OVJENČAN ZLATNOM PALMOM
Kratki film "Čovjek koji nije mogao šutjeti": Šanse za uži izbor za Oscara sve su veće
(Snimila Gordana Čalić Šverko)
Kratkometražni igrani film redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića »Čovjek koji nije mogao šutjeti«, ovjenčan Zlatnom palmom u sklopu službenog natjecateljskog programa kratkih filmova na 77. izdanju Filmskog festivala u Cannesu, prikazan je u sklopu rujanskih svečanosti u kino dvorani buzetskog Narodnog doma.
Prvi hrvatski film od osamostaljenja koji je osvojio Zlatnu palmu i tek drugi koji se za nju natjecao, temeljen je na istinitom događaju. Radnja se zbiva 1993. u ratnoj Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan putnik usuđuje im se suprotstaviti.
Priča koju treba ispričati
Projekcija koja je s Pučkim otvorenim učilištem »Augustin Vivoda« dogovarana još početkom ljeta, zbog brojnih je obveza održana tek sada, u vrijeme rujanskih svečanosti i Dana Grada Buzeta. Pokazalo se to zapravo dobrim terminom jer su producenti, Buzećani Katarina Prpić i Danijel Pek, ovogodišnji dobitnici Godišnje nagrade Grada Buzeta za djelovanje na području kulture i umjetnosti kao i promociji Buzeta, koja će im se uručiti u petak na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u povodu gradskog praznika, rujanske Subotine.
Uz producente filma, Pučko otvoreno učilište na projekciji je ugostilo glumca Gorana Bogdana, a razgovor s dijelom filmske ekipe vodila je ravnateljica Dijana Kolaković Prodan.
Katarina Prpić i Danijel Pek koji su se prije dvije godine skrasili u Buzetu, kao producenti nezavisne produkcijske tvrtke Antitalent radili su na mnogim filmovima te osvojili mnoge nagrade za filmove »Vis-à-Vis«, »Goran« te »Murina«. Najnoviji i najveći uspjeh postignuli su upravo s filmom »Čovjek koji nije mogao šutjeti«. Osim što je ovjenčan Zlatnom palmom na Filmskom festivalu u Cannesu, ovih dana osvojio je i Grand Prix, odnosnu nagradu Grada Melbournea, na Međunarodnom filmskom festivalu u Melbourneu.
Na ideju za ovaj film, kazao je Danijel Pek, došli su temeljem jedne novinske kolumne Borisa Dežulovića, koju je napisao prije deset godina u Slobodnoj Dalmaciji i u njoj opisao događaj koji se dogodio 1993. godine u Bosni i Hercegovini, na jednoj maloj željezničkoj stanici Štrpci.
- Otpočetka smo znali da je to bitna priča koju bi bilo bitno zabilježiti. Dugo godina razmišljali smo što s time, čuvali u ladici da bi onda pogledali dokumentarni film »Srbenka« Nebojše Slijepčevića koji je temeljem jedne predstave radio priču o tome kako se osjećaju nove generacije djece srpske nacionalnosti u Hrvatskoj i koliki pritisak osjećaju zbog nečega s čime nisu imali nikakve veze. Prikazao je to na jedan jako suptilan i emotivan način. Sviđalo nam se kako radi i ponudili smo mu da radimo i ovaj film, kazao je Danijel Pek.
Uvijek je dug put od ideje do realizacije bilo kojeg filma. Put ide od ideje preko brojnih razgovora, pisanja scenarija, režijske razrade, izbora glumaca i okupljanja ekipe. U ovom slučaju trebalo je puno vremena jer je stvar delikatna i suptilna. Nebojši Slijepčeviću, prenijela je Katarina, trebalo je vremena da shvati na koji način će se kao redatelj postaviti u priči i njegov izbor nije bio lak jer je odlučio ne ispričati tipičnu priču o heroju već priču o svima onima ostalima koji u tom trenutku nisu bili heroji s čime je izrazio svoj režijski stav i poslao jednu snažnu poruku svima koji gledaju taj film. Osim toga, na tom putu izrade filma, okupljeni su i koproducenti iz Bugarske, Francuske i Slovenije, koji su pomogli da se okupi vrhunsku ekipu i nađu dodatna sredstva za film.
Na pitanje što je zapravo posao producenta, Danijel je uzvratio kako mu je prijatelj koji se bavi investicijama i fondovima, kada mu je objašnjavao što radi rekao – aha, pa vi radite startupove!
