U prvome dijelu putopisa - sjećanja objasnila sam zašto sam i kako uopće dospjela u Havanu davne 1989. godine, obećavši vam da ću se u drugome dijelu osvrnuti na neka od turistima najzanimljivijih mjesta, pa vas prvo vodim u stari dio grada, jednako nezaobilazan mještanima.

(Freepik)

Na meti gusara

La Habana Vieja, povijesno središte Havane, UNESCO je 1982. godine uvrstio na Popis svjetske baštine, nakon što mu je 1976. godine kubanska vlada dala status nacionalnoga spomenika. Dok se provlačite žamorom ispunjenim uskim i popločanim uličicama nad kojima slikovito vise nekoć elegantni balkoni od umjetnički kovanoga željeza, nailazite na pravu zbirku stilski raznovrsnih građevina na kojima se oslikava arhitektura specifična za razdoblje između XVI. i XIX. stoljeća.

Na tome su potezu španjolska kolonijalna zdanja, barokne crkve, neoklasicističke palače, ali isto tako nimalo privlačne kuće u rubnim dijelovima. Danas se Stara Havana s impozantnim utvrdama smatra jednim od najbolje očuvanih arhitektonskih kompleksa u Latinskoj Americi.

Od znamenitosti, kojih se dobro sjećam nakon jednomjesečnoga boravka u kubanskoj prijestolnici 1989. godine, prvo spominjem esplanadu u dužini od osam kilometara, Malecón. Pretpostavljam da je čisto zadovoljstvo ondje uživati u spektakularnim sunčevim zalascima s obzirom na to da me se šetnjica dojmila već u (prije)podnevnim satima, unatoč gustome i bučnome prometu koji ju prati. Proteže se od ulaza u luku do rijeke Almendares, ispod koje potom prolazi kroz tunel, da bi se ukazala na suprotnoj strani kao Avenida Quinta na kojoj je većina veleposlanstava (Hrvatska nema veleposlanika u Havani, Veleposlanstvo u Madridu ujedno pokriva Kubu i Andoru).

Njezina je izgradnja počela 1901. godine za vrijeme privremene američke vojne uprave s ciljem zaštite Havane s morske strane, a nakon prvih 500 metara toga valobrana Amerikanci su također izgradili prvi kubanski kružni tok s armiranim čelikom, gdje su glazbenici nedjeljom svirali popularne kubanske melodije, zabavljajući namjernike i slučajne prolaznike.

El Morro najpoznatija je i središnja utvrda u sklopu fortifikacijskoga sustava luke, koji je u XVII. i XVIII. stoljeću Havanu učinio najutvrđenijim gradom u tzv. španjolskoj Americi, odnosno Novome svijetu. Dovršena 1640. godine, s utvrdom La Punta, dominira zaljevom, premda se ne smije zaboraviti ni najstarija La Fuerza, građena između 1565. i 1583.

Havana se prečesto nalazila na meti francuskih, engleskih i nizozemskih gusara, pa je rano postalo važno osigurati što čvršću vojnu obranu grada, koji je službeno utemeljen 16. studenoga 1519. godine, za što španjolska kruna zasluge pripisuje Diegu Velázquezu de Cuéllaru, prvome kubanskom vladaru (ne, to nije onaj iz razdoblja baroka slavni španjolski portretist članova kraljevske obitelji, posebice malih dvorskih dama, las meninas).

Jedna od prvih ozbiljnije restauriranih građevina u Staroj Havani jest Katedrala iz XVIII. stoljeća, podignuta kako bi se odala slava, čast i hvala gradskome zaštitniku, San Cristóbalu. Naime, osamdesetih godina prošloga stoljeća, kubanska je vlada pokrenula projekt u trajanju od 35 godina i vrijednosti od više milijuna dolara kako bi domaće žitelje potaknula na zadivljujuće vrednovanje vlastite prošlosti, te ujedno privukla inozemne turiste u što većemu broju.

Dok sam boravila u Havani nisam znala za to, no na jednome krstarenju od Venecije do Korinta prije dvadesetak godina upoznala sam gospodina rodom iz Havane, koji mi je ponosno istaknuo kako više ne bih prepoznala njegov grad zbog tih novijih planskih ulaganja. Katedralu su, inače, izgradili Jezuiti, najveća misionarska skupina u Havani, a nakon obnove prema originalnim nacrtima povjesničari umjetnosti joj pročelje uvrštavaju u najljepše primjere talijanskoga baroka.

