FRANE I BARTOL PEKICA
Mladi autori istarskog dokumentarnog filma "Filice" koji je oduševio publiku
(Snimio Andi Bančić)
Braća Frane i Bartol Pekica premijerno su prikazali kratkometražni dokumentarac koji su nazvali po svom djedu, Srećku Pekici, zvanom Filice. Dokumentarac donosi priču o ovom 88-godišnjem noniću, čiji svakodnevni život postaje svjedočanstvo nestajuće istarske tradicije. Film je nastao uz podršku Istarske županije i produkciju Šikuti Machine. Film je najavljen večer prije 71. Pulskog filmskog festivala, a uspio je potvrditi potencijal mladih autora iz Istre te je uspio osvojiti publiku. Ovo istarsko djelo obogaćeno je glazbom Marina Morosina, a produkciju potpisuje Šikuti Machine, uz potporu Istarske županije kroz program poticanja kratkometražnih ostvarenja.
Mali, ali predan tim
Kratkometražni dokumentarac autorski je rad dvojice braće Franeta i Bartola Pekice, postavio je pitanje: "Postoje li još ljudi koji prirodu i obitelj doživljavaju kao ravnopravan odnos uzvišenog nesavršenstva?" Inspirirani snagom, voljom i upornošću svog nonića Filicea, braća su kroz svakodnevni rad s njim isprepleli priču o vremenu, životu, prirodi, smislu i besmislu. Vrijedna braća su kroz osobnu priču o svom noniću pružili univerzalnu poruku o životu, tradiciji i ljubavi. Film ostavlja otvorenu poruku, omogućujući svakom gledatelju da pronađe vlastitu poveznicu s prikazanim.
Film, premijerno prikazan u srpnju u prepunom Kinu Valli, ispraćen je ovacijama. Publiku je posebno oduševila autentičnost čakavskog dijalekta i emocionalna snaga pricč, a posebno je pohvalila autentičnost čakavskog dijalekta, koji je titlovan radi dostupnosti široj publici. Redatelj Frane Pekica, 19-godišnjak i student Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, istaknuo je kako je film nastao kao način dubljeg razumijevanja obiteljskih odnosa i tradicije. Njegov brat, Bartol istaknuo je zahtjevnost snimanja i važnost Franetovog doprinosa za realizaciju projekta.
- Prije pet godina započeli smo snimati nonića, i iskreno, ne sjećam se točno kako je sve krenulo. Jedne večeri, dok smo slušali pjesmu "Virus dobre volje" Francija Blaškovića, vidio sam nonića u toj pjesmi, govori Frane Pekica.
- U toj inspiraciji, te iste večeri montirao sam spot za nju. Nakon toga stalno smo razgovarali o mogućnosti snimanja filma o noniću, ali sam sebi rekao da ga neću napraviti dok on ne ode na drugi svijet, kako bi to bio omaž (djelo u čast značajne osobe, op.a.) njegovom životu. Prošle godine moj brat je slučajno snimao nešto drugo i usput uhvatio kadar nonića koji se na nešto žali. Kada mi je to poslao, bio sam oduševljen i rekao: "Okej, restartamo projekt, idemo snimiti taj film", kazuje Frane Pekica te nadodaje kako je u to vrijeme bio otvoren javni poziv za financiranje kratkometražnih filmova mladih Istarske županije, što ih je dodatno motiviralo da projekt privedu kraju.
Montaža je započela početkom godine, 9. siječnja, a pretpremijera se održala šest mjeseci kasnije; prvi put u Šikutima, na zidu kuće u kojoj je nonić rođen. Proces snimanja i montaže odvijao se paralelno, što je bio poseban izazov jer kako braća kažu, nisu stalno bili kod kuće, a ključna dilema bila im je, kada reći da je dosta, objašnjavaju.
Na filmu je radio mali, ali predan tim.
- Brat i ja smo autori, a Marino Morosin skladao je glazbu koja je nadmašila sva naša očekivanja. Ključni savjetnici bili su Mirjana Doblanović Pekica i Mladen Lučić Luc, koji su svojim kritikama usmjeravali projekt pravim putem. Njihov doprinos bio je i kreativan i moralni. "Ča biš da ti rečen – ni to to, fali mi ništo", govorio je tata Darko koji se nije libio "kritikati".
Zoran Medved obradio je zvuk, unatoč tehničkim izazovima sa snimanjem kamerom i mobitelom, objašnjava Frane Pekica. "Mama, tata, Marika de Gravisi i Noel Šuran snimili su svaki po jedan kadar filma, a zahvalni smo svima koji su pomogli", kaže.
- Film prikazuje autentičnu, neuljepšanu Istru. U jednom kadru, u pozadini, prikazana je pretjerana gradnja turističkih kuća, čime se simbolično naglašava nestanak autohtone istarske baštine. Njihov način govora u filmu je prirodan, isti onaj koji koriste kod kuće i upravo to slučajno postaje dokument o onome što nestaje, odnosno o onome što oni još uvijek žive. Mnogi su pustili suzu tijekom gledanja, a mi zaista nismo očekivali da ćemo izazvati takvu emotivnu reakciju, slažu se braća. "Dok smo radili film, nismo razmišljali o publici. Naš cilj bio je jednostavan; prikazati nonića onakvog kakav zaista jest, svjesni da bi njegova priča mogla biti zanimljiva svim generacijama, ne samo danas nego i u budućnosti" slažu se, te kazuju kako trenutačno ne planiraju slične projekte.
Riješiti vlastite dileme
Frane Pekica nadodaje kako bi volio ostati u okviru 'istarskih' tema koje nose univerzalnu poruku.
- Nama je bilo važno riješiti neke vlastite dileme o našem noniću i dublje ući u njegov karakter kako bismo ga bolje razumjeli. Mislim da smo sada bliži njegovim riječima i postupcima, gledamo ih iz drugačije perspektive. Upravo je to za nas smisao stvaranja filmova – dublje razumijevanje i povezivanje. Ljubav ima različite oblike, i možda je u tome jedan od ključeva ove priče, zaključuju.
- Naš nono rijetko je odobravao snimanje, iako se to možda ne primijeti u filmu. Snimanje je za njega bilo apstraktno, a priznajem da ni ja još uvijek u potpunosti ne razumijem snagu medija. No, nakon premijere dogodio se trenutak koji ćemo pamtiti – nono je ustao, okrenuo se prema publici i rekao: "Eko to san van ja". Kasnije nam je uz osmijeh rekao da smo prikazali samo ono što je istina.
Mi volimo vjerovati da mu se film svidio, iako je već sljedeći dan na to zaboravio, uvjeren da je sve gotovo i da ćemo mu napokon pomagati bez kamere u ruci, kazuje Frane.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
