Imao je Goran Blažević, putopisac i pustolov iz Umaga, puno zahtjevnijih i dužih avantura od Gandhijevog Marša soli kojeg je u Indiji prohodao krajem prošle i početkom ove godine, ali svaki put je novi izazov, svaki odlazak u nepoznato nova je pustolovina. Kao promotoru sporog putovanja, Goranu hodanje kao fizička aktivnost nikad nije bio problem, veći izazov mu predstavlja psihički preživjeti put i odsutnost supruge i dvoje male djece iz svakodnevice.

U jednom razgovoru prije puta priznao je da su mu prilikom dugotrajnih izbivanja od doma najteža jutra kad ga hvata nostalgija, dok ponovo ne uhvati onaj dnevni ritam hodanja i misli mu ne zaokupe zbivanja u okolini gdje se nalazi. Supruga Maja, i sama putopisac, najveća mu je potpora i pruža mu bitnu psihološku podršku dok je na raznim svjetskim destinacijama.

(Snimio Goran Blažević)

Put dug oko 360 kilometara

Ideja o Gandhijevom Maršu soli u Goranu je sazrijevala godinama tako da je već dugo bio spreman za indijski izazov.

- O Mahatma Gandhiju i njegovom otporu britanskoj kolonizaciji čitao sam još kao student politologije, a sama želja za odlaskom na ovaj put javila se negdje 2018. godine. U međuvremenu sam prošle godine imao i prvo indijsko iskustvo gdje sam se na desetak dana hodanja pridružio Sachinu, lokalnom Indijcu i iskusnom hodaču, koji je pješačio tokom rijeke Jamuna.

Bio je to ruralni poljoprivredni kraj bez turizma i bijelaca, često smo noćili u hramovima i hranili se kod lokalnog stanovništva, jer nije bilo trgovina ni ostalih uslužnih objekata. To pozitivno iskustvo Indije koje sam tada imao bio je okidač da napokon odradim toliko željeni "Put soli", rekao je Blažević o svom prvom indijskom iskustvu.

Gandhi je u znak protesta protiv britanskog monopola na sol, te davne 1930. godine s 84 svoja sljedbenika započeo znameniti "Marš soli" iz ašrama Sabarmati u predgrađu Ahmedabada, gdje je tada boravio, do priobalnog indijskog mjesta Dandija. Njegov marš do mora imao je simboličko značenje u smislu ukazivanja na prirodnu dostupnost soli u Indiji i neprirodnost britanskih postupaka, koji su radi monopola odobravali samo prodaju soli iz njihovih skladišta, po znatno većim cijenama.

Taj nenasilni Gandhijev aktivistički put dug oko 390 kilometara trajao je 24 dana, a na samom odredištu je prekršio britanski zakon o soli tako što je ubrao s morske površine sol ne plativši na nju porez. Uhićen je zajedno sa svojim pristalicama i stavljen u zatvor. U kratkim crtama opisao nam je Blažević povijesni kontekst i značaj puta koji je i on prohodao.

(Snimio Goran Blažević)

- Za razliku od Gandhija meni je trebalo 18 dana i prešao sam nešto manje od 360 kilometara. Na putu se prelazi dosta rijeka na kojima prije sto godina nije bilo toliko mostova tako da se tu smanjila kilometraža u odnosu na povijesni marš, a što se tiče manje dana hodanja ja sam ponekad znao proći dvije Gandhijeve dionice, s tim da je on ponedjeljkom imao dan tišine kad ne bi hodao već odmarao i pisao dnevnik.

U startu je ideja bila da pratim njegovu rutu i spavam poput njega kod nasumičnih domaćina koji su spremni ugostiti nepoznatog putnika. Međutim, došavši u Ahmedabad u kontaktu s ljudima saznao sam da je prije tri godine pokrenut projekt "Dandi put" (ime je dobio po mjestu na obali koje je bilo cilj Marša soli), koji se sastojao od niza info centara u mjestima kroz koja je Gandhi prolazio.

To su svojevrsni muzeji s knjigama i slikama o "Putu soli" u kojima je postojala i mogućnost spavanja, tako da sam praktično i prije početka imao riješen problem smještaja. To me na kraju udaljilo od početne ideje i priče o gostoljubivosti Indijaca koju sam želio ponovo doživjeti.

S druge strane, za boravka u tim info centrima imao sam na raspolaganju vodiča koji su također iskazivali pretjeranu ljubaznost i stalno bili na usluzi. Iskreno ne znam kako su im splativi ti centri s obzirom da sam vidio knjige gostiju gdje sam ja bio jedan od rijetkih stranaca koji je tamo navratio nakon dužeg vremena. Mislim da su imali svega četiri noćenja u godinu dana, rekao je Goran, istaknuvši da put tehnički nije bio zahtjevan s obzirom da se uglavnom radilo o ravnici.

