Za sve je kriva jedna novogodišnja torta

(Snimio Davor Kovačević)

Ako se išta od programa javne televizije umililo tankoćutnom gledateljstvu zadnje vrijeme, onda je to kviz Potjera i mlađa mu 'sestra' Superpotjera. Imaju draži ti formati uz koje testiraš svoje znanje dok se diviš tuđem, a nije rijetkost ni da se pojavi želja da makar jednom dođeš u priliku sastaviti koje pitanje na koje svi ti silni lovci neće znati odgovor.

Evo, recimo, ovo: "Tko je najbolja mlada slastičarka Engleske za 2023. godinu!?" Tko je i odakle je ta koja je prije ravno mjesec dana sudjelovala na natjecanju Young Pastry Chef of the Year! koje je održano u Sheffieldu pa osvojila prestižnu titulu National young pastry chef winner 2023. Bi li znali da je pobjednica naša Karlovčanka Petra Vuković, da se na tron uspela s niti 22 godine i da je u finalu pokazala najviše od osam finalista!? Bit' će da znali i ne bi, jer nije vijesti bilo posvuda, dijelom iz zbog Petrine posvemašnje i iskrene skromnosti. Tim se nama više za hvaliti da smo je uspjeli posjesti za stol. Evo je taman došla kući u Karlovac iz Birminghama gdje je na tamošnjem sveučilištu privele kraju studij pekarstva i slastičarstva, pa odmah juri dalje put Rovinja na novi posao. Da je najbolja u vezivanju vezica, bilo bi veliko, a kako neće biti ovo!

- Da ste mladi, to se vidi, ali o ovom najbolja slastičarka morat ćete nam malo više reći - velimo Petri dok sjedamo za stol u središtu Karlovca.

Šećer na kraju

Smije se ona na to, onako kako se mladost bezbrižno smije, taman da te razoruža namah. Možda zato najbolje krenuti iz početka, od toga kako je Petra odlučila baviti se slastičarstvom, a onda i otići zbog te odluke put Engleske, put Birminghama.

- Slastičarstvo je uvijek bilo u igri, intenzivno kroz sva četiri razreda srednje škole. U Hrvatskoj nisam ništa od škole vidjela na razini koju sam htjela upisati, gledala sam škole vani u Francuskoj, recimo, pa nabasala na fakultet u Birminghamu - jednostavno će Petra.

Kaže, sve je išlo dosta glatko, pa čak i kad je svoju želju za odlaskom u Englesku priopćila roditeljima.

- Rekli su: "Kako ćemo te pustiti tako daleko? Pa još slastičarstvo." Nisu bili baš sigurni u to, ali kroz razgovore, priču, shvatili su i oni da ništa drugo nema smisla nego otići tamo - kazuje Petra.

Ne treba čuditi što Petra spominje roditelje. Sjajna je njena obitelj, velika, sedmero djece redom sa završenim školama i uzorna života.

- Ja sam sedmo dijete. Najmlađa. Za brata blizanca Petra kažemo da je pet minuta stariji - smije se Petra.

(Snimio Davor Kovačević)

- Šećer na kraju - mudro primjećuje naš fotoreporter Dado, taman da i nema što biti 'na kraju' nego slastičarstvo.

- Najstariji brat je 18 godina stariji od mene. Teško mi je za sve njih i pamtiti godine. Ha, ha - iskreno će Petra.

Najstariji brat je svećenik, jedna sestra defektologinja, druga novinarka, tu je i brat programer, a dvoje ih još studira, jedna sestra kemijsko inženjerstvo, a Petar strojarstvo. Tko je, međutim, kriv za njenu sklonost slastičarstvu? Da nije mama!?

- Ne mogu reć' da je krenulo tako, obiteljski. Od malena sam gledala mamu kako kuha, uvijek smo imali kuhanu hranu, ali mama nikad nije imala ogromnu ljubav prema tome da bi me baš učila peći kolače. Ali, bila sam uvijek kreativna, imala neke hobije, voljela nešto izrađivati, pa sam slučajno krenula s kolačima. I bilo je fora. A kako su me podupirali svi, tako se i nastavilo - veli.

