Pretpostavljam da se začuđeno pitate što povezuje Havanu i kultnu Fellinijevu dramu s djelomice autobiografskim elementima, zamišljenu kao gorko-humorni narativ o odrastanju dječaka Titta među ekscentričnim likovima u talijanskoj provinciji tridesetih godina prošloga stoljeća.

U vještome spajanju grotesknoga i naturalističkoga, taj majstor "neorealizma duše", kako sam jednom o njemu pročitala, zapravo nam duhovito pripovijeda nostalgičnu priču o starenju, a kada čovjek doživi malo ozbiljnije godine počinje se u mislima postupno vraćati određenim životnim događajima kako bi ih nastojao sačuvati od zaborava.

Upravo u tome sjećanju leži odgovor na pitanje postavljeno na početku teksta. Podsjećam vas, naime, kako naslov filma predstavlja talijanski neologizam u značenju "sjećam se", pa mi se ova naoko nelogična poveznica nametnula kao prihvatljiva pri sjećanju na jednomjesečni boravak u glavnome kubanskom gradu u svojstvu prevoditeljice sa španjolskoga jezika i obrnuto. Jednom lingvist, uvijek lingvist!

Čudni splet okolnosti

Spomenuto mi se službeno putovanje dogodilo 1989. godine u čudnome spletu okolnosti; uostalom kao svatko drugi, doživjela sam mnoga neobična i zanimljiva iskustva, a da ih nisam planirala i upravo je u tome najveća tajna i bogatstvo života. U moje studentsko doba oni koji bi odabrali studirati strane jezike uobičajeno su kombinirali engleski i njemački, dok su se za španjolski jezik odlučivali "čudaci" poput mene, tako su pojedinci malčice podsmješljivo komentirali. Moji argumenti kako su to ne samo prelijepi (milozvučni), nego i jezici čija govorna područja obuhvaćaju nezanemarivo prostran i važan dio svijeta, uglavnom nisu bili dovoljni da ih uvjere kako takva odluka nije uopće loša. Da su se u nas već počele prikazivati meksičke sapunice možda bi preispitali svoja stajališta, ali tradicionalno uvjerenje uglavnom izrečeno u kolokvijalnome stilu "čemu studirati nešto od čega nema kruha" ipak je prevladalo u većine. Sve dok mi se nije ukazala jedinstvena prigoda besplatno otputovati na Kubu i provesti plaćenih mjesec dana u karipskoj egzotici usred siječnja, zahvaljujući stečenoj diplomi! Društvo je odmah (očekivano) prestalo propitivati moju studijsku dvopredmetnost uz (pretjerani) zaključak da uvijek znam pametno odabrati u životu – ljudska je priroda oduvijek prevrtljiva, nema dvojbe!

Ilustracija (Pexels)

I tako sam se 3. siječnja, bez mobitela i sličnih instant komunikacijskih izvora što nam danas život znače, na blagi užas i uz otvoreno negodovanje zabrinutih roditelja, uputila sama s potpuno nepoznatom grupom od desetak slabovidnih odraslih pacijenata (dobro ste pročitali, pacijenata) s njihovom individualnom pratnjom na drugi kraj svijeta, onaj o kojemu nisam bila previše informirana osim da je Kuba otočna komunistička zemlja, zapravo država, otok i otočje, s neumornim (napornim, kako ga tko vidi) i bez sumnje doživotnim Fidelom Castrom (1926. – 2016.) na čelu, revolucijom oslobođena omraženoga vlastodršca Fulgencija Batiste i dominacije američkih tvrtki kojima je upravo Batista omogućio lakše investicije na Kubi – nekadašnjemu raju za mafijašku "elitu", predvođenu notornim Al Caponeom, i njihove sljedbenike nezasitne ludoga provoda u ozračju alkoholno-duhanskih snoviđenja. Bit će to avantura za nekoga neustrašivog i gladnog znanja poput mene (mladost = ludost), pomislila sam čim sam dobila primamljivu poslovnu ponudu od organizatora liječenja, gospodina koji me slučajno poznavao od ranoga djetinjstva i koji se odmah sjetio da sam jedina u najbližemu okruženju studirala španjolski jezik, pa bi me trebalo pitati jesam li spremna preuzeti veliku odgovornost i obvezu prema nepoznatim osobama. Ne smijem ju propustiti, osim toga, malo sunčanja na plaži dok u nas pušu hladni vjetrovi i donose snježne pahuljice sa sobom ne može mi naškoditi, odzvanjalo mi je u glavi od prvoga trenutka!