- Vi ustvari dođete do ideje što bi mogla biti tema, priča, potom tražite način kako je realizirati, s kime, pokušavate naći sredstva da se to isfinancira. Bitno je objasniti da se u Americi, na velikim tržištima, u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj..., filmovi financiraju velikim dijelom komercijalno jer postoji dovoljno velika publika koja će platiti ulaznice. U malim zemljama kao što je Hrvatska s manje od četiri milijuna stanovnika, ne postoji ta mogućnost. Da imate najgledaniji film u Hrvatskoj, on nikada neće donijeti nazad novaca koliko je potrebno za njega da bi se ga se snimilo. Filmovi su skupa stvar jer ih radi puno ljudi, kroz dugo vrijeme, puno godina. Ovo je film od 13 minuta, a dvije godine nam je trebalo da ga isfinanciramo, snimimo i izmontiramo, do premijere, od kada smo dobili prva sredstva. Još smo prije toga dvije godine radili na njemu u nekom sporijem ritmu, kazao je Danijel Pek.
- Mi smo prije svega prijatelji. Za ovu priču znam dugo, a kada mi je Danijel rekao da snima film nisam dvojio niti jedne sekunde da budem bio toga, odgovorio je Goran Bogdan na pitanje kako je došlo do njegovog angažmana.
- Za kratak igrani film puno je razloga, ali mislimo da je dovoljno sažeto da se prenese ta emocija i taj trenutak. Događaj po kojem je snimljen film je trajao otprilike toliko i to je jedna od bitnih odrednica da se pokaže i zatvorenost tog kupea iz kojeg nema izlaza, a i tog vremena. Mislim da je to jedan od najvažnijih trenutaka u filmu koji se vidi na licu Gorana, odnosno Dragana u filmu. U trenutku kada vlak krene, on je je iznenađen. Shvatio je da je sve nepovratno, da je taj trenutak u kojem je mogao reagirati, a nije reagirao, završio. Naravno da postoji priča i prije i poslije no nama se činilo da je baš taj trenutak bitno zabilježiti, naglasio je Pek. Na komentar da je to film čija je pouka nažalost uvijek aktualna, nadovezao se te rekao kako je to bio jedan od glavnih motiva zašto raditi taj film. To je priča koja se može događati sada, koja se događa u svakoj situaciji u kojoj ima nasilnih sukoba, u kojoj će ljudi s oružjem zastrašivati i napraviti zlo ljudima koji ga nemaju. Takva je situacija danas u nekoliko velikih sukoba. Zbog toga su smatrali da je ta priča izuzetno aktualna i da je treba ispričati.
Za kategoriju kratkog filma u kojoj je »Čovjek koji nije mogao šutjeti« dobio Zlatnu palmu, bilo je prijavljeno 4200 filmova, jedanaest ih je uvršteno u glavni natjecateljski program. Da li ste očekivali takav uspjeh, zanimalo je Kolaković Prodan.
- Znali smo da je to jaka priča već na temelju Dežulovićeve kolumne, i kada smo složili ekipu. kada smo imali Gorana i Alexisa Manentija, velikog, vrlo poznatog francuskog glumca, kada smo vidjeli kako izgleda film u montaži, bili smo jako optimistični. Ali upasti u Cannes je jedna od najtežih stvari na svijetu jer prijavilo se oko četiri tisuće filmova i onda 12 ljudi danonoćno gleda sve te filmove, bira dvadeset za uži izbor i onda jedan selektor bira deset ili jedanaest koji će se prikazati na festivalu. Taj dio je sigurno teži za proći, a kada ste u tome, to je u sportskom rječniku kao da smo osvojili Ligu prvaka, poentirao je Danijel Pek.
Film je ovih dana osvojio Grand Prix, odnosnu nagradu Grada Melbournea, na Međunarodnom filmskom festivalu u Melbourneu. Pobjednički filmovi u Melbourneu. također osvajaju direktnu kvalifikaciju za nagrade Oscar i BAFTA.
Lobiranje
- Već pobjeda u Cannesu je to omogućila, tako da je druga kvalifikacija bila Melbourne, a treća kvalifikacija je Manhattan Short. Sada imamo tri kvalifikacije što znači da su šanse za uži izbor za Oscara povećane, ali predstoji veliki posao i lobiranja i promocije i distribucije u Americi koja je nama svima novi svijet. Osim Oscara tu je kvalifikacija za europsku filmsku nagradu i za nagradu Cezar, tzv. »francuski Oscar«, jer je film francuska manjinska koprodukcija, prenijela je Katarina.
Privatni i poslovni dvojac od 2022. godine živi u Buzetu, gdje se odlučio skrasiti zbog sinova.
- Katarina i ja odrasli smo u malim gradovima i to nam je puno značilo. Htjeli smo to i za našu djecu, a u Buzet smo došli skoro pa slučajno. Nekoliko puta smo ovdje putovali, zaljubili se u Kotle i odlučili da je bolje da tu gdje nam je lijepo, provodimo vrijeme, povjerio je Danijel Pek buzetskoj publici.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