Jedna je od jedanaest katoličkih katedrala na otoku, smještena na trgu koji je dobio naziv po njoj, a turistima je najzanimljiviji podatak o tome da su ostatci Kristofora Kolumba, koji je otkrio Kubu, bili položeni ondje između 1796. i 1898. godine, prije nego su ih prenijeli u najveću španjolsku katedralu (danas i najveću gotičku katedralu u svjetskim razmjerima) u Sevilli, po okončanju Španjolsko-američkoga rata 1898. Španjolska se, naime, odrekla svih prava na Kubu, za što je dobila 20 milijuna dolara odštete. Katedralni trg okružen je nekoć privlačnim palačama, a poslužio je kao pozornica za razna povijesna, politička i društvena zbivanja.

Hladovina tropskih stabala

Čini mi se lijevo od Katedrale, u vrlo uskoj uličici, nalazi se La Bodeguita del Medio, kultni cocktail bar i restoran, otvoren 1942. kao trgovinica gdje su mještani rado kupovali pića i prženu hranu. U tipično kubanskome interijeru, hodajući oko dužega šanka, znatiželjno sam promatrala sasvim prekrivene zidove, jer je desetljećima bilo nepisano pravilo da posjetitelj, posebice slavan, ostavi karakterističnu uspomenu (najčešće fotografiju, potpis, grafit ili neki predmet). Iz plejade najslavnijih spomenut ću čileanskoga pjesnika i diplomata Pabla Nerudu i, naravno, Ernesta Hemingwaya.

Potonjemu u čast popila sam i jedan aromatični mojito, što turisti tradicionalno naručuju, znajući da je uz to piće provodio sate u intelektualnim raspravama s umjetnicima i novinarima, ali i običnim razgovorima s ostalim društvom! Naime, okružen hladovinom tropskih stabala u prostranoj kući u španjolskome stilu, na imanju koje se nalazi na današnjoj periferiji Havane, Papa je kreativno živio svoj 21 godinu dug kubanski život od 1939. godine, a ondje je napisao i roman "Starac i more", okrunjen Nobelovom nagradom 1954. Kubu je napustio oko godinu dana prije nego je počinio samoubojstvo zbog depresije u dobi od 61 godine u Idahou.

Budući da je ostavio na tisuće dokumenata na Kubi – pisama, radova, fotografija i knjiga, Kubansko nacionalno vijeće za očuvanje kulturne ostavštine, u suradnji s Fondacijom Finca Vigía iz Sjedinjenih Država, izgradilo je Centar za Hemingwayevu ostavštinu, otvoren u proljeće 2019. Sjećam se da su mi u listopadu iste godine u Bostonu, gdje se i nalazi sjedište Fondacije, dali tu informaciju pri posjetu predsjedničkoj knjižnici u kojoj se od 1979. čuvala ostavština J. F. Kennedyja (službeno ju je otvorio netom preminuli Jimmy Carter, 39. predsjednik Sjedinjenih Država).

U pitanju je bila bogata zbirka tiskanoga i audiovizualnoga materijala, što im ga je darovala autorova udovica Mary Welsh (pisala sam o tome u jednome od mojih bostonskih putopisa, objavljenih također u ovome listu).      

Najviša građevina u Havani (92 metra), jedna od općenito najfotografiranijih na Kubi, a građena je između 1926. i 1929. godine, u čemu je sudjelovalo oko 5,000 radnika. Zahvaljujući 62 metra visokoj kupoli lako se ističe na obzorju, pa služi kao svojevrsni simbol grada. Dok joj se približavate sve vas više iznenađuje njezina nevjerojatna sličnost sa zgradom Kongresa u Washingtonu, D.C., što se i meni dogodilo. Kubanci očekivano ne vole takvu usporedbu, već naglašavaju da je njihovo zdanje po metar više, šire i duže, te bogatije detaljima, i zapravo je podignuto po uzoru na pariški Panteon.

