Intervju s umjetnikom, glumcem i dramskim piscem
Josip Pejaković: Predstave Ulyssesa su besprijekorna turistička i kulturna atrakcija
(Snimio Asim Čabaravdić)
Evo me na Brionima poslije dugo vremena. Među osnivačima sam teatra Ulysses utemeljenog 2001. godine zajedno sa Šerbedžijom, pokojnim Radkom Poličem, glumcima, te još s nekim drugim vrijednim ljudima. Večeras se na Brionima osjećam kao na samom početku. Ovo stvarno postaje besprijekorna turistička atrakcija, ali kulturna atrakcija, gdje se neke stvari mogu reći i lijepo doživjeti.
Čovjek koji je prisustvovao jednoj ovakvoj predstavi nosi neku nadu za budućnost, pa i ja također, rekao je Josip Pejaković nakon izvedbe monodrame "Kako bolan nema Bosne" 11. kolovoza na Velikom Brijunu u sklopu 24. sezone Kazališta Ulysses. Pejakoviću su posjetitelji od srca čestitali, jako pažljivo ga slušali, velikim pljeskom ga nagradili i zajedno s njim zapjevali sevdalinku "Haj otkako je Banja Luka postala"...
Vjekovima isti problemi
Prisjećam se jednog nastupa u Sarajevu kada je za sudionike Kongresa Svjetskog saveza dijaspore BiH, došao na podij i kazao: "Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?"
Nakon ovih riječi u sarajevskoj Gradskoj vijećnici prolomio se veliki pljesak, a upravo tako bilo je i na Velikom Brijunu!
Vas ljudi znaju po izuzetnoj ljubavi prema Bosni. Pokazali ste to i s predstavom na Brijunima. Odakle crpite tu energiju, kako punite baterije te neizmjerne ljubavi?
- Ja sam iz IB generacije (1948., kada je Josip Broz Tito velikom Staljinu rekao NE), rođen 5. ožujka 1948. u Travniku. Samo idiot koji je rođen u Travniku može da ne voli Bosnu. Imao sam privilegij da su prvi moji kontakti s Bosnom bili s njenom bitnosti koja podrazumijeva ono što čovjeka okružuje. Ne može onaj koji je rođen u kamenu, u kamenoj kući bez prozora, i prvi mu je kontakt sa zmijom, primjerice u Hercegovini, e taj ne može voljeti Bosnu.
On ni ne zna kako izgleda nešto što Bosnu čini Bosnom. Bosnu čini Bosnom ono što je njena, ponavljam, bitnost, a bitnost je ono što čovjek želi da sazna o toj zemlji Bosni. Jer, ona nikad nije bila država, čak i ta špekulacija da je bila u vrijeme srednjovjekovlja nije. Ona je uvijek bila zemlja, i njezini problemi ne traju od raspada komunizma nego od Kulina Bana do današnjih dana.
Vjekovima Bosnu zaokupljuju isti problemi, recimo potpuno nerazjašnjeno pitanje tko su oni koji baštine pravo na tu zemlju. Bosna je od početka osporavana. Ona je na temeljima onoga što baštini, a to je neka njena hiljadugodišnja ili tisuću ljetna kultura od Povelje Kulina Bana na ovamo.
Međutim, Povelja Kulina Bana nije najvažniji dokument koji o tome govori. Ogromni je problem Bosne što nema ni jednog originalnog dokumenta o svom postojanju. Povelja Kulina Bana se nalazi u Sankt Peterburgu i dvije kopije su u Dubrovniku. Poznato je da onaj ko ima ZeKa izvadak 1/1, vlasnik je, kao i onaj ko ima saobraćajnu knjižicu. Mi nemamo ništa od Turskog vremena, sve se nalazi u Istanbulu, u Turskoj, te nešto malo u Beču, u Austriji.
Mi nemamo ništa od Austro-ugarskog perioda, sve je u Beču, svaki dokument. Ali, nije ti sav problem, mi nemamo ništa ni od Kraljevine Jugoslavije, sve je u Beogradu. Došli su partizani, došli oslobodioci i bilo bi logično da imamo dokumente o ZAVNOBIH-u, o AVNOJ-u, ali nemamo. Svi originalni dokumenti se nalaze u zemlji koje više nema, odnosno u Beogradu.