Na pitanje sjeća li se što je bilo prvo s čim bi se od slatkog pohvalila, Petra kaže kako joj se čini da je njen prvi službeniji početak slastičarstva bio kad je s 15 godina ispekla novogodišnju tortu.

- Nije ni lako izaći pred toliko braće i sestara i čekati njihov sud - šalimo se.

- Nisu previše kritični, a i svi volimo jesti - veli Petra.

Ili sve, ili ništa

Dileme, dakle, i nije bilo da joj je gaziti slastičarskim stazama, no o kojoj je to razini školovanja razmišljala nakon srednje škole!?

- Ja sam osoba kod koje je ili sve ili ništa, moram biti jako dobra u tome što radim. Gledala sam najbolje škole u Europi. Kombinacija s Engleskom pokazala se dobra jer su davali neke subvencije, ispalo je jeftinije, a i puno Hrvata je već tamo bilo. Zvučalo mi je dobro - kaže Petra.

Tehnologija slastičarstva i pekarstva. Tako se smjer zove. Cimere iz Hrvatske našla je i prije odlaska, i to preko interneta, u Birminghamu je upoznala još puno mladih ljudi koji studiraju. Prvi tjedan, dva je doduše morala biti u sobi jer je u avionu doznala da joj je brat obolio od COVID-19 pa je morala u izolaciju. Sve poslije, COVID-19 usprkos, bile su, kako kaže, najljepše njene godine protkane druženjima i novim prijateljstvima.

(Snimio Davor Kovačević)

Što se samog školovanja tiče, Petra veli kako je njena krivnja što je očekivala više praktične nastave, jer lijepo na stranicama sveučilišta piše da im je tehnologija u fokusu. Da prakse itekako bude pobrinula se sama tako što se zaposlila. I nije zanat pekla bilo gdje, već je radila u kuhinji restorana Adams u Birminghamu koji se pohvaliti može i Michelinovom zvjezdicom. Kako li je samo tamo dobila posao!?

- Kad o tome razmišljam, i meni je nevjerojatno kako sam tamo dobila posao - iskreno će Petra.

Iskustva nije imala, nikada prije nije radila u restoranu ili slastičarnici, od referenci je imala samo fakultet.

- Mislila sam da nikakve šanse nemam, a opet, mislila sam i da me ništa ne košta da pošaljem mejl glavnom šefu - priča Petra.

Poslala je mejl, napisala tko je i što je, poslala par fotografija i pozvana je da odradi probnu smjenu.

- U to vrijeme bila je velika potraga za radnom snagom, a njima je trebala osoba na slastičarskoj poziciji odmah iza glavnog slastičara. Bila sam na probnoj smjenu, rekli su da je sve ok i zaposlili me. Neizmjerno sam im zbog toga zahvalna - ističe Petra.

Zanimljivo je da ju je glavni slastičar u Adamsu pitao po dolasku isto što i mi, isto što pita sve koji dođu k njima raditi: "Je li restoran s Michelinovom zvijezdicom onakav kakav si očekivala!?"

- Rekla sam: "Pa, nije." Ha, ha. Očekivala sam nešto jako klasično, profinjeno u kuhinji, ali kuhinja je kuhinja. Kad ljudi rade tolike smjene, tolike sate u tjednu, moraju naći načina da se zabave. Sve što izađe iz kuhinje je vrhunski, ali baš zato što je sve jako zahtjevno, puno je stresa. Imala sam čast raditi u kuhinji restorana Adams - ističe Petra.

Inače, ako koga put nanese k Adamsu, na meniju su još uvijek slastice koje je Petra sukreirala s glavnim slastičarom.

Idemo pobijediti!

Nego, natjecanje. Kako li se samo Petra na njemu našla!? Slučajno, sa smiješkom će Petra. Da natjecanja ima i da se na njega može prijaviti svatko tko je student kulinarstva ili radi u struci, obavijestio ih je jedan od profesora. Petra je pitala Ajayja Chohana, glavnog slastičara u kuhinji restorana Adams, bi li joj bio mentor.

