Cijeli život sam u motocrossu, ali nikada ovoliki interes nije bio kao sada, kad sam zapjevala u Superstaru, kaže nam Mia Ribić i ne griješi ništa. Jednostavno je teško odoljeti vabu pristiglom s RTL-a, priopćenju u kojem se kaže kako će u glazbenom spektaklu Superstar svoj glas pustiti i 18-godišnja djevojka iz Velike Kladuše zbog koje su se u motocrossu mijenjala pravila, ona koja redovito pobjeđuje svoje muške kolege, ona koja je peterostruka prvakinja Hrvatske i vozi utrke svjetskog i europskog prvenstva.

Godina joj 18, a motocrossom se bavi već 14 godina! Kazati da je motocross njen život bilo bi i lako i istina. Tko je za tu ljubav ‘kriv’!?

– Tata mi se bavio motocrossom. Nije bio profesionalni vozač, vozio je više za svoju dušu i srce. Kad sam imala četiri godine, kupili su mi prvi motor. U to vrijeme još ni bicikl nisam znala voziti, morala sam prvo to naučiti i jesam, u jednom danu. Sljedeći dan sam išla na motor koji je bio manji od serijski najmanjeg. To je bio ultra mini motor, mali KTM, koji je meni još uvijek bio prevelik. Toliko sitna sam bila da mi je tata napravio pomoćne kotače, prilagodio ih je kako bih mogla voziti, držati balans na motoru – priča nam Mia.

Izvanserijski materijal

Brzo je tata morao skinuti te pomoćne kotače, jer bila je Mia za njih jednostavno prebrza. Smije se na ovo Mia, pa priča kako su s tim malim motorom otišli na stazu na kojoj joj je tata Andrija, kojeg svi zovu Andres, trenirao.

– Tu je cijela priča počela. Napravio mi je dva mala brijege na stazi, skokića, i kad me pitao na koju stazu idem, ja sam pokazala odmah na najveći skok. Tolika je želja bila – smješka se Mia.

Od tada pa nadalje svaki su dan bili na treningu. Znala bi ona i plakati poslije padova, ali ne zbog boli, nego zbog ljutnje.

– Zbog ljutnje jer nešto ne mogu savladati, jer sam vrlo tvrdoglava i uporna osoba. I onda tata spremi motor jer misli da više neću voziti i da idemo kući, a ja se rasplačem: »Pa gdje je motor!?« Stvarno sam bila uporna – priznaje Mia.

Kad joj je bilo pet godina, odlučili su poslati Savezu zahtjev za licencu, premda je u važećem pravilniku stajalo da djeca tek sa šest godina mogu početi voziti. Zahtjev im je više puta odbijen, možda bi odustali da nije bilo pozivnih utrka za koje licenca nije trebala. Pa su pošli na par njih.

– Bila sam najmlađa, ali već treću, četvrtu utrku sam uspjela pobijediti u svojoj klasi dečke koji su bili skoro duplo stariji od mene – jednostavno će Mia.

Tu je već i laiku bilo jasno da je Mia izvanserijski materijal za motocross, pa je dakako dobila licencu. Dečki redom ostadoše iza nje!? Pitamo Miu, može li sada, iz ove perspektive iskusne vozačice, kazati što ju je već onda, sa samo pet godina, činilo boljom? To, velimo, mora biti čisti talent!

– Pa je. Možda u to vrijeme moja tehnika vožnje nije bila savršena, ali ja sam uvijek vozila srcem. Kad to imaš, ne može te nitko drugi pobijediti, zato što to radiš iz čiste ljubavi i goriš od želje da budeš najbolji – ističe Mia.

Od malena je, kaže, bila natjecateljski nastrojena. Kad bi izgubila, kad bi druga bila, plakala bi k’o ljuta godina.

– Ali, kad se spoji talent, rad i trud, dobije se puni paket. Bez rada i truda opet ništa – kaže Mia.

Obitelj puna ljubavi

Mia je odrasla u Velikoj Kladuši i u obitelji prepunoj ljubavi. Vidi se to i u onom TV prilogu snimanom kad joj je valjda bilo pet. Vidi se podrška i ljubav kako roditeljska tate Andrije i mame Saide, tako i ona dviju starijih sestara, Andree i Maide. Bila je Mia mezimica.

– Jedna sestra je starija 11, druga 13 godina od mene, odrasle su, jedna je u Kaliforniji. Ostala sam najmlađa kod kuće, sva pažnja se posvetila meni. Imala sam podršku sestara, ali s druge strane kao da sam bila jedinica – na to će Mia.

Što se vožnje tiče, u strahu je ponajviše bila mama. Prepričava kako je za one prve utrke molila Miju da krene zadnja sa starta, da ne ide u gužvu na startu među veće i jače.

– Ja još ni brojeve nisam znala, jer ni u školu nisam krenula. Pa kad bi pokazali da je 15 sekundi do starta, pa pet, nisam točno znala što to znači. Gledala sam druge oko sebe, pa ih kopirala. Kad bih vidjela da spuste glavu, da daju gas, da kreću, samo sam ih kopirala. Snalazila sam se – veli Mia.