Istina, imamo mi neke faksimile dokumenta koje nam naturaju povjeničari umjetnosti, a to su oni koji stalno prekrajaju istoriju i lažu što je bilo i 1992. godine, a možemo samo misliti koliko lažu o onome što je bilo prije nekoliko vjekova. U tom svom poganom poslu uspjeli su istoriju iskrojiti da preskoče gotovo hiljadu godina kraljice Teute, odnosno period njezine kraljevske loze, i Ilirski pokret na ovom tlu.
Naturili su nam priču da smo mi barbari, neki Sloveni koji smo došli ovdje na ove prostore, što nije točno. Teuta je bila kraljica hiljadu godina na ovim prostorima i ona je iznjedrila te ljude što će naravno crkva Bosanska (o kojoj sam napisao još neobjavljenu knjigu) to potvrditi i zapečatiti to srednjovjekovlje jednim dokumentom, koji je po meni najvažniji u opstojnosti Bosne.
To je Bilinopoljska izjava, sastavljena na Bilinom polju i u njezinom ustroju učestvovao je Kulin Ban. Učestvovali su i djedovi Bogumili, i oni su otišli u Peštu i verifikovali taj Ugovor. Papinska stolica, odnosno Rimska crkva, cijelo vrijeme vršila je pritisak da ne mogu praviti nikakve dokumente, ako se prethodno ne konsultiraju s Papom i Rimom. Naravno, oni to nisu slušali i ta je crkva razorena veleizdajom.
Ko je veleizdajnik, Katarina Kosača, slavljena kao heroina, po istom principu kao što danas slave Mladića i ostale. Klasični je veleizdajnik, jer je Papinskoj crkvi, odnosno Papi Sikstu IV. bukvalno ostavila testament i mač Tomašev i zlatni plašt sa testamentom – Ako se moja djeca ne vrate, i ako ne napuste islam, crkvu Bosansku, zemlju Bosnu i Humsku zemlju, dajem tebi Papa Sikstu IV. da njom vladaš po svojoj volji.
Tada dolaze katolici na ove prostore i razara se jedini izlaz, jedino rješenje za Bosnu, a to je Crkva bosanska. Istina, bila je dualistička, nije bila monoteistička zbog toga što su oni vjerovali u dva Boga, jednoga, ovoga pravog Boga, monoteističkog, i vjerovali su u drugog zlog Boga. Po njima, da bi znali što je dobro morali su znati što je zlo. Oni su vjerovali, obožavali, voljeli ovoga Boga, a prezirali i na neki način mrzili Boga zla, đavola. I pravoslavni i katolici su to zgazili.
Tko je sačinjavao Crkvu bosansku?
- To su bili Patareni, Katari, Babuni i Bogumili. Hrvati slave Stjepana Kosaču kao ikonu hrvatstva i katoličanstva, koji falsifikat. On je bio hercog, to u prijevodu s njemačkog znači vojvoda, čiji vojvoda, bosanski vojvoda. On je služio Bosanskom carstvu, niti je bio katolik, niti je bio Hrvat, on je bio Pataren i podržavao Patarene u crkvi bosanskoj.
Njegova kćerka Katarina Kosača morala je priječi na katoličanstvo da bi se udala za Tomaša Kotromanića i izrodila mu dva djeteta, jednu Katarinu i jednog sina Sinduluma, kojeg će njen polubrat, također Stjepan Kosača, odvesti, kada su Otomani došli na ovo tlo, u Istambul. Mala Katarina je u umrla u Skoplju i sahranjena je kao Emina.
Ima turbe, gdje ona leži, a Sindulum je postao paša i dobio vrlo visoku funkciju u Turskoj carevini, odnosno Otomanskom carstvu. Njegov ujak kraljević Kosača je de facto bio veliki vezir kod tri sultana, dakle tri sultana je opsluživao. Bio je predsjednik Vlade, što je najveća moguća funkcija u izvršnoj vlasti Otomanskog carstva u to vrijeme.
Tvrdim odgovorno da Kotromanića ima više u Turskoj nego što ih ima na ovom tlu. Imamo egzaktne podatke o tome i genetske analize govore da ih uopće nema na ovom tlu, oni se nisu vratili, ostali su u islamu, njihovi sljedbenici ne postoje na ovom tlu.
Je li istina da BiH nema ni originalnog dokumenta o sporazumu u Daytonu?
- Da, zagubio se na putu između New Yorka, odnosno Daytona i Sarajeva, a završio u Parizu. Prevode ga kako kome odgovara. Naš čovjek suštinski treba da voli i cijeni ovu zemlju, ponavljam zemlju, državu ja prezirem. Jer, zemlja je ona koja rađa, država je ta koja tlači. Zemlja Bosna je nešto što postoji, što će postojati, jer ona je opstala kao zemlja, kao država nije.
