Psihičke traume mogu se manifestirati u fizičku bol: Moje je koljeno "samo progovorilo"

Elizabeth Gilbert

Elizabeth Gilbert, američka spisateljica koja se proslavila memoarima Jedi, moli, voli, 13 godina osjećala je bol u koljenu i na sve je se moguće načine pokušavala riješiti. Ali bol nije prolazila sve dok nije poslušala svoje tijelo!, prenosi Sensa.hr

Kad sam imala 30 godina, život mi se raspao. Brak mi je propao, utonula sam u depresiju i izgubila sam dom, novac i samopoštovanje. Ozlijedila sam i koljeno. Voljela bih reći da sam ga ozlijedila penjući se na Kilimandžaro ili tako nešto, ali ne - nije bilo ništa tako uzbudljivo. Jednog poslijepodneva, usred procesa razvoda, okrenula sam glavu da pogledam nešto preko desnog ramena, i odjednom mi je lijevo koljeno... eksplodiralo. Zvučalo je poput pucnja i osjetila sam kao da je nešto puklo. Tada mi je noga otkazala poslušnost i ja sam u agoniji pala na tlo. Kad sam konačno ustala, šepala sam. I šepala sam sljedećih 13 godina.

Koljeno me boljelo i nakon što sam vratila svoj život u normalu. Pokušavala sam to popraviti: fizikalnom terapijom, akupunkturom, ledom, toplinom, jogom, masažom i ibuprofenima. Jedino što sam odbijala isprobati je operacija, samo zato što sam poznavala toliko ljudi kojima je operacija koljena samo pogoršala stanje. S vremenom sam se pomirila s činjenicom da mi je koljeno jednostavno - loše.

A onda sam jednog dana, prije otprilike pet godina, učinila zanimljivu stvar. Odlučila sam pokušati stvarno poslušati svoje loše koljeno. Proveli bismo zajedno tihu večer, s ugašenim svjetlima i isključenim telefonom, kako bismo se razumjeli. Bila sam vrlo mirna sama sa sobom, svu sam svoju pažnju usmjerila na svoje koljeno i upitala ga, s poštovanjem i puna ljubavi: "Što mi pokušavaš reći?"

Nisam bila sigurna što očekivati. Kako koljeno može odgovoriti na pitanje, zar ne? Ali ja sam se očajnički željela izliječiti, pa sam samo mirno ležala u mraku, spremna slušati što god se pojavi.

A onda je moje koljeno progovorilo. Ja nisam liječnik. Niti sam luda. Ali znam što sam čula te noći. I kad vam kažem da je moje koljeno progovorilo, mislim - moje koljeno je progovorilo. Odjednom mi je svijest ispunio snažan i nepoznat glas, i rekao: "Idi brže!"

Nisam mogla biti više šokirana. Očekivala sam da će reći nešto poput "Budi nježnija sa mnom!" ili "Nauči kako usporiti!" Ali već sam 13 godina bila nježna i spora s koljenom, a nikad nije prestalo boljeti jer nježna sporost nije bila ono što je željelo. Očito je moje koljeno željelo brzinu.

Onda je moje koljeno – shvativši da je konačno privuklo moju pažnju – počelo laprdati: "Želim brzo trčati!" viknulo je. “Želim se penjati na drveće! Želim plesati! Iskoristi me! Skači! Čudesno sam dizajnirano! Prestani me zvati lošim! Prestani me koristiti kao simbol svog razvoda i banku sjećanja za svu svoju prošlu tugu! Prestani me tretirati kao invalida! Prestani me maziti! Molim te, razgovaraj sa svojim terapeutom o svojim emocionalnim problemima umjesto da svoju bol držiš u sebi! To nije fer prema meni! Nisam slabo! Ja sam koljeno i želim da me koristiš kao je***o koljeno! Želim trčati! Idi brže!"

Sljedećeg dana odlučila sam trčati, i to brzo. Nisam osjetila nikakvu bol, niti sam od tada doživjela i najmanju naznaku boli u koljenu. Opet, nisam doktor. (Molim vas, nemojte raditi ništa glupo sa svojim tijelom nakon što pročitate ovaj tekst, u redu? Ponekad stvarno nešto nije u redu s vašim koljenom.) Ali dijelim ovo iskustvo jer je u meni pokrenulo važno pitanje: Jeste li možda jači nego što mislite?

Da, povrijeđeni ste. Da, vaš život nije prošao kako ste planirali. Da, vaš um i tijelo su podnijeli ozbiljne udarce. I da, ponekad nam je svima potrebna nježnost i briga. Ali također moramo biti svjesni da sami sebe ne mazimo do onesposobljenosti. Ponekad je nježnost direktna suprotnost onome za čime zapravo vape vaš um i tijelo. Život se želi živjeti. Koljena se žele koristiti, piše Sensa.hr.