- Pitala sam ga misli li da bih ja to uopće mogla. Nisam, naime, znala težinu tog natjecanja, kako ću se nositi s onima koji već imaju višegodišnje iskustvo rada u vrhunskim restoranima. On je na to rekao: "Idemo pobijediti!" - priča Petra.

(Snimio Davor Kovačević)

U prvoj fazi natjecanja, onoj polufinalnoj, morala je osmisliti, napisati i opisati sve recepte koje kani izvesti na natjecanju, njih pet. Na osnovu toga, između 30-ak prijavljenih odabrano je osam finalista koji su se sučelili u Sheffieldu. Mentor je, priznaje, dobro došao da je katkad prizemlji ako su zamisli bile neizvedive, da joj pomogne da ambiciozne ideje uspije i realizirati. Pripreme za veliki finale trajale su tri mjeseca. Valjalo je misliti na štošta, jer žiri je dijelio bodove za okus, prezentaciju, inovativnost, higijenu i tehniku. Reći će Petra kako je samo za jedan recept imala potpunu slobodu što se tiče sastojaka, dok je preostale diktirala i namirnica velikih brendova koji su bili sponzori natjecanja. Briljirala je tako na temu lisnatog tijesta, a ništa manje vještine nije pokazala ni za zadatka što se temelji na održivosti i koji traži da se od ostatka lisnatog tijesta napravi slastice. Od 'ostataka' Petra je napravila slasne kolačiće. I sve to, pet deserata, u samo četiri sata!?!

- Zvuči užasno, ali dobro je da se svi sastojci mogu izvagati unaprijed - veli Petra.

U žiriju sve ocjenjivači s iskustvom, predstavnici strukovnih udruga, majstori od slastica svake vrste. Da sve bude napetije prije proglašenje pobjednika, prvo se dijele nagrade za najbolje slastice po kategorijama i tu je Petra trijumfirala s lisnatim tijestom. Možda i zato što je, kako kaže, od početka priču i recepture nastojala bar malo vezati uz Hrvatsku. U receptima je tako i našeg maslinovog ulja, i limončela od Aure, a u onom trijumfalnom lisnatom tijestu koristila je džem od smokava i bademe! S druge pak strane, Petra je mišljenje da su i oni kolačići od 'ostataka' bili možda jezičac na vagi, jer dok su drugi mahom ostatke shvatili kao ostatke pa se tako prema njima i odnosili, Petra je ostatke k'o čarobnim štapićem pretvorila i ukusne kolačiće.

- Nisu bili top, ali su bili malo ljepši od drugih - skromno će Petra.

Mala razlika

Nije Petra vjerovala da može pobijediti. Štoviše, kako kaže, bila je sigurna da neće pobijediti. Tu se drugoplasirani i trećeplasirani ne prozivaju. Žiri je tako kazao da je između prva tri bila mala razlika. A onda su pročitali ime - Petra Vuković!

- Nisam mogla vjerovati. Tim više što sam vidjela kolače drugih i činilo mi se da nema šanse. Ali, sigurna sam da su moji okusi bili u redu - kaže Petra.

Tri mjeseca rada na receptima, kad se moglo stići uz posao, kušanje od strane profesora, mentora, kolega, sve se isplatilo. Jer, Petra je takva, odgovorna i posvećena profesiji.

(Snimio Davor Kovačević)

- Kad dođete u drugu državu i morate takvi biti. Nisam dakako znala da ću pobijediti, ali sam bila zadovoljna na tom finalu jer sam znala da sam dala sve od sebe, da sam vježbala, da sam usavršila što sam mogla - na to će ona.

Petra je jednostavno bila sretna što je tu na natjecanju i to joj po dobru vratilo.

- U ta tri mjeseca, od onih prvih napisanih recepata do onih napisanih pred sam finale, uočila sam kod sebe ogromnu, ogromnu razliku. Toliko sam narasla u tom procesu, u razmišljanju i načinu kako do nečega doći lakše, brže. Baš sam narasla i to me čini sretnom - ističe Petra.