U II. svjetskom ratu, na njegovom kraju, Bosna se našla pred velikim upitnikom - što ćemo sa Bosnom. Pa Bosna nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego Republika Bosna i Hercegovina. Nekorektno je da ja to govorim, jer sam dobitnik te nagrade ZAVNOBIH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) za životno djelo, ali je tako, to je istina.
Od toga se ne treba pobjeći, kao što je i sprčkano tako da ne može dugo opstati. Problemi između onih koji su većinom na ovom tlu, a zna se koje ta većina, većina nisu Kinezi, plaćaju vrlo skupu i krvavu cijenu. No, i njihove pretjerane ambicije da su oni isto kao što su Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, nije tačno, ne može biti, jer i jeste u tome problem da u Bosni ne smije biti suživot, kako se to proklamuje.
Suživot je najfašističkija riječ koja je izmišljena da živimo jedni pored drugih. Što to znači? To znači kao majmuni u Zoološkom vrtu imamo čovjekolikog majmuna, imamo čimpanzu, imamo orangutana, imamo gorilu. Iza toga se u metaforama kriju Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i gledaju se jedni pored drugih, stali jedni pored drugih, a ne zajedno kako su stoljećima živjeli na ovom tlu. Tu je keč koji netko mora promijeniti, netko mora uspostaviti.
Nemoguća misija
U cijeloj toj bosanskoj priči kome i čemu ste vi toliko odani?
- Dobro pitanje, moja je odanost prema nečemu što de facto ne postoji. Govorim o Bosni kakva bi ona trebala biti i kakva je bila stoljećima. U toj borbi de facto gubim bitku, jer je puno više onih koji to negiraju, koji to žele dovesti u pitanje, smatraju da je to nemoguća misija.
Oni su ustvari falsifikati, oni postaju stranci u ovoj zemlji, Srbi stalnim koketiranjem sa Srbijom, odnosno Beogradom, a Hrvati iz zapadne Hercegovine koketiraju s Hrvatskom, odnosno Zagrebom. Oni su stranci u ovoj zemlji. Bošnjaci opet preko svog rukovodstva – navodno da je Babo (Alija Izetbegović) zaviještao da Erdogan čuva Bosnu, znači guraju taj politički projekt pod ruke onima koji su ovdje najveći zulum napravili.
Ni Austrougari, niti Nijemci i ostali ta zlodjela nisu počinili, jer nisu bili dovoljno dugo da bi to počinili. U 450 godina najveći zulum počinjen je nad Bošnjacima, da ne spominjem Prijedor i Omer pašu Latasa, što je on i koji je zulum počinio u ime Turske porte. Povjesničari smatraju da je on Srbin, a što i ako jest, on je mačem Turske carevine s vojskom samo u Sarajevu pobio 1200 ulema, uglednih ljudi, begova i aga.
Sav pokušaj da se od ovog prostora napravi zemlja, odnosno država Otomanskog carstva završio je sa zlodjelima i izdajom. Ali paša Rizvanbegović i Smailaga Čengić, da ne spominjem sve te koji su onemogućili Huseina kapetana Gradaščevića da uradi to što je trebao uraditi. On mlad, lud, nije znao što potpisuje.
Danas imamo mlade ljude, povijesno gledano među koje i ja spadam, koji ako traže idola ne mogu ga pronaći u svom ocu, bratu, koji su bili divni ljudi, nego ga moramo naći na drugoj strani, a to je bio, ostao i biti će Husein kapetan Gradaščević. On je bio neki ključ koji je otvarao sva vrata, koji je u svojoj vojsci imao 30 posto kršćana, što je ustvari slika Bosne i danas.
Eh, da se nađe neki Bošnjak, tolerantan kakav je bio Husein kapetan Gradaščević i da privoli, odnosno privuče 30 posto, jer ne može drugačije. Ne može biti jednakopravnost, ako je broj minoran. Koja, kakva jednakopravnost u Sarajevu kada je 56 posto Bošnjaka, što hoće Srbi i Hrvati u Sarajevu, koju ravnopravnost i koja to tolerancija mora biti kod većinskog naroda.