U prvoj utrci na začelju, u drugoj odmah treća i medalja. A onda, nakon par utrka, slijedi ona TV snimka i divna izjava male Mije: »Voljela bih biti na svakoj utrci prva i da budem prvak svijeta jedan dan.« Je li joj to još uvijek cilj!?

– Što si stariji, nekako si svjesniji koliko je teško do nečeg takvog doći. Puno puta ti može pasti motivacija, ne da ti se svaki dan ići na trening, ima dana kad sam super volje i sve odradim savršeno, ali ima i onih drugih. Što si stariji sve više shvaćaš koliko i novaca i vremena treba uložiti, shvaćaš da vrijeme jednostavno prolazi. Naravno da je svakom cilj i san da bude najbolji na svijetu, ali konkurencija je iz godine u godinu sve veća. A ovaj sport je jako skup i bez podrške sponzora ne može se apsolutno ništa – pojašnjava nam Mia.

Njene suparnice, djevojke što stanu uz nju na startnu crtu utrka svjetskog i europskog prvenstva, ne idu u školu redovno, već idu u privatne škole ili polažu testove na kraju godine, dok si ona to ne može priuštiti. Mia pohađa Sportsku gimnaziju u Zagrebu. Motori koštaju oko 10.000 eura i barem dva na godinu joj trebaju, a za razliku od Španjolske, Italije, Francuske, gdje je motocross itekako popularan, u nas ga svrstavamo u one tzv. male sportove, baš kao da malih i velikih sportova uopće ima. A motocross je jedan od najzahtjevnijih, najekstremnijih sportova, onaj u kojem se, primjerice, skače motorom u vožnji oko 40 metara uvis.

– Što brže idete, veća je sila kad kočite. Nije to asfaltirana cesta. To je cesta s mnogim preprekama. I kamenja, i rupe, špure, blato, prašina… Jako je teško, pogotovo među muškima, ali s godinama to postane normalno. Najteže je ući u formu da možeš izdržati tempo koji bi htio – ističe Mia.

Jak u glavi

Možda je, kaže, najvažnije biti jak u glavi, jer i manja dekoncentracija za vožnje može dovesti do ozljede.

– Jako je bitno imati tu sposobnost da blokiraš sve zvukove sa strane, sve što ti drugi govore. Jedno sat vremena prije utrke se samo koncentriraš na utrku, da te nepotrebni komentari ne izbace iz takta. Ja stavim slušalice na uši, slušam glazbu prije nego što idem voziti. To sam počela prakticirati prije neke dvije, tri godine. To mi dosta pomaže, opustim se, ne čujem druge, lakše se koncentriram – kaže Mia.

– Nije valjda da se i sudjelovanje u Superstaru dogodilo zbog tog slušanja glazbe pred utrku – pitamo.

– Apsolutno. Odmalena sestre su mi uvijek po kući pjevale i ja bih slušala istu glazbu kao i one. Kad god idemo na trening, kad se pripremam i spremam, cijeli dan pjevam. Kad god imam priliku, pjevušim. I to je nešto bez čega ne bih mogla živjeti. Nema šanse – rezolutno će Mia.

U travnju ove godine dogodila se Miji ozljeda koljena, prva ozljeda u 14 godina vožnje. Pukao joj je prednji križni ligament, trebat će tu i operativni zahvat, a onda i oporavak dug najmanje pola godine. Priznaje Mia kako je nakon te ozljede bila jako loše.

– Život mi se preokrenuo u jednom danu, nisam znala što da radim, jer otkad znam za sebe vozim, a sad mi netko kaže – ne možeš dok se ne oporaviš! Još je bilo ljeto, sezona je tek krenula, a ja nisam bila sposobna voziti. Mama mi je dosta pomogla da se fokusiram na neke druge stvari, pa i na pjevanje. Sva se u životu dogodi s razlogom, samo što u tom trenutku kad ti je teško, to ne možeš vidjeti ili razumjeti. Ja sam tako ove godine prvi put bila na moru duže od tri dana – priča Mia.

Nikada prije na moru nije bila duže, jer je morala trenirati. I nije joj zbog toga krivo, jer to je odabrala. S jedne strane vikendi rezervirani za trening i utrke umjesto druženja s vršnjacima, ali s druge strane benefiti druge vrste.

– Proputovala sam i svijeta, upoznala mnogo ljudi i provodila vrijeme s obitelji. To mi je ono najbitnije, meni najdraži dio toga svega – ističe Mia.