Izvrsne metode

Osim okusa i izgleda, žiri je pohvalio i njene radne metode, kazavši da su izvrsne. Petra veli da je to ono što naučite u kuhinji, pa poručuje bitno: "Ne možete biti neuredni u kuhinji. Ja sam imala svoju krpicu, bila mi je sve vrijeme u ruci i štogod bih napravila, ja bih pobrisala. To tako ide." S druge strane, vježbala je da može stići u četiri sata. Tu praznog hoda nije bilo. I sve se spojilo taman tako da Karlovčanka pobijedi ponajbolju englesku slastičarsku mladost te osvoji i put u Milano gdje će četiri dana učiti od najboljeg svjetskog slastičara Massima Picea. Otvara ova titula brojna vrata, jer, ako ništa drugo, struka sada zna za Petru Vuković.

Dug je bio taj dan od natjecanja, priznaje Petra, toliko dug da nije bilo vremena za neku proslavu. Njen mentor i ona vratili su se u restoran, tu pojeli nešto sitno zajedno s kolegama, a tamo je ostao i trofej, u Adamsu. Veliki srebrni tanjur s ugraviranim imenom pobjednice, posve nalik onom što se u Wimbledonu dijeli, kod nje je, u roditeljskoj kući u Karlovcu. Zapravo, sve se odigralo taman tako da u Petre itekako bude dileme što će i kud će sada nakon završene tri godine studija, ostati u Engleskoj ili se vratiti u Hrvatsku.

(Snimio Davor Kovačević)

- Naravno da je bilo. Meni su te tri godine stvarno najljepše godine u životu. I prijatelji, i ljudi s kojima radim, i ta kuhinja mi nenormalno puno znače. U kuhinji sam sigurno oblikovala svoju cijelu buduću karijeru, tu naučila apsolutno sve. I da sam manje odgajana u smislu domoljublja i ljubavi prema Hrvatskoj, sigurno bih ostala, a opet ne vidim se baš da svoju djecu odgajam u Engleskoj. Ali da Engleska mladoj osobi daje nebrojeno prilika i iskustva, da je lijepo to osjetiti, to definitivno jest - ističe Petra.

Važna je Petri domovina, važna vjera, važna Zajednica mladih katolika Karlovac. Ali, sve to je zapravo i razlog više da ne zatvara vrata nekim novim izazovima, pa i onim inozemnim.

- Imam 21 godinu i želim rasti. Ako prođem nekoliko restorana u Hrvatskoj i vidim da rasti ne mogu, idem na nešto veće. A možda mi kroz nekoliko godina postane previše svega i prestanem biti slastičar uopće - jednostavno će Petra.

Kod prijatelja

Angažman je našla u Rovinju, u restoranu s jednom Michelinovom zvjezdicom Agli Amici i veseli mu se. Šali se pa kaže kako će, ako ništa, otkriti jesu li u hrvatskim kuhinjama toliko glasni kao u Engleskoj. Dade se nekako naslutiti da će se i zbog njenih kolača put Rovinja. Vrijedi stoga Petru pitati, što po njenom mišljenju krasi dobrog slastičara, koje vještine mora imati?

- Meni se uvijek govorilo da mora imati zdrav razum, želju za učenjem i vječitu želju za poboljšanjem. Rekli bi Englezi da morate imati taj neki "push" koji vas tjera naprijed. Otvorenost prema učenju je najbitnija - ističe Petra.

Dok sjedimo u Karlovcu, prilaze Petri njeni sugrađani pa joj čestitaju. Pritom ama svaki izrazi želju da njene kolače i proba. Tu je obitelj uistinu u povlaštenom položaju, makar Petra k'o Petra, misli da bi možda trebala i što kompliciranije napraviti od tiramisua, k'o nekidan. Tu negdje u riječi komplicirano krije se i definicija njenog slastičarskog stila.

(Snimio Davor Kovačević)

- Nešto čisto, jednostavno, bez komplikacija, a kad krenem raditi, uvijek ispadne komplicirano - smije se Petra.

