Savudrija je poznata kao najsjeverozapadnija točka na zemljovidu Hrvatske. Istovjetno je čuvena i po svom svjetioniku, iz 1918. godine, najstarijem svjetioniku na Jadranu. No razglednica iz Savudrije ne bi bila potpuna bez spomena njezina starog porta u kojem su usidrene ribarske brodice savudrijskih ribara-međaša koji već godinama štite teritorijalne vode RH u Savudrijskoj vali i graničnu crtu razdvajanja a moru između dviju republika, Slovenije i Hrvatske.

Na povratku iz ribarenja, veće količine svježe ribe kao i morskih plodova ravno iz ribarskih mreža pristižu u kuhinje obližnjih restorana smještenih u savudrijskoj luci, nadomak usidrenih brodica. Vonj mora i ribe je prvo što se osjeti po dolasku u tu mirnu lučicu, gdje barke uljuljkano spavaju na uglačanoj vodenoj površini. Vonj koji nas magnetski vuče ka ambijentalnom ribljem restoranu Porto stopljenim u ovaj pitoreskni krajolik ribarskog porta kao završni okvir slike stare Savudrije.

Kao na palubi broda

U posjeti smo restoranu Porto – fish & sea food u starom portu. Terasa je prostrana, natkrivena pomičnim aluminijskim pokrovom što se prilagođava različitim meteorološkim uvjetima. Na stolovima i stolcima prevladava bijela i mornarski plava boja, te brojni detalji u mornarskom tonu čime se stvara dojam palube kakva luksuznog usidrenog broda. A na brodovima je atmosfera uvijek romantična, jela djeluju zamamno poput afrodizijaka pa smo u posjet Portu došli zaploviti u jedan svečani ručak. U ovoj razdjelnici između korona i ne korona doba, zaželjeli smo se povratka na staro, i to odlučili proslaviti. Naš ručak smo i nazvali „Povratak na staro“. Ali svaki, pa i najmanji obrok, naručen ovih dana u Portu, ravan je gozbi i odi slobode - na terasu ovog restorana osjetno se vraća normalni ritam života. I stare navike. Sjedi se opušteno, bez zazora, bez maski, kao u dobra stara vremena, s ozarenim pogledom uprtim prema beskrajnoj pučini i raskriljeni ples galebova u modrim visinama. Može li bolje, a uskoro ćemo doznati može li i slasnije?

Naša gastro odiseja započinje pozdravom i osmijehom ljubaznog domaćina Tonija, sina vlasnika Porta, Livija Janka. Uz njega je nasmijana konobarica Iris, Filipinka, koja je prošlog mjeseca zaposlena kod Jankovih. Sviđa joj se novi dom, duboko klima glavom dok potvrdno odgovara na pitanje. Iz Iris zrači ona istočnjačka smirenost, isijava pozitivnu energiju.

- Please, madame your table is here, smješkajući pokazuje na rezervirani stol na samom rubu palube, odnosno terase.

Kroz usklađene sljedove sezonskih morskih specijaliteta sigurnom rukom vodi nas Toni, kao vrstan maestro kroz neku glazbenu simfoniju. Započinjemo s leggiero predjelima pa redom crescendo do tempa andante, odnosno uživanja u glavnom jelu.

Pas i azijski umak

Na stol Toni donosi aperitiv prosecco, štapić pohanog morskog psa uz azijski pikantni umak. Uživamo dok čekamo hladno predjelo koje se svježe priprema. Toni nam objašnjava da je neobičnu kombinaciju smislila chef Jessamin, Irisina sestra, druga Filipinka u restoranu Jankovih. Ova nam spoznaja zvuči egzotično, pa se zalogajčić doima još ukusnijom.

Uslijedilo je hladno predjelo. Uz njega Toni servira i maslinovo extra djevičansko ulje Porto, zlatne kapi bjelice i oblice, uzgojene u masliniku Jankovih. Po tanjuru se rasprostrla morska fantazija sa ribljom paštetom od cipla, la creme della crème bacalar in bianco, carpaccio od brancina, salata od hobotnice i garuže (volka). Caruje sirovi škamp koji nadmeno očekuje naš zadnji zalogaj. Dulcis in fundo. Uz čuvenu malvaziju Felice Calligarisa iz Oprtlja, rafinirani okusi svježih morskih poslastica brže se tope u ustima i uparuju očaravajuće.

