doktor vlado bjelajac
Omiljeni liječnik Rovinjaca i dobitnik Medalje Grada Rovinja: Uzor mi je dotur Luigi iz Smojinog "Malog mista"
(Snimila Nina Orlović Radić)
Samo jedna osoba u gotovo trideset godina mog profesionalnog rada, a riječ je dr. Vladi Bjelajcu, odbijala mi je dati intervju. I ne zato što je problem bio u meni, već zato što dugogodišnji liječnik rovinjskog Doma zdravlja nije želio da se o njemu piše.
Redom je odbijao sve medije, obrazlažući odluku tvrdnjom da samo radi svoj posao. Jednostavno, liječnik opće medicine dr. Vlado Bjelajac nije se želio eksponirati.
Među top pet najboljih liječnika Istre
Doduše, jedan mi je intervju s njim "upalio", i to zato jer se isključivo ticao njegovih hobija i strasti - ronjenja i podvodne fotografije. Naime, dr. Bjelajac, kojeg Rovinjci nazivaju dobrim duhom Rovionja, i pri samom spomenu na njega upotrebljavaju atribut dobri, uz svoj liječnički poziv obožava letenje zmajem i paraglajderom, skakanje padobranom, kao i zarone u morske dubine u društvu s podvodnom kamerom.
No, kako sve stvari kad-tad dođu na red, tako ni dr. Bjelajac, kao ovogodišnji dobitnik Medalje grada Rovinja koja će mu kao i nekolicini njegovih sugrađana biti dodijeljena za Dan grada i blagdan svete Eufemije, nije mogao uzmaknuti, te je naposljetku pristao na razgovor. Morao je, pošto je u obrazloženju odluke napisano "da se dr. Vladi Bjelajcu dodjeljuje Medalja Grada za postignute rezultate i osobite uspjehe u radu iz oblasti zdravstva i humanitarne pomoći".
- Vlado Bjelajac dugogodišnji je rovinjski doktor čije je znanje, ali i strast te predanost prema poslu prepoznata od strane sugrađana. Najbolje navedeno potvrđuje činjenica kako je dr. Bjelajac u prosincu 2020. godine plasiran među top pet najboljih liječnika Istre. Tijekom svog posla uvijek je bio na raspolaganju svima, nesebično pomagao sugrađanima, uvijek na usluzi slabijima, prema kojima je posebno iskazivao veliko srce. Osim na profesionalnom polju, dr. Bjelajac izuzetan je i humanitarac, a poseban je doprinos dao u radu s mladima, navodi se u obrazloženju nagrade.
U samom startu zanimalo me - čemu taj višegodišnji otpor spram medija, pa sam s tim pitanjem i započela razgovor. Dodajem, i kako je na moj prijedlog, ali i na veliku žalost susret dogovoren u caffe baru "Batana", zbog čega je i razgovor s omiljenim doktorom Rovinjaca često bivao isprekidan pozdravima mom sugovorniku, odnosno našem dobrom doktoru Vladi.
- Ma, nema tu nikakve tajne. Naime, dva su razloga zbog kojih sam odbijao kontakte s medijima. Prvi, nisam želio da osoba kojoj, iz tko zna kojeg razloga nisam mogao pomoći ili biti na usluzi pročita kako se hvalim u novinama, a da pritom nisam imao vremena za nju. S druge strane, i moji kolege liječnici savjesno i požrtvovno obavljaju svoj posao i smatram da nije u redu, u našem humanitarnom pozivu, isticati se i skretati pažnju na pojedinca, objašnjava dr. Bjelajac, od kojeg saznajemo da mu ni na kraj pameti, kao mladom čovjeku pustolovnog duha, nije bilo studirati medicinu.
- O medicini, kao mogućem izboru zanimanja nikad nisam razmišljao, jer nisam bio odlikaš. S druge strane, uvijek sam želio pomagati ljudima i bio sam uvjeren da ću to moći činiti najbolje kao socijalni radnik. No, slučaj je htio da upišem medicinu... Naime, nakon srednje škole plan je bio da brat i ja s maminim spačekom idemo u Nizozemsku kod djevojaka koje smo upoznali.
Naravno, znali smo da nam ona neće dati automobil, pa smo prijatelja nagovorili da mami nekako progura priču o tome kako ćemo ići na prijemni na medicinu. A mama ko’ mama, oduševljena je bila tom idejom, puno više nego da budem socijalni radnik, pa je u općem oduševljenju ispalila da će nam dati spaček. Super. Za mene je stvar je bila riješena tim više što sam znao da prijemni ne mogu proći.
