Prvi koraci širokim ulicama Hirošime, tramvaji, parkovi, otvoreni prostori te uglavnom arhitektura iz druge polovice prošloga stoljeća, ističu posebnost ovog mjesta. Nešto mi se ovdje čini jako poznatim i već doživljenim. Sjetih se Zagreba. Dok tramvaj lagano klizi dugom i već užarenom avenijom Aioidori prema rijeci Ota, promatram prolaznike kako prilično bezbrižno i opušteno hodaju od hlada do hlada idući nekamo svojim poslom ovog neuobičajeno vrućeg proljetnog dana. Ovaj je grad doista drugačiji. Prilazeći otoku usred rijeke već se nazire Spomen park mira sa svojim spomenicima i Memorijalnim muzejom mira. Silazim točno ispred Genbaku Domu, Kupole atomske bombe, jedne od rijetkih zgrada koja je izdržala atomski udar a sada služi kao spomenik i opomena čovječanstvu. Odmah se mijenja raspoloženje. Ljudi su tiši, pokunjeni i uronjeni u vlastite misli. Kao da sam zakoračio u drugačiju stvarnost. Jedno je isto, a to je sunce koje i dalje prži, no sada još jače.

Kupola atomske bombe...

naspram cijelog neba

oblak samac

* * *

laticu trešnje

s grančice istisne

kap kiše

U blizini Hirošime, uz samu obalu japanskog unutarnjeg mora Seto, nalazi se otok Miyajima koji je danas obavijen sivim oblacima i okupan neumornim i teškim kapima jutarnje kiše. Već s kopna odaje svoju mitsku veličinu, izgled i veliko značenje za japansku povijest i kulturu. Približavanjem trajekta otoku ukazuju nam se velika crvena vrata usred mora, koja simbolički označavaju prijelaz iz svakodnevnog u sveto. Ovo šintoističko svetište Itsukushima poput krvne žile usmjerava rijeku ljudi i kišu s njima k svojoj krajnjoj te istovremeno polaznoj točki, velikom crvenom - toriiju. Uzdižući se iz sivog mora i kišovite sumaglice poput materijaliziranog otkrivenja, ovaj istinski simbol Japana svojom veličinom i oblikom ponosno predvodi sveprisutnu rasprostranjenost toriija diljem Zemlje Izlazećeg Sunca.

Miyajima izdaleka

s otokom plutaju

sivi oblaci

* * *

Kyoto je kulturno i povijesno srce Japana. To je grad u kojem se najbolje vidi duboki osjećaj i ljubav Japanaca prema vlastitoj kulturi i nasljeđu te sažima mnogo toga japanskog: spokojni zen-vrtovi, tajanstveni budistički hramovi, šarolika šintoistička svetišta, graciozne gejše, proslava cvata trešnje i jesenskog mijenjanja lišća, profinjeno kulinarstvo, mjesto gdje se tradicionalno susreće s modernim. Nakon dva dana, no ipak na vrijeme, shvatih što me najviše privuklo u Kyotu. Sama ponuda i prisustvo mnoštva hramova i znamenitosti ove drevne tisućljetne carske prijestolnice pretvorilo se u užurbano hodanje i bojazan da se ne propusti nešto važno. Možda bi sposobnost bilokacije (biti istodobno na dva mjesta) donekle utažila tu žeđ, ali nisam te sreće. Konačno, doživljaj blaženog mira i rajski usklađene ljepote zen-vrtova bilo je ono što sam podsvjesno tražio, a na kraju dobio.

s mosta Tsutenkyo

nad zelenim javorima

jeseni se njena kosa

*

pod trešnjom

ružičastim oblačićima

prekriveno nebo

Kod hrama Ginkakuji uz samo podnožje brda nailazim na kanal i rječicu čijom se dužinom od dva kilometra proteže Filozofski put. Prolazeći uz hramove i nadsvođen svom dužinom trešnjinim stablima te smješten u zelenom šumskom okruženju, bio je tijekom povijesti omiljena šetnica filozofa, umjetnika, slikara, pisaca i drugih željnih inspiracije, mira i zen-kontemplacije. I ja tako slijedim trešnje po tepihu od latica, uz žuborenje vode i nježan zvuk tradicionalnog žičanog instrumenta kota koji dopire negdje iz daljine.

uz rijeku slikar...

