Tijekom ugodnog leta prema Tokiju razmišljam o slavnom Bashovom putopisu Uskom stazom prema dalekom sjeveru i osjetih, čini mi se, slično uzbuđenje i radost. Njegovo putovanje, moje putovanje, hodočašće, sudba, znatiželja ili samo pustolovina. U mojem slučaju, tko će ga znati? Što me to goni na moj odabrani daleki put? Aviončić se na ekranu polako miče preko Sirije. Ili možda Iraka? Pogledam kroz prozor, no dolje vidim samo mrak.

deset tisuća metara

iznad gnjeva i jadi

jedem večeru

* * *

Proljetna tokijska večer brzo se pretvara u noć. Posebna je i jedinstvena. Tu sam, konačno sam ovdje. Uspijevam tek kasno zaspati uz slatki osjećaj neizvjesnosti. Subotnje je jutro sivo i tmurno, ali umjesto kiše tu je mnoštvo ljudi koje hita prema parkovima i rijeci da bi sudjelovali u svetkovini hanamija. Sakura, cvjetanje trešnje, u punom je jeku. I mi slijedimo masu ljudi od podzemne željeznice pa sve do parka Ueno. Prizor raznobojnih, uglavnom plavih cerada na kojima su se već smjestile obitelji, prijatelji, kolege s posla i poneki turist, zasljepljuje sveprisutna bjelina trešnjina cvata koja nadsvođuje sve te meni odjednom drage i bliske strance s kojima dijelim isto divljenje i ushit prema tom malom cvijetu kratkog sjaja.

hanami...

pod trešnjama cvjetaju

osmijesi

Sličan prizor i osjećaj ponavlja se kasnije u Asakusi te uz rijeku Sumidu gdje je Tokio, prije nego što je postao glavni grad i dobio današnje ime, uspio zadržati šarm starog Eda sa svojim trgovinama rukotvorina, štandovima s uličnom hranom, održavanjem tradicionalnih festivala te središnjim i najstarijim hramom Senso-ji. Kako se nova prijestolnica polako razvijala iz ribarskog sela u velegrad, tako je pod novim gradom ostalo stotinjak rječica i kanala koji su nekada prevozili ljude i raznu robu po gradu pa sve od i do Tokijskog zaljeva. Koračam uz najpoznatiju od njih, rijeku Sumidu, koja polako migolji kroz središte grada. Zanimljivo je da se ljudi uglavnom kreću uzvodno prema vrevi, dok ja pratim mirni tok rijeke prema svom ušću. Tako sam mogao dobro promatrati lica i pokrete prolaznika, uglavnom u selfie pozama pred procvalim trešnjama, dok polako i jedni i drugi nisu iščeznuli. Rijeka me naposljetku dovodi izvoru i inspiraciji, velikom haiku pjesniku Matsuu Bashu, čiji zamišljeni pogled na spomeniku pred Memorijalnim muzejem Basho promatra neprekidni tok Sumide. Samo dva, tri ribiča, Basho i ja.

Bashov kip

Sumida i dalje teče

bez riječi

Volim ovu uzbudljivu i razigranu arhitekturu modernih zgrada i visokih nebodera ukrašenih reflektirajućim staklima i blještavim neonskim reklamama između kojih, uz melodičnu jeku urbanih zvukova, tumaraju raznobojna prometala i užurbani ljudi koji nastanjuju ili pohode ovaj megalopolis od 37 milijuna stanovnika. S 45. kata tokijske gradske vijećnice promatram tu betonsku džunglu kao na dlanu. Ipak, više mi se sviđa biti dio tog mravinjaka dolje na samome tlu odakle je jednom sve niknulo i izraslo u nebesa.