Mia je u Hrvatskoj osvojila sve što se osvojiti dalo i to više puta u raznim kategorijama, među kolegama dakako. U najjačoj kategoriji, onoj u kojoj su najsnažniji motori tako da fizička snaga ipak bude muškarcima prednost, Mia je treća u poretku i na to je ponosna jer takvo što nijedna djevojka do sada nije napravila i pitanje je hoće li uopće ikada. No, stoji i to da je samo čekala da napuni 16 godina pa da može pristupiti svjetskom i europskom prvenstvu. A tamo na stazu, na rampu, stane njih 40. Nekada se i kvalifikacije voze da se u tih 40 što startaju uopće bude. Pamti se da je u prvoj utrci u životu na Svjetskom prvenstvu Mia imala najslabiji motor, da su amortizeri otkazali, ali je i opet završila među najboljima i umalo pa prvi bod osvojila.

– Sa 16 godina, s obzirom odakle dolazim i kakve uvjete za treniranje imam, za mene je to bio veliki uspjeh – kaže, s pravom, Mia.

Sjeća se i da je kolegice na stazi za te prve utrke i dalje gledala kao svoje idole s fotografija, a ne kao konkurenciju.

– A onda me sestra Maida nazvala i rekla: »Mia, ti si sada među njima. Ne možeš ih gledati kao idole, već moraš gledati kako da ih pobijediš! – smije se Mia.

Samokritična, realna, zrela

Veli Mia kako joj roditelji znaju reći da je preskromna, a ni to, slaže se, nije baš uvijek dobro.

– Kao što mi u motocrossu nikada nisu rekli da sam nešto napravila dobro ako nisam, isto tako iskreni su i kod mog pjevanja. Nekada mi teško padne, ali drago mi je da su tako iskreni zato što onda puno više mogu cijeniti njihovo mišljenje. Mama i tata su mi pomogli i pri odabiru pjesama za audicije u Superstaru. Neće mi nikada reći da je nešto dobro ako nije, ali isto tako pohvalit će me uvijek ako nešto dobro napravim – kaže Mia.

Tata ju je pogurao da sudjeluje u Superstaru. Vidjela je ona reklamu na RTL-u, razmišljala o tome, ali procijenila da nema za to vremena. A onda je tata rekao: »Ovo je šou napravljen za tebe! Ti si superstar«

– Imaju oni puno veće mišljenje o meni, nego što ga sama o sebi imam – smije se Mia.

Pa je došla na audiciju, zapjevala i oduševila žiri. A prvi put je u životu uhvatila mikrofon u ruke i zapjevala u javnosti.

– Zapravo, radila sam na moru cijelo ljeto, kako bih mogla kupiti gitaru od Eda Sheerana, i prvi put na ulici stala pred ljude i počela pjevati. Bez mikrofona, bez razglasa, s ciljem da se oslobodim straha. To mi je puno pomoglo pred prvu audiciju, tako da nisam imala pretjeranu tremu. Ali da mislim da sam mogla i bolje otpjevati, to mislim, iskreno će Mia.

Takva je Mia Ribić, samokritična, realna, zrela, multitalentirana, ona pred kojom je uspjeha i uspjeha. I da, Mia je uzor djevojčicama koje bi njenim motocross stopama, a njeni nastupi u Superstaru gledaju se i u dalekoj Kaliforniji! Tamo je sestra Maida s obitelji, tamo se snimaju epizode pa šalju naokolo.

– Tamo su zbog svega čak i više uzbuđeni od mene – smješka se Mia koja je, bome, već sad superstar.

Obožavani Ed Sheeran

Vrijedilo je pitati Miju na čemu od glazbe je odrasla, što se po kući njenoj slušalo.
– Moj tata je fan Pink Floyda, sluša Deep Purple, Queen, a mama manje više sluša sve što i ja. Ma, svi slušaju sve što i ja, jer stalno po kući pjevam. Sestre vole i domaće i strane. A ja najviše volim stranu pop muziku. Nešto kao Ed Sheeran…
– Znači, naći ćemo te na zagrebačkom hipodromu na koncertu – pitamo.
– Naravno! Evo baš sam kupila ulaznice. Odmah sam jutrom išla po njih – smije se Mia.

(Ne)ravnopravnost

Mia se u motocrossu itekako izborila za ravnopravnost s muškarcima tu na našem terenu, no daleko od toga da ravnopravnosti između vozača i vozačica motocrossa na svijetu ima.
– Tu nikada neće biti ravnopravnosti. Kad muškarac osvoji jedno svjetsko prvenstvo, manje-više može cijeli život živjeti od tih novaca koje je zaradio, žena ne može. Muški voze 20 utrka SP-a tijekom godine, žene pet ili šest. Najjači timovi imaju factory timove za muške, nijedna žena u njima nije. Žene voze subotom, muški nedjeljom, tako da svi gledatelji dolaze gledati muške – priča Mia.

Povezane vijesti

• VIDEO / 19. listopada 1958. u Casablanci osvojena prva vozačka i prva konstruktorska F1 titula za Veliku Britaniju
• U Irskoj proizveden posljednji, 15.007.033., Ford Model T
• EKSPLOZIJA PLINSKOG SEMAFORA Uništena njegova popularnost i uspjeh, no zato imamo uređaj kakvog danas poznajemo