(Snimila: Vanesa Begić)
Ljudi vole knjige, filmove, serije, predstave, snimljene prema stvarnim događajima, pitajući se uvijek gdje završava "pravi" život i počinje fikcija, odnosno koliko su duboko isprepleteni ti životi, i koliko je fikcija prisutna u životu te koliko je života "zastupljeno" u fikciji.
A kada je riječ o javim osobama, onda je priča posve drukčija, svi se pitaju je li je to stvarno, u kojoj mjeri, kako netko zna da je tome bilo tako, pa nitko nije nekome "držao" svijeću.
No, kada se radi o dva bračna para, poznata - Titu i Jovanki, Richardu Burtonu i Elizabeth Taylor, onda je sve tim zanimljivije i intrigantnije.
Možda najposjećenija predstava ikada na Velom Brijunu od kada Kazalište Ulysses djeluje na brijunskom otočju, bila je u srijedu navečer "Bilo jednom na Brijunima" poznatog režisera Kokana Mladenovića s vrlo jakim glumačkim timom.
Izvrstan Milan Marić glumi isto tako izvrsnog glumca Richarda Burtona, a njegov je najveći "žulj" taj što nije dobio Oscara, dok Josipa Broza glumi posebno inspirirani Branislav Trifunović. Elizabeth Taylor osim po svojoj glumi, bila je poznata i po svojim brakovima, udala se čak osam puta, a imala je sedam muževa. Za Burtona se, naime, udala dva puta. Nju glumi Tihana Lazović. Njihov je odnos bio najburniji, velika ljubav, svađe, opet ljubav, oženili se, razveli, oženili, opet razveli, i kako se ono kaže - treća sreća, no do toga nisu došli. Jovanka je pak Sanja Marković. Sve vrsni glumci i nadahnuti.
Predstava polazi od stvarnog povijesnog susreta dva bračna para: Tita i Jovanke Broz s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor. Ovaj susret dogodio se na otočju Brijuni sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Podaci o samom susretu i zajedničkom vremenu koje su bračni parovi proveli zajedno dostupni su kroz vrlo šture pisane i video-tragove jugoslavenskih medija, biografske spise o životima četiri povijesne ličnosti, te u vidu kratkih crtica iz dnevnika Richarda Burtona. Svi ovi materijali poslužili su kao inspiracija i građa za predstavu.
Glavni povod za ovaj susret bilo je snimanje filma "Sutjeska" Stipe Delića 1973. godine gdje je Burton glumio Tita. I u biti samo to je dokumentarni, pravi dio filma, ostalo je sve plod mašte. Možda je nešto od toga i bilo tako, možda nije.
Nisu to bili laki dijalozi, tu dolazi do konfrontacije među likovima, žešćih izmjena/razmjena mišljenja, diskusija o raznim temama - od politike, svijeta glamura na dalje.
Jovanka samo u kratkom trenutku ima svoju karakterističnu, tipičnu punđu, a potom spuštenu kosu, Elizabeth joj u jednom govori da je "loša kopija balkanske Jackie O.", što se tiče first lady. Jacqueline, rođena Bouvier, udovica Kennedy i potom Onassis bila je, naime, najelegantnija prva dama i mjerilo za eleganciju svake naredne prve dame u svijetu.
Tu je i govora o tome kako Burton utjelovljuje Tita u Delićevom filmu, a dijalozi obiluju i metakazališnim aluzijama, prodiru u neke dublje semantičke svjetove, u neku zbilju iz sedamdesetih - a neke su izgovorene rečenice aktualne i danas, dok druge poprimaju drukčiju aluzivnost i dimenziju.
Predstava uzročno-posljedično propitkuje i ulogu osobnih, ali i kolektivnih identiteta, ali tu se proteže i pitanje ljudske taštine, ponekad (pre)velikog ega, kao i muško-ženskih odnosa, prijateljstva, suradnje. Istraživanje mogućih događaja. Mašta. Simbioza mašte i zbilje. Konkretni ljudi, s određenom ulogom u povijesti. Ovdje dolazi do izražaja i ona tipična Pirandellovska misao "Jedan, nijedan, sto tisuća", posebice kada se Richard Burton hvali, a ujedno i žali kako je odigrao stotine uloga, a da ni sam ne zna tko je. A Tito se pak žali/hvali svojim brojnim datumima rođenja, rođendanima, postojećim i ne.
A dvije žene? Konfrontacija žena? I o tome bi se dala ispisati detaljna psihološka studija.
U dva sata trajanja, predstava je vrlo snažna i nema se osjećaj da je negdje nedostatna ili suvišna po pitanju radnje. Publika je velikim aplauzom ispratila sve aktere, koji su velikoj vrućini unatoč, odradili sjajan posao bez pada energije i koncentracije.