Jedan od događaja iz novije povijesti Rovinja koji se prenosi generacijama je rušenje kipa sv. Eufemije sa zvonika crkve koja s brda Monte dominira starim gradom. Kip je 20. veljače 1936. srušio zrakoplov, a njegovo ponovno postavljanje na vrh zvonika jedna je od rovinjskih legendi. Naime, pri posljednjoj rekonstrukciji kipa, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, za njegovo dizanje i vraćanje na mjesto korišten je helikopter. Budući da je kip postavljen na osovini, koja mu omogućuje okretanje, bilo ga je teško centrirati da bi upao na svoj nosač. Stoga je postavljenje kipa 1936. godine samo uz pomoć kolotura odista bio pravi podvig.

(Snimio Aldo Pokrajac)

Voluminozna crkva sv. Eufemije nastala je u 17. stoljeću na temeljima ranosrednjovjekovne crkve sv. Jurja, prvog zaštitnika Rovinja. Crkva u mletačkom stilu građena je prema projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Dozzija. Posvećena je kultu sv. Eufemije i sv. Jurja. Sastavni dio crkve je zvonik izgrađen uz njen sjeveroistočni dio. Na vrhu zvonika je statua sv. Eufemije izrađena od bakrenog lima. Postavljena na osovini okreće se zavisno o smjeru vjetra. Tako je konstruirana da okreće leđa vjetru, pa je bila dragocjeni orijentir ribarima, a u narodu se smatralo da sv. Eufemija leđima štiti Rovinj za velikih nevremena.

Statua visoka 4,6 metara

Statua je visoka 4,60 metara, pa sa zvonikom dostiže gotovo 72 metra. Dva je metra niži od najvišeg istarskog vodnjanskog zvonika, ali zbog položaja na brdu izgleda viši. S njegovog vidikovca može se vidjeti dobar dio Istre, za lijepog vremena i slični zvonik na Trgu sv. Marka u Veneciji.

Kobnog dana kip je u svom letu od Trsta do Zadra zahvatio hidroavion. Dva člana posade su poginula, a s ostacima aviona i oštećeni kip je završio u moru. Zrakoplov je pripadao državnoj tvrtki Societa Aerea Mediteranea (SAM), osnovane 1926. godine. Uz godišnjicu marša na Rim kompanija je promijenila naziv u Alla Littoria. Ta nova tvrtka je 1935. preuzela zadnje dvije privatne tvrtke na sjevernom Jadranu, Societa Adria Aero Loyd i Nord Africa Aviazione, preko koje je poslovala u Albaniji i Libiji.

(Snimio Aldo Pokrajac)

Nova kompanija je kao jedina u Italiji bila pod direktnom nadležnošću Ministarstva zračnog prometa, što je Mussolini postavio kao jedan od prioriteta svoje Vlade. Prvo zbog propagande jedne od najvećih europskih aviokompanija, a potom i potpune kontrole ne samo zrakoplova već i aerodroma diljem Italije. Ti su ciljevi posebno postali naglašeni nakon što je Italija anektirala Etiopiju.

Nova kompanija je imala veliko značenje za zračni promet na Mediteranu i sjeveroistočnu Afriku. Posebno frekventan promet bio je duž istočne obale Jadrana. Tako su hidroavioni šest puta tjedno polijetali iz Trsta za Pulu, Lošinj i Zadar. Slične su bile i zrakoplovne veze Venecije s Pulom i Rijekom. Upravo za jednog redovnog leta za Zadar došlo je do naleta aviona na zvonik sv. Eufemije u Rovinju.

Nesreći je kumovalo ružno vrijeme s niskim oblacima koji su utjecali na vidljivost. Avion je stoga letio na maloj visini što se pokazalo kobnim. Vjerojatno je posada primijetila vrh zvonika pa je usmjerila zrakoplov prema luci, ali je desnim krilom udarila u kip. Avion se iznad mora spustio na samo 15 metara visine i potom stropoštao u vodu.

Prvi koji su se uputili na mjesto nesreće bili su ribari. Uključile su se i lučke vlasti s roniocima. Zahvaljujući njihovoj intervenciji spašena su tri člana posade aviona, drugi pilot Carlo Pentasulla, radiotelegrafist Francesco Pedrini i mladić kojem su zabilježili samo prezime Vesnaver. Nažalost, u nesreći su preminuli prvi pilot Francesco De Piero i zadarski industrijalac Pietro Bonetti. Sva trojica preživjelih prebačeni su u rovinjsku bolnicu gdje je utvrđeno da su izvan životne opasnosti.

