Tvorci smo svog svijeta. Strpljivo, duboko u sebi pletemo niti buduće sadašnjosti kojoj se nadamo i radujemo svaki dan. U životu često tražimo nekog ili nešto što će nam pružiti osjećaj i potvrdu da vrijedimo te u toj potrazi za bezuvjetnom ljubavi, okrenuti vanjskome, nalazimo samo njenu uvjetovanu varijantu. Ne sviđa ti se što dobivaš - promjeni to što daješ, jer ljubav je nevezana i poznaje samo davanje. A kada jednom istinski zavoliš prirodu, naučiš gledati i učiti od nje, ona će ti uvijek i bezuvjetno samo davati i davati u tvojoj potrazi za samim sobom, ali ni više, ni manje nego si sa sobom donio.

Bića smo navika te iz dana u dan ponavljamo iste radnje kao po rasporedu i to nam daje sigurnost, strukturu bez koje teško funkcioniramo. Radi dugotrajnog ponavljanja istog čini nam se da se ništa ne događa, a mi smo zapravo upali u rutinu radi koje se često pitamo kako uopće nastaviti dalje, i zašto. A istina je da svakog dana možemo biti novi Mi te činiti stvari koje inače ne radimo i tako izbjeći tu zamku u koju mnogi upadaju. Možete na primjer jednoga dana, umjesto na posao, otići na more ili u šume, još bolje u planine. Ne možete, posao je na prvom mjestu, pa obaveze, pa kuća, pa večera pa itd i… pa-pa. Postajete sretni ako imate vremena naspavati se. Srećom, dali su nam vikende, mada mnogi i u te dane rade. Iskoristite ih!

Pisati o Orljaku i Ćićariji o kojoj sam već toliko toga napisao (tako si bar umišljam) ovaj puta mi baš i ne ide. Meni osobno Orljak je najljepša planina na Ćićariji, pogotovo pogled na njega s ceste kada prilazite Lanišću. Silovit, stjenovit, šumovit prava je orlovska planina, potpuno netipičnog izgleda za Ćićariju. Sa sjevera je šumovit, a uspon na njegov vrh pred kraj strm, ali gledajući ga s ceste zaista ga poželite i upoznati. Ako je tako i želite se na njegovim padinama okušati, samo krenite nećete se razočarati.

Krije on i neke tajne putove koje vam neću otkriti, ali i one manje tajne, ali rijetko korištene. Za Gomilu sam već napisao da je za mene kraljica Ćićarije i pri tome ostajem. Na nju vode najslikovitiji, razgledni, ponekad zapleteni putovi ako tako sami izaberete. I to oni markirani, ali "ne-putevi", ljepši i neoznačeni planinarskim markacijama. A tek Funeda, na to malo brdo jedva više od 800 metara nitko srećom ni ne obraća pažnju.

Pretprošle nedjelje dan je bio oblačan, šume su mi izgledale divljije nego obično. No, i to ima svoje čari, kao i sunčano vrijeme. Našli smo se na starom mjestu, nešto iznad Lanišća, i krenuli onako kako mi u ranim četrdesetima volimo reći - "vrah uza silu i prišu". Da vas ipak ne lažem, u tom svom 'festina lente' ritmu ipak smo ponegdje 10, ponegdje 15, a ponegdje i uglavnom brži nego što na markacijama piše. No, kada na kraju zbrojimo na markacijama napisana vremena potrebna za stići od i do, mada brži, ipak smo - sporiji. Pogađate i zašto. I to svi, oni u ranim četrdesetima, ranim pedesetima, ranim šezdesetima, ranim sedamdesetima, osamdesetima i devedesetim. Ostali su prerano umrli, ali ih se uvijek rado sjetimo.

Bilo je za hodanje ugodih minus 7,2. Srećom mirno i bez vjetra. Krenuli smo isprva strmom stazom do Veprinačke ceste, pa na Orljak i zapravo vam nemam više što o tome pisati. Otišli smo još do Korita te se suprotnom stranom grebena vratili u Lanišće. Sory, morate se sami okušati, a ostalo će vam pokušati dočarati fotografije.

Povezane vijesti

• NEODOLJIVA ĆIĆARIJA U JESENJIM BOJAMA: Tihi jesenski zov planine na sjeveru Istre prilika je za posjet već predstojeći vikend
• KRALJICA ĆIĆARIJE: Ima nečeg što na Gomili osjećam, neku vrstu radosti i dubokog zadovoljstva
• ĆIĆARIJA: Gore, na vrhu neki je drugi svijet, neki drugi vidici, neki drugi osjećaji