Čitava vječnost

Ne trebam ni spominjati kako je naš let trajao čitavu vječnost s pauzom od tri-četiri večernja sata u Pragu i jednosatnim tehničkim slijetanjem u Montrealu točno u ponoć. Sjećam se kanadskoga aerodroma, raskošno (pretjerano, ionako je sve uglavnom u dojmu) ukrašenoga umjetnim zelenilom, vodopadima i vodoskocima, barem u onome dijelu gdje smo se smjeli kretati, i s nekoliko luksuznih trgovina od kojih nijedna nije bila otvorena da radoznalo provirim unutra. Avion je pripadao ruskoj zračnoj kompaniji, pružao je putnicima skromne mogućnosti za doživljaj udobnosti i zabave tijekom leta, pa su nam uglavnom svaka tri sata donosili prašku šunku da se malo okrijepimo i ne ogladnimo, vjerojatno, ne znajući što bi s nama toliko sati. Bila je doista izvrsna, prava praška šunka, ali ne mogu je smisliti od tada, kao ni mango i zumo de naranja kojima su nas stalno osvježavali u bolnici gdje smo bili smješteni. Da ne zaboravim zatvorene papučice od tankoga platna za relaksaciju stopala, koje su nam dali, pod pretpostavkom da se usudimo skinuti obuću među ostalim putnicima. Druga su to vremena bila, a danas čovjek svašta doživi od suputnika, posebice na niskotarifnim letovima!

Ilustracija (Pexels)

Konačno, vrlo rano jutro, slijećemo u Havanu, otvaraju se vrata zrakoplova i prvo što snažno osjetih topao je i ljepljiv morski/oceanski zrak, a na meni zimski kaput i visoke čizme! Netko nas je dočekao, ne sjećam se tko, te smo krenuli prema bolnici Cira Garcá u rezidencijalnome dijelu grada. Već je onda bila središnja klinika, štoviše, vodeća institucija za kubanski zdravstveni turizam, pa joj danas ponosno ističu tradiciju dugu sedam desetljeća, pri čemu posljednja tri i pol primaju pacijente iz svih krajeva svijeta, navodno pripadnike u prosjeku 85 nacionalnosti godišnje, kako čitam na njihovim mrežnim stranicama. Nekako u isto doba u nas su se počele prikazivati popularne američke sapunice "Dinastija" i "Dallas", stoga sam si u mladenačkoj naivnosti zamislila da je ta bolnica jedna od onih u čijim se suvremeno uređenim sobama u svojim svilenim ogrtačima od lažnih bolova previjaju glumci i glumice, napadno našminkani i dotjerani (zanemarimo na trenutak ovu politički nekorektnu američko-kubansku usporedbu). Ozbiljno, bolnica je bila ukusno uređena i uredna, vjerojatno, prema standardima sličnih zapadnjačkih ustanova, osoblje je bilo ljubazno prema svima, svakodnevno su nam servirali prvoklasnu (najčešće morsku) hranu uz obilje prirodno cijeđenih sokova i svježega egzotičnog voća, jer su bolničke usluge bile isključivo za strance koji su ih vrlo izdašno plaćali u inozemnoj valuti. Bolnica u starome središtu grada, gdje su liječili domaće stanovništvo, bila je druga priča. Mogla sam se u to uvjeriti, jer su pacijenti s kojima sam doputovala povremeno odlazili onamo na neke pretrage.

