Gradska štorija Roberta Raucha

Dabogda

(Snimio Srecko Niketic / Pixsell)

(Snimio Srecko Niketic / Pixsell)


Proljetno je sunce ugrijalo travu na Kamenjaku, pozivalo na branje šparuga, na kupanje. Vojnici u maskirnim uniformama razmiljeli su se po poligonu i, dok su čekali početak vježbe, naličili djeci - kao da su tek nakratko predahnuli od igranja rata. Sanji su dali šljem i značku s natpisom: press. Jedna poručnica je nju i dvojicu fotografa odvela na obronak, zaobišla improviziranu utvrdu, stala na komad trave i rekla: »evo, tu možete«.

Prva je na redu bila Velika Glasna Raketa. Ispalit će je iz velike zelene cijevi koju je četvero vojnika nosilo na ramenima poput lijesa. Ali ne onako dostojanstveno i svečano, nego brzim i sitnim koracima, kao da bi je najradije što prije spustili. Dok se čekao znak, Sanja je promatrala vojnike u utvrdi, njihove gornje polovice tijela. Činilo joj se neumjesnim da puše ili zure u mobitel, anahrono poput one fotke Gandalfa za Apple laptopom.

Zvižduk pištaljke trgnuo ju je iz snatrenja. Čitav vojni poligon je utihnuo, čuo se samo blagi talas vjetra. Na nebu se, u daljini, vidjela narančasta točkica koja se polako približavala. Negdje u razini Porera pretvorila se u vidljivi leteći objekt. Najprije se čuo potmuo zvuk, pa gromoglasan prasak koji je rasparao zrak, kao da se odjednom probušila najveća guma na ovom svijetu. Ispaljena raketa, kao pijana, zavrludala je zrakom. Umjesto da pogodi aviončić, nastavila je dalje u smjeru Trsta. Dvojica fotografa krišom su se pogledala, a uskoro se vratila ona poručnica. »A jučer su sve pogodili« rekla je. Nitko joj odgovorio, pa je dodala: »to vam je tako«.

Kao da su se vojnici naljutili zbog promašaja. Zelena cijev ustupila je mjesto Glasnim Vozilima Koja Pucaju. Njih šest parkiralo se na travu, uperilo u zrak svoje duge cijevi. Narančasti aviončić je napravio krug i ponovo počeo pristizati iz istog smjera. Ponovo zvižduk i tišina. Nagli prasak, rafalna paljba. Nebom su fijukali meci i, kao u filmovima, ostavljali za sobom vatreni trag. Zbog dima se na tren ništa nije vidjelo, a onda se nebo raščistilo.

»Dabogda nas nitko ne napao« rekao je jedan fotograf dok je, poput snajperista, objektivom ciljao aviončić koji je i dalje mirno plovio nebom. Sanja je gledala kako blago skreće prema Albanežu. Kao da se, gizdav i slobodno, otiskuje na put preko Kvarnera. Dabogda, pomislila je.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter