U lučkom kafiću Delfin je na bijelom papiru osvanuo natpis. Zna se na koga se odnosio: ne na morske bauštelce u prašnjavim terlišima, koji su Laško pili od jutra, ni na nautičarske rekreativce koji bi došli popiti kavu između dvije ruke kopera. Jedva da su natpis primijetili, neki su se i nasmijali. Ali ne i penzioneri.

U Delfinu, nalik montažnoj bijeloj igrački od plastike i platna, na dva koraka od molova s barkama, starci su čitav dan tukli po briškuli i trešeti ili igrali šah. Najprije bi se uživjeli, pa počeli galamiti, i dok kažeš Striscio, Silvanu bi se oteo prodorni Porko dio! Riječi koje bi se do Gildine glave, dugogodišnje konobarice s učestalim migrenama, pretvorile u naoštreni bodež koji bi joj se zario među sljepoočnice.

Jednog joj je dana svega toga bilo dosta: "Ili kartanje ili ja", hladno je poručila vlasniku koji je znao koliko je danas teško naći dobru konobaricu. I tako je jednog jutra u Delfinu osvanuo čitak natpis: "Kartanje nije dozvoljeno".

Isprva ga nisu shvatili ozbiljno: kad se Luciano na štapu od mahagonija konačno dogegao do stola, Silvano je iz džepa izvadio Triestine kao svaki božji dan otkad su otišli u penziju.

"Meti via!" zagrmila je Gilda sa šanka poput učiteljice koja opominje učenika dok nešto prčka pod stolom. I tako se vijest proširila među starcima, održali su pravi plenum, gorko prihvatili novu zabranu, ali uz pitanje: a šah?

Izbio bi, mislio je vlasnik, pravi skandal da im zabrani sport Bobbya Fischera i Garija Kasparova. Pristao je. Ali kao da su se penzioneri, onako kako netko udara u vreću za boks, igrama lišavali frustracija. Čim je Bruno opsovao Djevicu Mariju jer ga je Romano matirao kavalom, ispod natpisa je kemijskom bilo nadodano: "i šah". Stao je vlasnik uz Gildu, i bio spreman dodatno širiti popis zabranjenih aktivnosti. Ali starci su otišli.

Čitava dva tjedna tražili su kafić s tako niskim cijenama. Ma kakvi. Vratili su se, i stali ispred: ušao je samo Luciano. Držeći u rukama kapelin, zatražio je razgovor s vlasnikom i Gildom. Uspjeli su se dogovoriti: kartati se smije samo od tad do tad, u tišini. Tako je i bilo.

Umjesto galame, čulo se samo pljaskanje karata o stol: slabo za lišo, jače za karige. A onda je, kako to biva, Sergio ašem poklopio Silvanovu tricu od baštoni. Uhvatio se Silvano za usta, ali nije izdržao. "Porko Dio!!!" zaderao se baš dok je Gilda ovuda prolazila, pa joj psovkom izbio Laško iz tacne. I tako je zadnja odigrana karta u Delfinu bila upravo taj aš, sa svojim sudbinskim natpisom: molte volte le giuocate, van finire a bastonate. Dio linoleuma gdje je puklo pivo, rekao mi je jedan starac, još uvijek je ljepljivo. I uvijek će biti.

Povezane vijesti

• Fritule Dubai
• Ja sam Pantera!
• Svojoj voljenoj