Castrova dril metoda

Mene su smjestili u manji bolnički apartman, čistili su ga svakodnevno vrlo temeljito, toliko temeljito da su mi u svojemu nepopravljivom oprezu prema strancima i strahu od njih uzeli pisamce koje sam nevino ponijela sa sobom kako bih ga, na zamolbu njezine obitelji, predala našoj posrednici pri organiziranju putovanja, gospođi Veri. Kada sam joj rekla da nigdje ne mogu pronaći pisamce, a sigurna sam kako sam ga ponijela sa sobom, lakonski mi je odgovorila da ga više niti ne tražim jer su mi ga oduzeli, a da se za ostale stvari ne brinem. Ostalo je doista bilo "netaknuto" na mjestu gdje sam ga ostavila. Imala sam i televizor na raspolaganju, a na programu Castrove energične govore svakoga ranog jutra u trajanju od najmanje dva sata!

Ilustracija (Pexels)

Ako se dobro sjećam, moglo ih se slušati i poslijepodne. U početku sam mislila kako će mi dobro doći barem za usavršavanje vještine razumijevanja slušanjem na španjolskome jeziku, no ubrzo sam počela sve više stišavati glasnoću, ne znajući je li pametno sasvim odustati zato što bi osoblje uvijek pogledalo prema uređaju kada bi mi donosilo hranu ili okrjepu, suptilno provjeravajući slušam li pažljivo njihova ustrajnoga govornika – tko zna što su oni sami mislili o njemu i njegovu oratorstvu!? Premda me vanjska politika, istina, povezana više s engleskim no španjolskim govornim područjem, najiskrenije zanimala još u studentskim danima, pa sam nastojala biti informirana o zbivanjima u svijetu, priznajem da nisam baš ništa znala o kubanskome sudjelovanju u Angolskome građanskom ratu, a onda me je Castro svojim višesatnim govorancijama tome poučio u srcu Havane.

Naime, kubanske su vojne snage osamdesetih (i sedamdesetih) bile angažirane u nekoliko afričkih zemalja, primjerice, u Etiopiji, Mozambiku i – Angoli. Prema pisanju Hrvatskoga vojnika, upravo se vojna intervencija u Angoli povezuje s najvećim kubanskim vanjskim vojnim angažmanom, zbog čega je spriječen pad režima Agostinha Neta (prvoga predsjednika neovisne angolske države, inače, liječnika i pjesnika neupitne marksističko-lenjinističke orijentacije), jer su kubanske snage logično pomagale lijeve ustanike iz Pokreta za narodno oslobođenje Angole. Tijekom rata zabilježeno je sudjelovanje najmanje 55,000 njihovih pripadnika u borbenim djelovanjima, s brojnim zrakoplovima i helikopterima, a procjenjuje se kako su gubitci kubanske vojske u Angoli bili u rasponu od tri do deset tisuća, iako službeni podatci nikada nisu objavljeni. Budući da je do početka srpnja 1991. godine Kuba povlačila vojne snage iz Angole, potpuno sam se nepripremljeno zatekla u Havani usred njihova povlačenja. Castro se svim kubanskim povratnicima, odmah pri slijetanju na rodno tlo, obraćao neprekidnom bujicom riječi dobrodošlice i zahvalnosti, koje su bile uvijek iste i ubrzo su mi postale dosadne, pa sam konačno odustala od ozbiljnijega usavršavanja španjolskoga jezika po Castrovoj dril metodi.

Drugu sam vanjsko-političku lekciju o Kubi kao zemlji tvz. tropskoga socijalizma utvrdila dok sam par dana zaredom prolazila pored impozantne i lijepo renovirane zgrade iz koje su radnim danima točno u 14 sati disciplinirano izlazile grupe djece s upadljivo urednim frizurama – svi plavokosi i plavooki! Kubansko stanovništvo, inače, u većini čine bijelci (64%), oko 10% onih afričkoga podrijetla, te 26 posto mješanaca, najviše mulata, ali su također primjetni utjecaji indijanskih prastanovnika i azijskih useljenika. Njihova etnička raznolikost najbolje mi je dolazila do izražaja kadgod bih ugledala preslatku dječicu u šarenoj odjeći (Havanu najčešće opisuju kao"šareni grad") kako se veselo igraju ispred urednih vrtića ili u skromnim školskim dvorištima.