Jedna od najmnogoljudnijih zemalja svijeta u umaškom pustolovu nije izazvala osjećaj nesigurnosti, više ga je smetala stalna gužva, konstantna prisutnost ljudi, prljavština i gust cestovni promet.

(Snimio Goran Blažević)

- Ni u jednom trenutku se nisam osjetio ugroženim, ali Indija se uvelike razlikuje od naše svakodnevice. Hodaču je recimo bitno da u jednom trenutku stane i odmori u tišini, što tamo nije bilo moguće. Cijelim tijekom puta uz cestu je mnoštvo ljudi i svako stajanje i odmor svodilo se na to da te okruži desetak ljudi i želi komunicirati s tobom, bez obzira što oni pričaju samo indijski, a ja engleski jezik.

Jedna od rijetkih neugodnosti bili su agresivni psi koji su nezbrinuti i zanemareni, više gladni nego siti. Upozoravali su me i na majmune s koji znaju biti neugodni i krasti stvari od prolaznika, posebno mobitele iz ruku, na sreću nisam imao takvih neugodnosti. Posebna priča je cestovni promet na koji nisam bio spreman.

Prije dolaska u Indiju na karti sam vidio da u blizini moje rute prolazi autoput i očekivao sam da će se tamo odvijati većina prometa. No, cijelim putem pratila me buka motora i prometni kaos, tako da sam odlučio na sljedećim putovanjima definitivno izbjegavati hodanje uz cestu, ispričao nam je atmosferu s puta Goran.

Posebno je morao paziti na ishranu i unos tekućine, jer svako trovanje bi ga usporilo na putu i bilo potencijalna opasno za ozbiljnije zdravstvene probleme.

- Obično sam jeo kod ljudi koji bi me pozvali kod sebe na obrok, što mi je davalo sigurnost da hrana nije pokvarena. Jela su im jako ukusna, ali i preljuta za naše navike, i s puno začina. Obično su nudili rižu ili leću, jer hindusi meso uglavnom ne jedu. Što se tiče tekućine, uz put sam nailazio na trgovine gdje sam se snadbijevao flaširanom vodom tako da sam izbjegao bilo kakve zdravstvene probleme, osim viroze koju sam morao odležati pri povratku u Hrvatsku, rekao je Goran.

U razgovoru s ljudima koje je sretao po putu stekao je dojam da je Gandhijeva priča gotova i da ga ljudi ne doživljavaju više na isti način kao prije. Osjetio je netrpeljivost i svojevrsnu mržnju između hindusa i muslimana koja prijeti krvavim sukobima kojih je već bilo.

(Snimio Goran Blažević)

Ne postoje kante za smeće

Na kraju avanture je stjecajem okolnosti proveo i pet dana u Mumbaiju koji se guši u smeću i neopisivoj gužvi te nije ostavio pozitivan dojam na gosta iz Hrvatske.

- Kroz mnogobrojnu komunikaciju znao sam pitati ljude jesu li čuli za Hrvatsku. Uglavnom su bili niječni odgovori, tek je jedna gospođa u Mumbaiju znala za zna i to zato što joj suprug radi u Rijeci. Njih nekoliko mlađih je čulo za Modrića i to je bilo svo znanje Indijaca o "lijepoj našoj", rekao je Umažanin.

Posebno iskustvo je bila vožnja vlakom gdje je strancu nemoguće kupiti voznu kartu, za koju treba posebna aplikacija, već to za njega mora učiniti netko od domaćih stanovnika ili preko agencije koja to masno naplati. Za kraj smo ostavili prljavštinu i smeće u kojem se Indija doslovno guši.

- Kod njih ne postoji kanta za smeće na ulici, oni jednostavno bacaju sve na pod. Svjesni su da je to loše, ali jednostavno tako žive, nemaju organizirana smetlišta. Neke komunalne naznake sam doživio jedino u Ahmedabadu na početku puta, gdje su mi pažnju privukli kamioni s glazbom. Pratio sam što se događa i shvatio da bi ljudi čuvši melodiju izlazili vani sa smećem koje su zatim bacali u ozvučeni kamion, ispričao nam je Blažević svoje indijsko iskustvo.

(Snimio Goran Blažević)

Povezane vijesti

• Umažanin pješice od Jordana do Umaga
• Najmanje 120 mrtvih pri iskakanju vlaka iz tračnica u Indiji
• Indija testirala raketu dalekog dometa koja može nositi nuklearnu glavu