El Capitolio je služio prije 1959. kao sjedište njihova Kongresa, dok su između 1962. i 2013. ondje dom pronašle Kubanska akademija znanosti i Nacionalna znanstvena knjižnica. Nakon šestogodišnje obnove, u povodu obilježavanja 500. obljetnice postojanja grada Havane, 2019. otvoren je za vođene ture. Nažalost, u vrijeme našega boravka nisu bili dopušteni javni posjeti tome velebnom zdanju sa šest dorskih stupova uzdignutih na vrhu 55 stepenica, pa sam propustila provjeriti navodno sjajnu akustiku u poetski nazvanoj Dvorani izgubljenih koraka (španj. Sala de los Pasos Perdidos).

U njezinu se središnjemu dijelu uzdiže Republika, brončana statua prekrivena zlatnim listićima, teška 30 tona, simbolizirajući zaštitnicu nacije i rada. Kubanci tvrde da je Republika treća po veličini kada se usporedi sa statuama koje su izložene u zatvorenim prostorima, nakon one Abrahama Lincolna u američkoj prijestolnici (doista je dojmljivo doći do vrha vrlo strmoga stepeništa i naći se sučelice s njim) i Bude u japanskome gradu Nari, no nisam provjeravala podatke o njihovim dimenzijama.

U blizini gdje smo bili smješteni nalazilo se jedno od najpopularnijih mjesta za izlaske turista u Havani, a i danas je na istoj adresi. La Maison, la Casa de la Moda en Cuba. To je zapravo u rezidencijalnome dijelu, Miramaru, gdje su prije Revolucije živjeli bogataši u elegantnim domovima s prostranim okućnicama, a uglavnom su posjedovali plantaže šećerne trske i banana ili destilerije ruma.

Pod dojmom vremena "prohujaloga s vihorom" najčešće bismo odšetali do velike bijele zgrade La Maisona s vrtnom restauracijom usred planski posađena raslinja i s lijepim unutarnjim dvorištem gdje se nalazio bazen oko kojega smo se katkad osvježavali još jednim Papinim omiljenim pićem. Kao slična karipska pića, daiquiri su pripremali od bijeloga kubanskog ruma, obogaćena svježim sokom limete, šećernim sirupom i usitnjenim ledom. Kada biste ulazili u predvorje La Maisona, gdje su se prodavali jedino luksuzni francuski parfemi, imali biste dojam da ste pozvani na neku fancy zabavu čiji su vam domaćini poznati.

Odmah bi vam pogled privukao dobro održavani stilski namještaj, ali i navodno vrijedna platna kubanskih autora. Dva ili tri vikenda zaredom pratili smo njihove modne revije, pa smo čak saznali da je među modelima i jedna od (izvanbračnih) Castrovih kćeri. Zvala se Alina i 1993. pobjegla je u Miami (kao (preko)brojni Kubanci), gdje je oštro kritizirala očev režim u domovini.

Ovih dana čitam članak o Chanelovoj ekskluzivnoj reviji iz 2017. godine, inspiriranoj kubanskom estetikom, na kojoj su modeli trijumfalno defilirali glasovitim bulevarom El Paseo del Prado u srcu Havane, a među njima njezin sin. Tony također živi na Floridi, uživajući u blagodatima života zlatne mladeži, što s neskrivenim zadovoljstvom redovito dokumentira na svim društvenim mrežama, nerijetko izazivajući zajedljive komentare ostalih Kubanaca, koji se pritom sumnjičavo pitaju potječe li barem dio njegove imovine iz nekoga tajnog inozemnog izvora omraženoga djeda.

Ernest Hemingway (Freepik)

Kultni noćni klub

Ni Chanelova, kao niti revije kojima smo prisustvovali, nije prošla bez prepoznatljivih kubanskih ritmova, a kada je riječ o glazbi sjećam se još jednoga od turistima nezaobilaznih mjesta. Gospođa Vera se sama ponudila da će nabaviti karte za mene i simpatičnu pacijenticu Vinku kako bismo skupa s njom otišle u kultni noćni klub bogate prošlosti, El Tropicana, od 1939. smješten u egzotičnome vrtu vile Mina. I danas ga pompozno reklamiraju kao raj pod zvijezdama, dodatno dočaran raskošnom igrom svjetlosti i boja, a meni se 1989. doista takvim učinio.

Nisam, međutim, sigurna da li bih se ponovno mogla diviti vještini, istina, sjajnih plesačica u blještavim kostimima sa zadivljujućim pokrivalima za glavu od raznobojna perja, perlica i ostalih ukrasnih čudesa, što je svakoga posjetitelja trebalo nepogrješivo uvjeriti da se nalazi u tropskome blaženstvu, bolje reći, transu. Sve mi je izgledalo suviše revijalno, uz do najsitnijega detalja znalački smišljenu i scenografiju i koreografiju, no danas bih vjerojatno zaključila kako je kičasto za moj ukus.

Ipak, pošteno priznajem da mi je od prvoga trenutka bio jedinstven doživljaj provoditi večer uz njihov program, na što su me dva-tri puta poslije podsjetile početne scene u nostalgičnoj drami "Kraljevi mamba" (1992.) s Armandom Assanteom i Antoniom Banderasom u glavnim ulogama braće koji postižu glazbeni uspjeh u New Yorku nakon spasonosnoga bijega iz Havane. Film se, naime, temelji na Pulitzerom nagrađenome romanu američkoga autora kubanskih korijena, Oscara Hijuelosa.

Budući da smo se nužno kretali samo po Havani, jedne nedjelje prije njihove operacije predložila sam suputnicima izlet do Varadera, na koji je oprezno pristala nekolicina. Unajmili smo neki zelenkasti old-timer, nakon što smo dogovorili za obje strane prihvatljivu cijenu i konačno krenuli na putovanje u trajanju od dva sata do još uvijek najpoznatijega kubanskog ljetovališta. Moram dodati da je pago doble, u prijevodu "plaćam dvostruko", zlatna lozinka na koju bi svaki taksist spremno otvarao vrata svojega brižljivo uglancanoga automobila, dok su vozači suvremenijih taksija imali fiksnu cijenu oko koje nije bilo nagodbe.

No, kada sam prvi puta htjela provjeriti naučenu lekciju, zamijenila sam pravilo, pa me je vozač potpuno novoga taksija prvo pogledao u čudu, a potom se dobrodušno nasmiješio, zaključivši kako sam tek još jedna u nizu zbunjenih turistica. Ubrzo sam se posramljena opametila i poslije bolje čuvala novac. Putujući prema Varaderu, dvoje nas je sjedilo pored taksista na prednjim sjedalima, a četvero otraga. Čim smo napustili grad, počeli smo osjećati čari i izazove vožnje kabrioletom.

Ludi doživljaj – s lijeve strane duboko oceansko plavetnilo, s desne gusto zelenilo plantaža, pred nama gotovo prazna cesta, a kosa neuhvatljiva na toplome vjetru, čemu je pridonio smiješno montirani ventilator u prednjemu dijelu automobila. Nekoliko smo sati proveli na doslovce kilometrima protegnutoj plaži iz snova s nevjerojatno (donekle iritirajuće) sitnim pijeskom i karakterističnim visokim palmama s krošnjama pri vrhu za koje mi se činilo da nesputano dotiču vedro nebesko prostranstvo.

Zaboravljajući na zaštitu od visokih temperatura, neoprezno smo se sunčali na povjetarcu (sretno sam se vratila u našu zimu preplanula tena dok su svi oko mene nosili slojeve šalova od kojih se nisu vidjeli), a Atlantik nas je lukavo mamio lepezom svih mogućih tirkiznih nijansi, no češće smo se držali plićaka, polušaljivo/poluozbiljno se prisjećajući prizora iz filma "Ralje". Divlji je to Ocean, nije naš pitomi Jadran! Bez nedjeljnoga uživanja na plaži u Varaderu, navodno ondašnjemu ekskluzivnom ljetovalištu, a danas dostupnijemu i onima nešto plićega džepa, naš boravak na Kubi doista ne bi bio potpun.

Nažalost, nisam imala prigodu bolje upoznati nekoga od mještana u tih mjesec dana, ali moram spomenuti starijega konobara afričkoga podrijetla koji nas je toplim osmijehom uvijek zahvalno dočekivao u vrtnoj restauraciji La Maisona – koliko gostoljubive poniznosti u gospodskome naklonu, koliko dostojanstva i ponosa u jednoj osobi! I na kraju Julio, moj vršnjak, koji mi se predstavio kao vojni pilot, u što sam odmah posumnjala. Bolničko me osoblje upoznalo s njim kako bi mi katkad pokazao grad ili pravio društvo kada nemam obveze prema pacijentima.

Pretpostavila sam da je dobio službeni zadatak pratiti me dok šećem po gradu, tobože ležerno razgovarati sa mnom i procijeniti jesam li,,opasna" za kubansku sigurnost (epizoda s neuručenim pisamcem mi je logično poslužila kao opomena), posebice zato što sam strankinja koja dobro govori njihov jezik. No, umjesto da Julio meni postavlja pitanja, stalno sam ja njega nešto zapitkivala dok smo jednoga prijepodneva obilazili Staru Havanu. Pitanja bi mi uvijek bila vrlo taktična i nimalo sumnjiva (nisam li stručnjakinja za jezik?).

Budući da sam doista htjela vidjeti što više u pratnji izvrsnoga poznavatelja grada, predlagala sam mu da obiđemo i one točke koje nije imao u planu, pa smo se puno duže od planiranoga zadržali u šetnji po stvarno najvećoj vrućini. Primijetila sam da mu je već bilo dosta svega, i mene i uloge pristojnoga vodiča koju su mu dodijelili, pa nam je to bio prvi i zadnji zajednički obilazak. A možda je jednostavno zaključio kako sam bezazlena djevojka u sasvim novome okruženju koje ju toliko intrigira da želi sve znati, vidjeti i čuti, pa nema smisla s njom više gubiti vrijeme na dodatno utvrđivanje dojmova i zabilješki! Još bolje!

Ipak, prije našega odlaska, došao se pozdraviti sa mnom i darovati mi nešto što će me podsjećati na Havanu – rupčić obrubljen bijelom čipkom s natpisom La Habana u sredini i ogrlicu ručno izrađenu od nekih sitnih tropskih koštica (mislim da ih još uvijek imam spremljene u kutiji s neobičnim uspomenama s ostalih putovanja). U prvome mi je trenutku bilo i tužno i smiješno primiti taj, prema našim mjerilima, prilično starinski dar, premda priznajem da me se dojmila njegova ljubaznost u skladu sa skromnim mogućnostima u kojima su Kubanci živjeli i još uvijek žive.

U čeznutljivu iščekivanju pouzdanijih naznaka boljega života, u dubokome rascjepu između (ne)oprostivih grijeha prošlih generacija i stalno neizvjesne (bliske) budućnosti, pragmatični Kubanci začuđujuće snalažljivo žive, zarađujući kruh svagdašnji, i pritom neizbježno pogledavaju prema tek 150 kilometara udaljenome Key Westu na Floridi, hamletovski si postavljajući pitanje svih pitanja – ostati ili otići!

Dogodine u Havani

Premda sam odmah dobila ponudu vratiti se u Havanu s istom grupom pacijenata, kojima je sugerirana kontrola za nekoliko mjeseci, zahvalila sam im se iskreno, jer sam se već odlučila za privatni jednomjesečni boravak u Madridu. Vrijeme provedeno s njima na mjestu za koje doista ne znam da li bih odabrala za jedan od prvih obilazaka španjolskoga govornog područja cijenim kao neočekivani životni dar, njihovo društvo oplemenilo je moja dotadašnja skromna, ali i naknadna bogata životna iskustva.

Tih sam karipskih mjesec dana nešto dragocjeno naučila i o sebi samoj, a putovanja možda najviše služe upravo samo-spoznavanju i testiranju vlastite tolerancije! S tom bih vam porukom u mislima preporučila Cuba Diaries iz pera Isadore Tattlin, supruge europskoga konzultanta za energetiku, koja je imala prigodu bolje uvidjeti kako se doista živjelo na Kubi tih godina.

Druga se preporuka odnosi na roman "Dogodine u Havani", premda bez ozbiljnije književne vrijednosti, no napisala ga je američka autorica kubanskih korijena jer je određeno vrijeme provela i na Karibima. Budući da je diplomirala međunarodne odnose, magistrirala političke znanosti i doktorirala pravo, iznoseći stajališta glavnih likova, gotovo da dokumentira bolnu povijest Kube i nezahvalnu sudbinu kubanskoga naroda s posebnim osvrtom također na njihovu suvremenu situaciju 2017. godine.

Povezane vijesti

• POREČ/ROVINJ Jasen Boko predstavio putopis "Latinskom Amerikom uzvodno: Za Che Guevarom od Patagonije do Kube". Pročitajte čime ga je Kuba osvojila na prvi pogled
• Bombe, glamur i mafija u povijesti kubanskog hotela Nacional
• Nakon ruskih, na Kubu stigli američki i kanadski ratni brodovi