plutaju oblaci

na neboderima Shinjukua

zrcali se grad

* * *

Manje od sat vremena vožnje vlakom iz Tokija do obalnog je grada i nekadašnje prijestolnice Kamakura. Od kraja 12. stoljeća i tijekom sljedećih 150 godina bila je sjedište šogunata i glavni grad Japana. Stoga ne čudi prisustvo mnogih budističkih i šintoističkih hramova te povijesnih znamenitosti iz razdoblja Kamakure i kasnije, a koje se prostiru niz padine šumovitog gorja prema moru. Najposjećeniji je Veliki Buda iz Kamakure, drugi po veličini brončani Buda u Japanu nakon onoga iz Nare. Desetominutna vožnja starim tramvajem uz obalu i široke pješčane plaže dovodi me pred most, koji sa svojih 400 metara dužine povezuje kopno i otočić Enoshimu. Enoshima je svojevrsni botanički park, no s obzirom na svoju malenu površinu obiluje i drugim zanimljivim sadržajima, hramovima, vidikovcima, špiljama i živahnom lučicom. S mosta pogledom tražim planinu Fuji. Vidio sam ju na toliko fotografija i slika, ali želim ju promatrati, doživjeti. Tamo negdje bi trebao biti ON. Nadmoćni div se uporno skriva preda mnom, još jednim zadivljenim podanikom. Gledaju drugi, gledam i ja u sumaglicu, oponašajući strpljivost. Naposljetku, polako izranja bijela silueta, jača, veća i moćnija od bilo koje druge bjeline, uzdižući se i prodirući u samo nebo. Kako li je tek biti u podnožju planine?

most Enoshima

gdje mnoge oči traže

planinu Fuji

* * *

Dok je sakura čudo prirode utjelovljujući ljepotu i prolaznost života, brzi vlak Shinkansen je pravo čudo ljudske domišljatosti s pogledom u budućnost. Sličan je ushit i uzbuđenje, ono dječačko već nekako zaboravljeno, dok se diviš tom moćnom izgledu, udobnosti i brzini. Oči su mi uperene u urbane pejzaže koji se tijekom izlaska iz grada brzo izmjenjuju i najzad nestaju ulaskom u zaleđe pretvarajući se u zelena prostranstva rižinih polja s jasnim pogledom na japanske Alpe prema sjeveru. Sve se smiruje i poprima meditativni ugođaj. Osjetih potrebu da pišem.

sakura…

niz obronak krivuda

bijela rijeka

* * *

usred potoka

osamljeni kamen

goni vodu

Osim što je mjesto rođenja poznatog japanskog pisca i filozofa D. T. Suzukija, koji je upoznao Zapad sa zen-budizmom, Kanazawa je stari samurajski grad netaknut od savezničkog bombardiranja s dobro očuvanom samurajskom gradskom jezgrom Nagamachi i drvenim čajanama u povijesnoj četvrti gejša Higashi Chaya. Šetajući uskim ulicama uz vodene kanale i obnovljene samurajske rezidencije, tijelom i mislima ponirem duboko u to vrijeme, vrijeme koje je prošlo i ovdje miruje te samo za mene sada ponovno teče.

Nomurina kuća...

o bivšem samuraju govore

ribnjak i vrt

*

stara fontana

umalo dosegnula

procvalu trešnju

Nad Kanazawom se uzdiže dvorac obitelji Maeda, a u njegovoj neposrednoj blizini nalazi se Kenrokuen, jedan od najljepših vrtova Japana, kažu. Ime mu doslovno znači "Vrt šest uzvišenosti", misleći na prostranstvo, osamljenost, umjetnost, drevnost, obilnu vodu i široke poglede, što je prema kineskoj krajobraznoj teoriji šest osnovnih elemenata koji čine savršeni vrt. Samo doći ovdje i ne vidjeti ništa drugo bilo bi već dovoljno. I doista, dugo nisu sva moja čula bila toliko izoštrena te istovremeno radila punom parom pretvarajući me u bespomoćnu osjetilnu spužvu koja je upijala sve senzacije ovog posebnog svijeta isprepletenog zavojitim potočićima, drvenim i kamenim mostovima, spokojnim jezercima, skrovitim i vijugavim stazama, poznatim i nepoznatim biljkama te raznovrsnim stablima neobičnih oblika. Kao da je majstor animea Hayao Miyazaki sve preslikao iz svoje mašte u ovu stvarnost.

u toku rijeke

tek trešnjin cvat

miruje

Povezane vijesti

• Haiku putopis iz Vijetnama (1/2): PREKO ZELENIH POLJA
• Haiku putopis iz Vijetnama (2/2): U BERAČEVIM OČIMA
• Hirošima, ljubavi moja