Nije tragedija u tome što je Sarajevo najmultietničkiji, grad, situacija u Banja Luci je u korist Srba, a Mostar je prepolovljen, na istočnoj obali Hrvatskoj ili na zapadnoj nešto malo Bošnjaka. Uspjela su to ona poznata trojica državnika, naravno uz pomoć Richarda Holbrooka, a što nisu uspjeli ni Austrougari, ni Turci, ni Nijemci.
Kako vi vidite razlike između Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini?
- Razlike bukvalno ne postoje između tih etnija ni po boji ni po kulturi, razlike postoje samo po vjeri. Glede toga ne bi bio problem da se ljudi ponašaju prema onome što su im svete knjige napisale. Prije svega Novi zavjet, Sveto pismo, Kur’an časni.
Želeći da prije svega sebi objasnim i da razlike tretiram kao prednost, upravo tako ih vidim, napisao sam knjigu koju je osam znalaca iz te oblasti proglasilo gotovo malim remek djelom zajedno s akademikom Esadom Durakovićem. Akademik je rekao za moju knjigu da je zajednička molitva, himna vjerujućoj duši.
O spomenutoj knjizi izjašnjavali su se Franjevci, šeih jedne tekije u Sarajevu, jedan čovjek iz Židovske općine (zajednice), najveći poznavalac sufizma prof. dr. Adis Silajdžić, jedan protujerej i pojac pravoslavne crkve. Što sam ja uradio?
Na zapovijed Abrahama Ibrahima tražio sam zajedničku molitvu u kojoj učestvuje sveti Pahomije jedan od velikih monaških otaca, veliki osnivač Monaškog reda Sveti Franjo Asiški, osnivač Franjevačkog reda te naravno neprevaziđeni i največi, najbolji i neponovljivi pjesnik Mevlana Dželaludin Rumi (perzijski pjesnik, pravnik, teolog i sufijski mistik iz 13. stoljeća iza sebe je ostavio neke od najljepših i najdubljih riječi ikada napisanih).
Kao glumac trebao bih preferirati Williama Shakespeara i reći da je on najveći pjesnik, ali za mene Shakespeare Rumiju nije ni do člana. Rumi je prije 800 godina izjavio: "Imena nisu važna, ruža bi isto mirisala i da se ne zove tako". Osamsto godina nisu uspjeli politički razumjeti njegovu poruku.
Već spomenute uvrstio sam u istu molitvu, jer sam vidio, osjetio da Zikr, uzvišena molitva derviša, Schubertova "Ave Maria" kod katolika i pojanje Monaha, jako lijepo i skladno funkcioniraju i ne smetaju ni drugima kao što ne smetaju katoličko i pravoslavno zvono i glas mujezina povodom Ezana. U knjizi u jednom predgovoru je istaknuto: "Onaj tko posjeduje ovu knjigu, ne mora ići ni u džamiju, ni u crkvu. Dovoljno je da je jednom dnevno posluša i da završi sve obaveze".
Slobodno tvrdim da ne postoji čovjek koji ne vjeruje, nije rođen, on je rođen s vjerom, ali neće da uči ono što ga uče oni koje nazivam religiozni nevjernici. To su ti vjerski dostojanstvenici, posebno se obuku, uzmu zlatni štap, iz zlatnog pehara piju pred gladnim narodom i pričaju da će iduće godine biti gore za njihovo dobro.
Zato su crkve postale mjesto samo privilegovanih ratnih profitera koji se guraju u prve redove i ljube ruke vjerskih dostojanstvenika, misleći ako poljube ruku Pape da nema katolika kao što je on, zaboravljajući da neki katolici to rade kod kuće.
Da bi vjera imala smisla, ona se mora poznavati, a to je ogromna literatura koja o tome svjedoči, ali su se također dugo vremena trudili da to sakriju od naroda. Muslimanima su to govorili na arapskom ili perzijskom jeziku koji ne razumiju, a katolicima na latinskom koji također ne razumiju.
Prošlo je vjekova i vjekova da bi na kraju katolici počeli prevoditi i vidjeli da nema razlike između katoličanstva i pravoslavlja, da je ista molitva, samo katolici kažu kruh a pravoslavci hleb. Hiljadu godina se biju dokazujući drugima i sebi, je li važan kruh ili hleb.
Često boravite u Visokom, zašto?