Danas je Kubanaca nešto manje od 11 milijuna (polovicu čine žene), prema ovogodišnjim podatcima UN-a. Kada sam upitala stariji liječnički i bračni par na Odjelu za oftalmologiju, gdje su se liječili pacijenti kojima sam prevodila, a bili su nam glavni domaćini i koordinatori, o kakvoj se ustanovi radi, ljubazno i kratko su mi odgovorili da je to"ruska škola" – škola za djecu ruske nacionalnosti, čiji su roditelji zbog poslovnih angažmana bili povezani s Kubom. U ozračju jednopartijskoga socijalističkog sustava Castro se politički toliko priklonio ondašnjemu Sovjetskome Savezu da je Kuba rano postala sovjetsko uporište u Srednjoj Americi. SSSR naoružavao je Kubu, što je vodilo do pogoršanja sovjetsko-američkih odnosa, a 1962. godine prijetio je čak i ratni sukob. Poznata je Kubanska raketna kriza, jedna od najopasnijih nuklearnih kriza u povijesti, čiju su eskalaciju iste godine mudro spriječili John F. Kennedy i Nikita Hruščov tako što su postigli dogovor (Sovjeti su maknuli svoje rakete s Kube, a vođe SAD-a obećale da neće izvršiti invaziju).

Zahladnjenje odnosa s Kubom počinje dolaskom Mihaila S. Gorbačova na čelo sovjetske države, koju je Castro posljednji put posjetio 1986. godine, dok je sovjetski predsjednik dolaskom u Havanu tri godine poslije priveo kraju sovjetsko-kubansku suradnju na raznim poljima, uključujući vojno. Sovjetski kontingent od otprilike 11 tiusuća vojnih instruktora i savjetnika povučen je s Kube, a Kubi su postupno ukidane trgovinske povlastice sa SSSR-om, informira me Hrvatski vojnik. No, u vrijeme mojega boravka, u Havani je očito još uvijek bio zamjetan broj djelatnih sovjetskih stručnjaka, za čiju je djecu bila organizirana posebna škola, pretpostavljam, jedino na ruskome jeziku.

Pripreme za operaciju

Pacijenti su svakoga jutra imali preglede radi pripreme za operaciju zbog koje su došli u Havanu, što mi je davalo malo slobodnoga vremena za istraživanje grada, a poslijepodneva smo skupa provodili ili smo se individualno odmarali u hladovini. Najčešće nas je uveseljavao vremešni fakultetski profesor iz Zadra, gospodin Jakšić (ponosni Bračanin podrijetlom, što smo morali odmah prvoga dana upamtiti), svojim zakučastim životnim pričama i talijansko-španjolskim lingvističkim – samo njemu svojstvenim – doskočicama, dok su dvojica odrasle braće iz Splita neutješno žalovala za maminom "domaćom spizom", unatoč svim autohtonim delicijama kojima su nas hranili. Djelomice zbog i radi tih naših poslijepodnevnih veselica, nisam se udaljavala od bolnice, ali ipak najviše s obzirom na to da je medicinsko osoblje stalno trebalo nekome od pacijenata nešto objašnjavati ili provjeravati nečije stanje, polazeći od najnovijih dnevnih nalaza.

U rijetkim sam se šetnjama iz vlastita iskustva uvjerila u ne baš uvijek potrebnu kubansku ljubaznost. Naime, bolničarke su mi preporučile jednu neobičnu trgovinicu za turiste, ali nisam ju uspijevala pronaći, pa sam nekoliko puta zamolila pomoć prolaznika na ulici.