uzvodno i nizvodno

plutaju portreti

*

Hram Konpukuji bi mi vjerojatno ostao nezamijećen u mnoštvu većih i poznatijih hramova u Kyotu da ondje nije pokopan jedan od četvorice velikih japanskih haiku pjesnika, majstor Yosa Buson. Put me dovodi u periferiju grada pa labirintom uličica do hrama stiješnjenog između rubnih kuća i šume pod obroncima brda. Začuđen pogled upravitelja i, pretpostavljam, njegove supruge, upućuje na činjenicu da smo jedini gosti tog trenutka, i k tome još gaijini, stranci. Do kraja našeg razgleda susrećemo još dvoje posjetitelja koji su, osjećam, došli s istim ciljem. Busonov grob je na kraju puteljka u već šumovitom dijelu obronka i groblja gdje se zelenilo i nadgrobno kamenje stapaju u mistično jedinstvo. Kućica, u kojoj je tijekom svojih posjeta Kyotu znao odsjesti i Basho, nalazi se na pola puta i s visine, u potpunoj tišini, nadgleda lijepi kameni vrt i sam hram u podnožju.

uskom stazom

prema Bashovoj kolibi

Busonov grob

*

Na zapadnom rubu Kyota uz rijeku Hozu u podnožju brda smješten je šumoviti dio grada Arashiyama, čiji ladanjski izgled i ruralnu atmosferu upotpunjuje poznati hram Tenryuji. Na velikoj površini, s nekoliko popratnih zgrada, u središtu se ističe zen-vrt i jezerce u koje svojim zelenilom, klizeći niz strme padine brda, uranja šuma. Čaroliju boja procvalog cvijeća i stabala povremeno prekidaju posjetitelji pokušavajući škljocanjem svojih fotoaparata i mobitela ovjekovječiti stalnost i prolaznost ove ljepote. Jedini kojeg se sve to, naizgled, ne tiče redovnik je koji strpljivo i predano, u čučnju, prstima prebire po izvanzemaljskoj zelenoj mahovini tražeći i najzad nalazeći uljeza u obliku otpale latice ili pokojeg odbjeglog listića.

u drevnom hramu

stari redovnik iznova skuplja

nove latice

U neposrednoj blizini hrama nalazi se poznata bambusova šuma. Visoke krošnje nadsvođuju dugu stazu poput zelenog tunela i zaklanjaju pogled stvarajući ugodan hlad šetačima ovog vrlo toplog proljetnog dana. Zadivljujuća je ta šuma s ogromnim stablima bambusa koje sam nekad kao klinac zamišljao i doživljavao kao nešto nalik trski.

visoke krošnje

nad bambusovom šumom

njišu oblake

* * *

Posljednji je dan u Kyotu i Japanu. Jutro je vedro, toplo i nekako posebno. Odlazim na posljednje počivalište velikog pjesnika i majstora Matsua Basha. Nakon polusatne vožnje vlakom od Kyota, uzbuđenje raste pri silasku u grad Otsu na jezeru Biwa, koje je Basho posebno volio zbog ljepote i osobitih ljudi. Kratka šetnja od stanice Zeze do hrama Gichuji nije ničim naslućivala da me čeka nešto iznimno. Uobičajenu vrevu uličnih trgovaca i gradskog prometa ubrzo napuštam skrenuvši uskom ulicom u mirnu rezidencijalnu četvrt. Bez drugih posjetitelja te opasan kućama na bočnim stranama i dječjim vrtićom na stražnjoj strani, Gichuji je oaza mira i kontemplacije. S ulaza se vidi omanji muzej, maleno svetište te Bashova koliba i ribnjak u središtu vrta. Po jarko zelenoj mahovini i kamenom popločanom stazicom prohodam dvadesetak koraka prolazeći pored nekoliko starih grobova te stižem do posljednjeg počivališta velikog majstora. Točno do središta ovog malog svemira. Obuzet uzbuđenjem i nevjericom, i ja se nalazim u središtu, ali vlastitih osjećaja i dojmova nakupljenih tijekom putovanja i, za mene, hodočašća ovom čudesnom zemljom. Stojeći pred skromnim grobom jednog velikog čovjeka duboko se naklonim i izmolim zahvalu.

Bashov grob…

žamor djece osluškuje

običan kamen

Prvi dio putopisa iz Japana Dejana Pavlinovića pročitajte ovdje.

Povezane vijesti

• Haiku putopis iz Vijetnama (1/2): PREKO ZELENIH POLJA
• Haiku putopis iz Vijetnama (2/2): U BERAČEVIM OČIMA
• MOJ BLISKI DALEKI JAPAN: Pod trešnjama cvjetaju - osmijesi