Razigrani školjkaši u tanjuru

Restoran se polako puni. Živost odzvanja u glasu i hihotu slovenskih gostiju koji su prvi pohrlili na more ovog vikenda. Ugođaj priziva sjećanja na odlične predsezone kada su se u tisućama brojali turisti, a ne oboljeli od covida-19. Miriše na jako dobru turističku sezonu. A sluti se i nastavak blagodati za sva naša čula nakon što nas Toni poslužuje novim pjatom morskih delicija. Ovaj put školjkaša. Dagnje, dondole, canastrelle i Jakobove kapice tj. capesante. Mesnati “biseri” iz njihove ljušture tankoćutno nam se lijepe za nepce i teško je odabrati kojim ih redoslijedom kušati.

Svaka je odluka pobjedonosni zgoditak. Kap malvazije, milozvučna pohvala, kriomice lizanje vrška prstiju i oblizivanje…i već smo sve ljušture počistili i uredno ih poslagali uz rub tanjura. Očekujemo novo iznenađenje. Adaggio tj. mirno.

- Madame, do you like another glass of wine, ljubazno mi se obraća Iris.

- Of course, you are welcome, odgovaram joj na engleskom u svojoj državi Hrvatskoj. Odlučili smo nastaviti s malvazijom Calligarisa jer nam “univerzalno” odgovara uz sva jela i pravo je otkriće.

Zagrljaj sipe i šparoga

Toni stiže s golemim dubokim tanjurima u kojima se isprepliću prutići tjestenine.

- Domaći pljukanci sa sipom i divljim šparogama, kratko izgovara spuštajući ih na stol, a mi od znatiželje ušutjesmo jer ih s nestrpljenjem želimo u tili čas kušati. Valja napomenuti da u umjetnosti kuhanja postoje stotine poteza, stotine kombinacija namirnica pomoću kojih umjetnici-kuhari mogu prenijeti užitak okusa. Jedno od takvih, u kojem se šumska šparoga uparila s komadićima sipe u umaku, stvara na okusnim pupoljcima diskretan užitak. Sostenuto.

Malo je često puta puno, veli se. I zaista smo ovdje trebali reći Toniju i Iris - "The end", no Toni je već donio na pladnju filete morskog psa (cagnello) na žaru, uz prilog palente i miks povrća na žaru.

- Sezona je ulova morskih pasa, rekao je pa s time treba zaključiti ovaj sezonski morski menù. Bio je to crescendo, ali Toni je bio u pravu. Našlo se mjesta i za cagnella (malog psa), iako su nam zalogaji postali znatno sporiji, gutanje otežano pa je čaša malvazije sve češće bila na usnama.

I tako smo lagano, ali carski zadovoljno, stigli do kraja našeg svečanog ručka u Portu, u portu stare Savudrije, gdje su Rimljani davno izgradili svoju antičku luku. Vjerojatno gosteći se ovdje kao i mi danas, jer su oni najbolje znali kako si ugoditi hranom. Bili su specijalizirani za gozbe…

A za ovu našu, a nadamo se uskoro i vašu, pobrinula se Anka Janko - big boss kuhinje, kako ju zove njezin suprug Livio. To su oni najvažniji ljudi iz ugostiteljstva koji u svojim kuhinjama, daleko iza kulisa, priređuju gostima pravi kulinarski show podižući time ljestvicu naše domaće, hrvatske gastronomije na carski pijedestal.

Varate se ako mislite da je to kraj. Pri odlasku iz Porta nismo mogli odoljeti još i Ankinom desertu „Na moj način“. Jagode u alkoholu, s metvicom i sladoledom od limuna. Jagode su oduvijek predstavljali kao voće koje je simbol ljubavi. I zato smo se rastali u ljubavi od Porta i radišne obitelji Janko, do neke skorog ljubavnog susreta. Jer ljubav ide kroz želudac.

Povezane vijesti

• BATELINA - STARI GUŠTI, NOVA KUŽINA: Prije 19 godina spašavali su svoj ulov plasirajući ga u restoranu, a danas su u vrhu hrvatskog ugostiteljstva
• Istarski ribar naletio na vrlo rijetku i neobičnu ribu koja može narasti čak tri metra. RASPITALI SMO SE O NJOJ
• NA POMOLU NOVI HRVATSKO-SLOVENSKI SPORAZUM O RIBARENJU DO KOPRA I UMAGA? Daniele Kolec: Ili je to Janšina predizborna retorika ili famozni Shengen