Tijela preminulih prebačena su u prizemlje Gradskog suda koje je privremeno postala grobna kapelica. Ubrzo su u Rovinj došli predstavnici kompanije Alla Littoria, prefekt Oreste Cimoroni, državni sekretar za promet Francesco Bellini te stručnjaci iz nacionalne sigurnosti. Prema povijesnim izvorima teška nesreća i rušenje kipa sv. Eufemije duboko je pogodilo građane Rovinja, koji su u velikom broju sudjelovali na ispraćaju preminulih, prebačenih u Pordenone, rodni grad pilota De Piera, te preko Pule brodom u Zadar, grad u kojem je živio Pietro Bonetti.

Popravak statue sv. Eufemije i njen povratak na vrh zvonika protegao se u naredne dvije godine, u lipanj 1938. godine. Statua teška šesto kilograma je restaurirana u Padovi u tvrtki Daciano Colbacchini. Majstori za obavljanje konzervatorskih radova morali su promijeniti veći dio bakrene oplate statue. Srećom, njen najzahtjevniji dio, glava, ostala je neoštećena. Ovom prigodom u unutarnji dio statue umetnuta ja pergamena uz izvornu iz 1758., kada je izgrađena. Tako rekonstruirana statua izdržala je do 1994. godine, kada je izvršene nova rekonstrukcija donacijom Tvornice duhana Rovinj.

Zadatak ponovnog postavljanja statue na vrh zvonika povjeren je grupi odvažnih majstora. Najprije je na velikoj visini na malom podestu valjalo izgraditi drvenu skelu. Tog su se složenog zahvata, za koji im je trebalo devet radnih dana, prihvatili radnici lokalnog građevinskog poduzeća Notaristefano, koju je vodio poduzetnik Rino Colpi. Brojni građani Rovinja su svakodnevno pratili radove ne zvoniku diveći se odvažnosti majstora koji su obavljali radove.

(Snimio Aldo Pokrajac)

Za povratak statue na vrh zvonika čekao se dan kada nije bilo ni daška vjetra. Završne pripreme su započele u tri sata. Već oko četiri statua se počela dizati uz zvonik. U šest sati došla je na visinu vrha zvonika te je postavljena na mjesto, osovinu oko koje se okreće. Tadašnji novinari su sa divljenjem pisali o umijeću inženjera i radnika koji su obavljali složen zahvat. Radovi su se, naime, izvodili na drvenoj armaturi podignutoj na uskom prostoru na samom vrhu zvonika.

Zabilježeno je da su ove radove izvodili majstori Giovanni Sponza, Pietro Colizza, Antonio Dori i Giovanni Cuzzi. Postavljanja statue na mjesto najviše su se bojali brojni vjernici koji su u velikom broju sa zebnjom i molitvom došli promatrati povratak simbola Rovinja na zvonik. Međutim, složena operacija je tako profesionalno izvedena da se sve odvijalo kao na filmu.

Događaji vezani za zrakoplovnu nesreću u kojoj su dvije osobe poginule, a nastradala je i statua sv. Eufemije, ostali su u trajnoj memoriji Rovinja. Veliki odaziv građana Rovinja na ispraćaj poginulih, dolazak najvećih autoriteta regionalnih vlasti pokazalo je da je ova nesreća imala odjek ne samo u Istri već i u čitavoj Italiji. Incident s hidroavionom kompanije Ala Littoria ostaje u memoriji kao najveća nesreća u povijesti Rovinja u vremenima mira.

Složena operacija dizanja statue

S ovom avionskom nesrećom pozabavio se Diego Han, istraživač Centra za povijesna istraživanja u Rovinju. Izvori su mu bile novine koje su izlazile u ono vrijeme, prvenstveno »Corriere Istriano«, koji je izlazio u Puli te »Io sono la Voce« rovinjske župe. Opisujući podvig rovinjskih majstora koji su vratili statuu sv. Eufemije na zvonik, »Corriere Istriano« je posebno istaknuo najodvažnijeg Giovannija Sponzu, koji se nije bojao visina. Naime, on je kao iseljenik skočio u New Yorku s mosta Brooklyn u more, upravo s visine od 60 metara.

(Snimio Aldo Pokrajac)

Kćerka Giovannija Sponze, Lidia Martinčić, jedna od najboljih hrvatskih veslačica svih vremena, kaže da joj je otac pričao da podizanje statue sv. Eufemije na zvonik nije išlo tako glatko.

- Na vrhu drvene konstrukcije na zvoniku bile su postavljene šine preko kojih su statuu trebali povući s koloture na sredinu zvonika da bi upala na osovinu oko koje se okretala. Međutim, statua se zbog iznenadnog vjetra počela okretati pa se nije mogla namjestiti. Radovi su stoga privremeno stali. Vjernici su se uplašili da će pasti na crkvu pa su se predvođeni tadašnjim župnikom počeli moliti. Čim je vjetar stao, uspjeli su je postaviti na svoje mjesto, ispričala nam je Lidia Martinčić.

Kada se 1994. statua vraćala na vrh zvonika pomoću helikoptera, također je došlo do sličnih problema zbog laganog vjetra i vrtloženja uzrovanih elisom. Nakon nekoliko pokušaja spretni planinari su je ipak uspjeli centrirati i spustiti na osovinu.

Neustrašivi Giovanni Sponza Amerikan skočio s Brooklynskog mosta

Glavni protagonist ponovnog postavljanja statue sv. Eufemije na zvonik rovinjske crkve bio je Giovanni Sponza, zvan Amerikan, poznat po tome što je bio jedan od rijetkih koji je preživio skok s poznatog Brooklynskog mosta koji preko tjesnaca East River spaja Brooklyn s Manhatanom u New Yorku. Kada su ga vidjeli kako se popeo na ogradu šetališta, 60 metara nad morem, šetači su se skamenili i nakon skoka obavijestili policiju.

- Moj je otac bio pravi avanturist pa se još kao dječak bacao sa zida u more na plaži Baluota ispod crkve sv. Eufemije. O tome kako je skočio s Brooklynskog mosta nije volio pričati, pa smo više saznali od strica Antonija kod kojeg je stanovao u New Yorku. Prije skoka promatrao je gibanje vodene struje i očekivao dolazak neke od teglenica koja bi ga pokupila te u pogodnom trenutku skočio. Prošao je tek s manjim ozljedama zbog kojih je završio u bolnici. Tamošnje novine su se raspisale da je htio izvršiti samoubojstvo, što mu je i odgovaralo jer su odvažni skakači s mosta, od kojih je puno njih poginulo ili su postali invalidi, završavali u zatvoru. Oni koji su uspjeli, bili su popularni i zaradili novce prodajući svoje priče ili ih koristili u marketinške svrhe. Iako se isplela legenda da je moj otac skočio s mosta da bi zaradio novac za povratak kući, to nije bila istina već je ta nepromišljena odluka bila njegov poriv za avanturom, kaže Lidia Martinčić.

(Arhiva Glasa Istre)

Priča da se već sa 13 godina kao pomoćni kuhar ukrcao na prekooceanski brod Carla. U New Yorku ga je dočekao brat Antonio i zaposlio u građevinskoj tvrtki koja se bavila visokogradnjom. Budući da se nije bojao visine, a bio je izuzetno spretan, šefovi su ga cijenili jer je izvršavao najopasnije zadatke za gradnje nebodera. Ipak, čeznuo je za Rovinjom, pa se brzo vratio u rodni grad.

- Kad se vratio, moj otac se zaposlio u rovinjskoj luci. Bio je snalažljiv i inovativan. Najteži posao u luci bio je iskrcaj i ukrcaj barila usoljene ribe. Uspio je konstruirati napravu kojom se preko brodskog derića koloturama istovremeno moglo prekrcati šest barila. Posao u luci je cvjetao, pa je s kompanjonima, lučkim radnicima, osnovao zajedničku tvrtku. Nakon rata tvrtka je nacionalizirana a posao je preuzelo novoosnovano komunalno poduzeće, priča Lidia Martinčić i nastavlja:

- Da bi olakšao uvjete rada prilikom manipulacija teretom, tata se upustio u posao izgradnje kamionske dizalice u čemu mu je pomagao poznati rovinjski kovač Desanti. Kamion s vinčom je puno pomogao lučkim radnicima i olakšao im rad na prekrcaju tereta. Zajedno su bili izradili i veliku »kašiku« kojim se s broda vadio pijesak. Do tada s morskog dna su ga vadili ronioci s tada teškom opremom što je bio mukotrpan i opasan posao, kaže Martinčić.

Iako se nije mogao školovati Lidia Martinčić kaže da joj je otac bio inovativan i tehnički nadaren. Popravljao je ne samo stolne, već i džepne satove. Bavio se i popravcima motora, a u starim danima najviše foribordima, koji su mu bili lakši za manipulaciju.