- Sa Semirom Osmanagićem sam od prvoga dana u projektu Bosanska dolina piramida. Bio sam uključen i u prvom Upravnom odboru kada je sve počelo. Tada ni sanjao nisam da ću 15 godina kasnije dolaziti u piramide po zdravlje. Osmanagić je klasični izdanak struke i znanja, trenutno najbolji piramidolog na svijetu i ujedno najpoznatiji poznavalac te oblasti, a prije svega kulture Maya na čemu je diplomirao.
Osmanagić je doktor nauka, ekonomist po struci, čovjek koji zna organizirati i financijski zaokružiti cjelokupni projekt koji nitko ne može zaustaviti. Bez obzira na sve otpore za koju godinu Bosansku dolinu piramida vidjet će više od milijun ljudi. Kada se dokaže, kako kaže Semir, da je ovo najstarija kultura poslije bakijske s 52 tisuće godina, ova 38 tisuća godina, ovdje će dolaziti pet milijuna ljudi cijele godine, jer je puno ugodnije biti ovdje kada je i paklena vrućina, nego pored Keopsove piramide u Egiptu, s vjetrom prašine kada se ništa ne vidi, gdje se ništa ne može kupiti, pojesti, nema vode, nema ništa.
Ovdje je štošta pronađeno i ovdje nisu bile grobnice za faraone, nego su bila staništa za ljude, gdje su se sklanjali i normalno živjeli, te uživali u blagodatima što im se nudilo unutra.
Posebna moć piramida
- Rekoste da ste u Visokom radi vašeg zdravlja. Što piramide pružaju na zdravstvenom planu?
- Piramide imaju posebnu moć, jer je ispod Bosanske doline piramida utvrđeno desetak energetskih fenomena, a među njima prvih pet potvrđuju odsustvo svih loših zračenja. Kod loših se zračenja naše ćelije u organizmu bore protiv tih neprijatelja. Ovdje mogu započeti raditi svoju zadaću, a to je proces regeneracije. Ovdje je, ne slučajno, okupljena svjetska medicinska alternativa.
Ali, nisu to nađak babe, vračevi, nego obrazovani ljudi koji su također u medicini, ali medicini koja djeluje vrlo efikasno od trenutka kada službena medicina nema odgovore. Ovdje ljudi dolaze i u izobilju tih negativnih iona pronalaze mogućnost zaustavljanja negativnih procesa. Oni se ne mogu izliječiti, ali se može prolongirati taj kobni ishod, primjerice kod tumora gušterače za koje zvanična medicina predviđa najviše godinu dana. Ima ljudi koji ovdje dolaze već 10 godina.
Oduvijek je aktualno pitanje borbe protiv raka uopće, raka bilo koje vrste. Radi se o imunitetu koji se ovdje ostvaruje vrlo brzo ulaskom u komore s izobiljem negativnih iona. Uz to, nadopunjeno s nekoliko bioenergičara koji ovdje dolaze, može se napraviti posebna stvar.
U Bosanskoj dolini piramida ima još nešto senzacionalno, a to je oko 10 tisuća video svjedočenja da su ljudi potpuno riješili pitanje dijabetesa. Nemam osobno iskustvo, ali kažu da su se neki ljudi skinuli s inzulina. Naravno, treba biti uporan i treba u to vjerovati. Ovdje više nitko ne pita ima li ili nema piramida, jer je Semir Osmanagić arheološki ponudio znanosti, odnosno kompetentnim ljudima iz medicine, da oni dalje proučavaju to što je arheološki otkriveno.
Na primjer, eruptivno kamenje, magnetno kamenje – djelovanje magneta iz kamena, minerali, voda bez metala, i naravno negativni ioni u izobilju, u tim komorama od 20 tisuća do 200 tisuća. Možete misliti kada jedan izmoren organizam uđe u izobilje iona što se događa. Negativni ion je ozon, to je dakle kisik. Ako glede kisika čovjek upada u zdravstveni problem, mora na respirator. Međutim, ovdje kao da mu netko stavi dvije boce kisika, čovjek bez problema hoda.
Hrana nisu ni rajčica ni paprike, niti piletina i riba. Hrana je prije svega kisik i ako čovjek ima kisika i vode, može živjeti bez hrane skoro mjesec dana. Svega ranije spomenutog ima ovdje, samo treba biti discipliniran i treba u to vjerovati. Priroda je u velikom problemu ako netko pruža otpor i ne vjeruje ono što ona nudi. Stoga ne ulazi u Bosansku dolinu piramida ako ne vjeruješ, ali treba doći i doživjeti ovo o čemu pričamo. U Visokom je baš dobro, a Bogami lijepo je na Brionima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