Osjećajući sram kada strancu ne znaju nešto pokazati u vlastitu gradu, oni bi mi jednostavno dali u trenu smišljene netočne smjernice tako da sam uzalud pješačila uzduž i poprijeko dok jednoga dana slučajno nisam naletjela na traženu trgovinicu – u labirintu sporednih uličica blizu "naše" bolnice! Sjećam se također kako sam jednoga prijepodneva imala više vremena no inače, pa sam se laganim hodom besciljno uputila nekom beskrajnom avenijom i dospjela u nelijepo okruženje, daleko od reprezentativne četvrti gdje smo se nalazili, uvjerivši se kako jadno izgleda trgovina gdje jedino domaći ljudi kupuju hranu. Iz preskromne trgovine sjećam se niza potpuno istih staklenki samo s jednom vrstom marmelade na drvenoj polici i banana u kartonskoj kutiji na ulaznome pultu, za koje su mi rekli da se kupuju u strogo ograničenoj količini i samo uz mjesečne kupone. Koju su treću vrstu robe imali više ne znam, ali sigurno znam da je to bilo sve. U nastavku sam naletjela na neku vrstu mesnice na tržnici, užasno, jer se par mršavih kokoši i pilića lijeno kretalo unutar skučenoga i žicom ograđenoga prostora. Ako biste odlučili kupiti jednu od njih, na licu mjesta bi vam ju zaklali i očerupali, te spremili da ju ponesete sa sobom – eto, i tržnica i mesnica doslovce u tren dostupne na jednome mjestu!

Stranci su robu kupovali u trgovini koju su nazivali diplo-tienda, gdje i nije bilo baš nešto za odabrati. Poneka torba ili talijanske cipele od prave kože, zaključane u staklenome ormariću radi sigurnosti ili prašine, kožna jakna uvezena iz Argentine, sintetička putna torba ili prosječni fotografski aparat, pamučna odjeća u karipskome stilu, plastične štikle na daljinu uočljivih neonskih boja (španj. hecho en Puerto Rico ili Costa Rica?), uglavnom je sve čega se sada slikovito sjećam.

Ilustracija (Pexels)

Unatoč putnim čekovima u vrijednosti od nekoliko tisuća dolara za pokriti troškove boravka i koristiti iznos namijenjen za džeparac, uključujući i moj, nisam niti imala što kupiti da bih zadovoljila mladenačku (čitaj: vječnu žensku) potrebu za shoppingom! Osim toga, prođe te volja za trošenjem kada osvijestiš kako skromno žive lokalci iz svih slojeva društva. Kada sam po povratku organizatoru uredno vratila preostali iznos da bi se mogao iskoristiti za naknadni odlazak pacijenata na kontrolu, svi su me začuđeno gledali i zadivljeno zapitkivali, ne shvaćajući uopće zašto sam toliko (u)štedjela "kada stvarno nije bilo potrebe".

Kubanci, inače, imaju posebnu valutu za turiste, konvertibilni pezo, za razliku od peza kojim plaćaju oni sami. Jedan konvertibilni pezo (mi smo ga nazvali turističkim dolarom) ekvivalentan je jednome dolaru. Danas se turistima odmah savjetuje da ponesu eure ili kanadske dolare zbog visokih naknada pri zamjeni američkoga dolara za pezose.

Raskošna eksplozija

Havana me se trajno dojmila, prije svega, imajući u vidu moju ondašnju životnu dob u kojoj svaka destinacija predstavlja istraživački izazov koji se jednostavno ne smije propustiti. Uživala sam najviše u raskošnoj eksploziji nepoznate mi vegetacije prekrasnih boja, a posebice me očaralo prolaziti ispod misteriozno isprepletene viseće mreže od lijana u jednome od gradskih parkova – u toj je tajnovitosti bilo neke neizvjesne dramatičnosti!

No, bilo mi je tužno gledati lijepe, ali prilično oronule zgrade raznih boja i stilova; toga se dojma o zapuštenosti nisam mogla osloboditi, pratio me čak i onda kada sam obilazila luksuznija mjesta namijenjena njihovim, činilo mi se, najbrojnijim argentinskim i talijanskim turistima. O tome u sljedećemu nastavku…

Povezane vijesti

• U tornadu na Kubi troje mrtvih, 172 ozlijeđena
• U buzetskom Učilištu: PUTOPISNO PREDAVANJE "OD MORA DO VRHA - MAROKO"
• MOJA AFRIKA - KENIJA: Neprocjenjivo životno iskustvo