Dakle, poslije ručka i obavijesti majci da ćemo na prijemni na medicinu, otišli smo na more s punim koferom knjiga, obećavši da ćemo marljivo učiti. Opet, razmišljali smo da kad prijemni padnemo, unatoč našem velikom trudu i mukotrpnom učenju na suncu, majka će se sažaliti i opet, radi našeg zdravlja i samopouzdanja posuditi nam spaček. Kako god da ispadne, vjerovali smo da plan ne može poći u krivom smjeru, priča nam Vlado Bjelajac, zaključivši kako se i najbolji plan može izjaloviti.
Medicina je bila slučajni odabir
- Problem je naime, nastao kada sam položio prijemni za medicinu, odnosno u trenutku kada sam to saznao. Pošto se nisam zamarao rezultatima i listom upisanih vjerujući da nisam prošao, nisam se ni interesirao za rezultat prijemnog ispita. No, posljednjeg dana mogućeg upisa na fakultet, kada se trebaju predati originalni dokumenti, a moji su bili na drugom mjestu, majka me u kući dočekala riječima: Bravo doktore!
Susjed je naime, zbog nekog drugog momka otišao pogledati listu upisanih i vidio moje ime, javio majci i ja tako saznah da sam od njih tisuću negdje 350. po redu za upis. Cijelu noć sam razmišljao što učiniti, jer upis na medicinu postala je realnost. Odmah se uvukao strah od debelih knjiga i konstantnog grijanja stolice, a trebalo je već ujutro odlučiti što dalje.
Opet, uskočila je majka koja mi savjetuje da probam, pa ako ne bude išlo da sljedeće godine upišem faks za socijalnog radnika. Ne, nisam pogriješio jer iz današnje perspektive mislim da sam kao liječnik više uspio doprijeti i pomoći ljudima, nego što sam to mogao činiti kao socijalni radnik, objašnjava Bjelajac.
- Na fakultetu mi je uvijek dobro išlo, a ispite sam davao u roku, ponajviše zato jer sam htio imati slobodno ljeto. Za opću medicinu, koja i nije najpopularnija, opredijelio sam se zahvaljujući Miljenku Smoji, odnosno njegovom doturu Luigiju iz "Malog mista", koji je bio narodni i sveprisutni liječnik.
Upravo, odlazak u manje mjesto činilo mi se idealnim, pa prvi put u Rovinj sam došao 1982. godine i radio u turističkim ambulantama kampova Villas Rubin i Polari. Također, opću medicinu odabrao sam i zbog hijerarhijskog života bolnice koji mi, kao hipiju - djetetu cvijeća, nije najbolje legao. Naime, kao student praksu sam obavljao po bolnicama i osjetio "važnost" bijele kute, koju usput osobno i kao liječnik opće prakse nisam nosio, odnosno bila je na meni samo u određenim prilikama kada se to zahtijevalo, što zbog pacijenta, što zbog okolnosti.
Upravo, zbog te hijerarhije koja vlada među medicinskim osobljem, odlučio sam kao dotur Luigi, biti narodni, odnosno kako su mi kasnije govorili "običan" doktor, ali i onaj koji će poznavati svoje pacijente i pružiti im najbolje od sebe. Moj izbor specijalizacije za mnoge je bio kriv, ali ne i za mene koji sam, ponavljam, želio biti socijalni radnik i na taj način pomagati ljudima.
Liječnici su tražena roba, a ne kako su nas uvjerili korisnici Proračuna
Liječnika s bogatim iskustvom koji je čitav radni vijek proveo u rovinjskom Domu zdravlja, a koji i danas uskače i mijenja premorene nedostajuće kolege, te odlazi u kućne posjete i skrbi o brojnim pacijentima, pitamo - kako zadržati mlade i školovane kadrove u domaćim bolnicama i zdravstvenim ustanovama?
- Liječnici su sve više administrativno opterećeni, i s takvom se praksom mora prekinuti odmah. Nadalje, mladi liječnici moraju postati svjesni svoje pozicije u društvu i toga da su oni "tražena roba", a ne korisnici Proračuna, u što nas se godinama uvjerava. Liječnici nisu socijalni slučajevi već davaoci određene usluge za koju moraju biti i adekvatno plaćeni. Da pojasnim, kada građevinari popravljaju bolnički krov nitko im ne kaže da će biti bolje plaćeni ako bude više novca.
Serviseri su dakle, davaoci određene usluge po određenoj cijeni, a mi smo "korisnici" državnog proračuna i godinama plaćeni po sistemu - ako i kad bude novca, dignut ćemo plaću! Problem je i u tome, što su doktori najčešće poslušnici autoritetu nikad, ali baš nikad nisu imali ukor zbog vladanja u školi. A samo je potrebno založiti se za svoja prava, kaže nam za kraj dr. Vlado Bjelajac.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
