine i tko zna što još. Šetnju puževim korakom između štandova kroz gusti promet pješaka u obliku prodavača, kupaca, turista, znatiželjnika i primjetan broj vrlo ambicioznih biciklista i motorista, oplemenjuje šarolikost boja, zvukova, mirisa, okusa i dodira. Takav udar na svih pet osjetila preispituje i čini smiješnim vlastiti okvir kojim nas učahuruje i opterećuje zapadna civilizacija tovareći nam breme unaprijed nametnutih i standardiziranih očekivanja, zaključivanja i poimanja drukčijosti.

prelijeva se

u lopočevu sjenu

popodnevno sunce

Preko puta, na drugoj strani obale, ritam i ugođaj je sasvim drugačiji. Vrlo duga šetnica uz Parfemsku rijeku prolazi pored parkova, otvorenih prostora i trgova, gdje su šetači, trkači, biciklisti i vježbači tai chija, ne obazirući se jedni na druge, zaokupljeni vlastitim pokretima i mislima. Mirna, spokojna rijeka očito svojom pozitivnom energijom i stalnim meditativnim tokom djeluje na svakoga koji se nađe u njenoj neposrednoj blizini. Jedini podsjetnik na uobičajenu vijetnamsku gradsku vrevu dolazi u obliku ponavljajućeg poziva "Banh Bao!" koji uporno trešti iz zvučnika motoriziranog prodavača na čijem je stražnjem sjedištu motora natovarena prava mala kuhinja i pečenjara u kojoj, pak, priprema istoimenu omiljenu poslasticu. Na kraju dana večernju šetnju očaravaju svjetlima i lampionima ukrašena stabla te jarkim bojama osvijetljen stari željezni most koji spaja obje obale rijeke koja miriše.

brod u prolazu

ometa samoću

Mirisne rijeke

Sutra donosimo drugi dio putopisa iz Vijetnama

Povezane vijesti

• Haiku putopis iz Vijetnama (2/2): U BERAČEVIM OČIMA
• MOJ BLISKI DALEKI JAPAN: Pod trešnjama cvjetaju - osmijesi
• Hirošima, ljubavi moja