Nimalo nije kritična prema slastičarstvu u Hrvatskoj, dapače, ističe kako ima ljudi koji se školuju i uistinu rade lijepe stvari. To je čini i ponosnom i sretnom, otprilike koliko je sretnom čini raditi profiterole. Valjda je samo jedna stvar koju Petra, uvjetno rečeno, ne voli.

- Ako me vidite, nemojte mi reći da vam tetka super peče kolače. Svi imaju tetku koja najbolje peče kolače. Ha, ha - smije se od srca najbolja mlada slastičarka Engleske, naša Petra.

Hrvatska hrana jedna od najboljih na svijetu

Na pitanje dade li se reći kakve slastice Englezi vole, Petra veli da, za razliku od nas, ništa u restoranima nema u ponudi a da je tradicionalno britansko. Znači li to da im je Hrvatska još uvijek interesantna, ako ne i pomalo egzotična, po pitanju gastronomije!?

- Mene je iznenadilo koliko mi je ljudi reklo da su bili u Hrvatskoj. Voditeljica cijelog kulinarskog smjera na sveučilištu mi je rekla da joj je Hrvatska jedna od najdražih destinacija i da joj je naša hrana jedna od najboljih na svijetu. Veliko je to kad dolazi od sveučilišne profesorice kulinarstva – kaže Petra.

I da, svi znaju za nogometnu reprezentaciju Hrvatske, pa kad je bilo Svjetsko prvenstvo u Kataru, uredno ga je odgledala Petra sa svojim chefom u restoranu.

- Svi znaju Hrvatsku po tome. Kad kažeš da si iz Hrvatske, svi viču »Modrić, Modrić!«. Rijetko kad sam bila ponosnija što sam Hrvatica nego za vrijeme Svjetskog prvenstva. Puno je, eto, više nego sam nogomet – ne dvoji Petra.

Devet »kućnih« kritičara

Da Petra nije u jednom trenu spomenula srebrni tanjur što ga je za nagradu dobila, bit će da joj i ne bismo roditelje upoznali. A šteta bi bila.

- Oduvijek je bila ambiciozna, od djetinjstva. Kao mala djevojčica se ponašala kao odrasla osoba, čistila kuću, pripremala nam odjeću za nekakve svečanosti, kombinirala ... - veli nam tako mama Ivanka.

Nije nju iznenadilo što se Petra dala u slastičarstvo kad je to od malena željela.

- Mada, moram biti iskrena, bila je odlična učenica, mogla studirati što hoće, a ona meni ode u slastice, posao koji je kod nas slabo cijenjen. No, ona je to voljela, željela, i dali smo joj podršku. Uvijek sam za to da dijete ide za ono za što je nadareno, što osjeća, sviđalo se meni ili ne. To je njen život, njena odluka i meni je drago što ona tu sebe vidi, što to jako voli, kaže Ivanka.

Priznaje i to da ovoliki uspjeh možda i nije očekivala, jer Britanija je to, konkurencija je velika. A opet, znala je, kaže, da će postići visoke rezultate.

- Dobro, kako ne bi i pobijedila kad ima ovdje u kući devet kritičara za stolom - šalimo se.

Sedmero djece, a svatko u drugom pozivu.

- Ja sam uvijek govorila: »Djeco, molite Boga da znate koji je vaš poziv.« Mi smo vjernici i tako razmišljamo - iskreno će Ivanka.

A što kaže otac Slavko!?

- Otac samo lije suze - smješka se Ivanka.

Otac i Petra dijele one tvrdoglave gene, složiše se u čas svi. Velimo ocu da sad mora Petru pustiti u bijeli svijet, a on će: »Neka ona sada dođe tu, pa neka krene iz Hrvatske. A onda kada bude starija, kada vidi što je, onda može što hoće. Sve smo ih uspjeli zadržati tu i neka stvaraju pravu državu za sebe. Mi smo je stvarali na juriš, oni neka je uljepšaju.«

I da, kako je svijet mali i kako to obično biva, i ova priča ima veze s Rijekom. Radio je, naime, Slavko u brodogradilištu »3. maj« kao brodski cjevar, živjeli Vukovići u Rijeci 15 godina, a onda se preselili na starinu, pa u Karlovac.