Na Malu scenu Istarskog narodnog kazališta stigla je preksinoć predstava "Doviđenja na nebu - razgovori s Krležom" u produkciji Teatra poezije - Festivala Miroslav Krleža i Umjetniče organizacije Punctum, a u režiji Ivora Planinića koji je adaptirao knjigu Predraga Matvejevića.

Susret s Titom

Hrvojka Begović i Luka Bulović, odnosno izmjenično Predrag Matvejević i Miroslav Krleža u priči o velikom piscu, odnosno o dva velika pisca, koja ide u dva smjera - jedan pokriva Krležin život, a drugi zastaje na razgovorima koje je Matvejević vodio s Fritzom. Nakon zvukova "Internacionale" objašnjava se da je Krleža pozvao Matvejevića nakon što je ovaj objavio članak u pariškom Le Mondeu. Njihovi susreti iznjedrili su prvo jedan razgovor koji je otisnut na stranicama spomenutog lista, da bi se onda došlo i do knjige. Od kraja 1960-ih pa tamo negdje do sredine osamdesetih sva (proširena) izdanja knjige su bila rasprodana. No, ono objavljeno 2007. nije.

Je li Krleži prošlo vrijeme ili ovo jednostavno nije vrijeme za Krležu? Ni jedno ni drugo. Krleža je uvijek aktualan i svako vrijeme može se reflektirati u njegovim djelima. Kao, recimo, ovo sadašnje. Možda je nekima pretežak, zamoran, ali nemoguće ga je zaobići, koliko se god netko trudio, a da priča o njemu može biti i zabavna pokazala je ova predstava. Matvejević je kroz razgovore na neki način razgolitio velikog pisca, pokazao tko stoji iza onih velikih riječi.

S druge strane, ova predstava je i Matvejevića i Krležu učinila bliskim širokoj publici zato što se ovdje radi o igri jer autor i glumci predstave dva glavna lika ne shvaćaju preozbiljno. Ima tu priča o Krležinom vojnom roku ili o susretu s Titom 1939., kroz njegov život prolazili su razni likovi i događale se čudne slučajnosti, poput one priče o dva Bremera. Je li, zapravo, Krležin život bio predstava i zato je pisac mogao pisati onakve drame koje i dalje odlično funkcioniraju na pozornici? Sigurno ima nešto u tome.

Begović i Bulović ne pokušavaju biti veći Krleža i Matvejević od Krleže i Matvejevića, oni samo, pod Planinićevim vodstvom, prenose neke događaje iz života, kao posrednici. Kao što su posrednici kada imamo prilike čuti originalne snimke razgovora koje je na magnetofonske vrpce snimio Matvejević. Veliki meštar od riječi je tu, i nije savršen, ne zna uvijek što bi rekao, nema na sve spreman odgovor i, kako se kaže u jednom trenutku, ne podnosi kritiku.

Nije ovo nikakav euforični kazališni panegirik, naprotiv. Ostaje pitanje, kakva se to intelektualna kemija dogodila između dvojice pisaca da su se tako dobro povezali i upoznali? Nakon svega, i Matvejević i Krleža znali su kada se približio kraj, kada je Krležina bolest bila karta u jednom smjeru zbog čega je poručio Matvejeviću "Vidimo se na ne-bu". I više zbilja ne bu razgovora, ali ostali su zapisi koje je Planinić pretvorio u predstavu.

Maske

Ovo je predstava za one koji se muče s Krležom kao stavkom u obaveznoj lektiri (iako, nije uopće Krleža uvijek baš toliko težak) kao i za one koji nemaju problema s dekodiranjem njegovih priča, ali požele vidjeti predstavu o Krleži složenu na jedan drukčiji, osvježavajući način. Bulović i Begović su… klaunovi? Duhovi prošlosti, možda?

Nisam baš uspio shvatiti što predstavljaju one našminkane maske na njihovim licima, čini mi se kao da je to poruka da ova predstava nije toliko strogo formalna, tim više što se mijenjala u ovih osam godina od premijere. Sigurno je da tu ima dovoljno materijala za modifikaciju i nadogradnju jer i glumci, kao što su ispričali nakon predstave, stječu iskustva. Vidjet ćemo što će napraviti za pet, šest godina, koje će dijelove pustiti, a što će dodati.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• INK: Otkazana večerašnja izvedba "Virginije Woolf"