Gomila je piramida - da ili ne? Što vi mislite? Šalim se, naravno da nije. Pisao sam o Gomili, kraljici Ćićarije. Imam osjećaj da me je ona, kao i Orljak, već štufa. žToliko sam puta posljednjih mjeseci stajao i ležao na njenom vrhu da je možda i već glava boli. Zato sam ove subote ponio malo vrbine kore i na vrhu je zakopao. Plitko pod zemlju. Da me nitko ne vidi, no to je između nas dvoje.

Mjesto prepuno - tišine

Mislim da je bio četvrtak, čuo sam se s prijateljicom. Razgovor je počela rečenicom "Da, da, idemo negdje ovaj vikend ja sam za. I Davor bi išao, samo da ti kažem". Super. "Ni Ivan nema ništa protiv". Isto super. "Ingrid i Robi isto kažu da idu".

Ma super! Kamo? Ne znam, ali mislim da negdje gdje smo već bili ne bih išao. Znači idemo negdje gdje nismo bili? Da, zapravo ne, ali ipak da. Znači bili smo, ali ne tim putem? Da, ali tuda puta nema pa ćemo ga sami naći. Super da, svi smo za. I krenuli smo.

Da li slučajno, namjerno, ili pak ništa nije slučajno, ne znam. No, nakon dosta tih "da" ili "možda ipak ne", stigli smo napokon i u Dane.

"Kad naiđeš na nešto što je dobro", rekla je baka Malom Drvetu u istoimenoj knjizi, "prvo što trebaš učiniti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti; na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro." I imala je pravo.

Nekako nježno mi zvuči ime Dane. Tako mi i izgledaju. Smještene u šumi između planinskih vrhova koji ih štite od zimskih vjetrova Dane već s ceste izgledaju kao izmišljeno mjesto, izmaštano za neku priču ili bajku. Parkirali smo se i prvo što sam čuo izašavši iz auta bila je - tišina! Iz lijepe kuće uz cestu izašla je simpatična vedra gospođa, pogledala nas i nasmiješila se. "Smijemo se parkirati ovdje, nećemo smetati", pitali smo. Danas mi se čini kao da smo šaputali. "Naravno da smijete, nećete nikome smetati", odgovorila je s osmjehom i znatiželjnim pogledom. "Idemo prošetati na Gomilu, ma, oprostite, koliko vas ovdje živi?". Odgovorila mi je. Siguran sam da sam se sreo sa svima, a s većinom i par riječi prozborio.

Ili skreneš ili se sekiraš

Ideju o tome kako iz Dana stići do Gomile imali smo prije dolaska, neke okvirne informacije o šumskim putovima dobio sam par dana ranije, ali mi smo se širokih šumarskih putova odlučili kloniti i hodati po svome osjećaju. Prešli smo mostić, svoju namjeru o tome kamo idemo ispričali smo još dvoje mještana i krenuli uz potok. Kamo idemo nije bilo teško reći, a kako ćemo tamo stići to smo i sami jedva čekali otkriti. Pozdrav Dane, vidimo se na povratku, a to će biti, kako se kasnije pokazalo, nakon dobrih sedam sati. Ako bi mene pitali da li bih vam preporučio da posjetite Dane, rekao bih ne. Ali to vam je stari trik, kao da vas zamolim da cijeli tjedan niti jedanput ne pomislite na medvjeda, a pomislit ćete, znači da.

"Gdje je ta Gomila?" "Točno tamo u onom pravcu". "Ali mi idemo, ne baš suprotno, već nekako pod 90. I Žbevnica nam je stalno iza leđa, i sve je dalje i sve je niža, a tako možda i ne bi trebalo biti. Dakle mijenjamo pravac?" "Ne, to samo znači da smo na dobrom putu", zaključio je Davor, važno je samo to da idemo uzbrdo. Negdje ćemo već skrenuti. Skrenuli smo mi već odavno, u takvome svijetu živimo. Ili skreneš ili se sekiraš, a od ovog drugog nemaš ama baš ništa. Uspinjali smo se stazicama i uskim puteljcima, probijali kroz klekovinu i gustu šumu.

Gustu i obraslu poznate nam kvalitete koja zahtjeva povremenu bitku s ponekom granom uz upozorenje onome iza "pazi glavu da ti grana oko ne izbije". Stigli smo i na greben. Na suprotnu stranu silaziti nije imalo smisla. U početku nježan i s vodom izdašan bio je ljubazan prema nama, točno toliko vremena da se opustimo. A onda nam je sve svoje čari pokazao. Okružio nas je kamenim labirintom, trulim drvećem obraslim mahovinom sa svih strana svijeta i još gušćom šumom makijom. Nemam pojma kako da vam to opišem. Hodali smo po njemu, ovaj puta u dobrom pravcu. Bilo je to hodanje vođeno osjećajem iznutra. I bilo je dobro. Kada hodate i vodite se unutarnjim osjećajem stvarate krajolik iznutra, iz sebe. Hodanje prirodom tako postaje kreativan čin kojim izražavamo naše bivanje u sadašnjem trenutku, onakvi kakvi jesmo. I bili smo. Voditi vas našim putem, to bi mogao, isti vam opisati, meni je nemoguće. A nije mi ni namjera i nije ni važno. Na prvoj čistini smo zalegli i jeli, a na drugoj i prijatelje sreli. Ta druga, prostrana, vjetrovita i nadaleko vidovita, bila je Gomila.

Kamenje opipali, stablima šaputali

Vrijeme je bilo… najbolje ću vam ga dočarati, ako napišem da smo sat i više na toploj travi ležali, ćakulali i smijali se, malo se ustali pa opet zalegli. Ugodno i opušteno smo se osjećali. Silazak, to jest povratak u Dane, trebao je biti sve što nije. Povratak istim putem nije dolazio u obzir, nismo to ni planirali. Ići ćemo malo prema Rašporu pa presjeći i sići. Tako je i bilo. Osim onoga - samo sići.

Stigli smo mi do mjesta gdje smo napustili put koji vodi u Rašpor brzo. A onda je opet počelo, gore, dole, lijevo, pazi ima neki putić, pogledaj vrtaču punu kamenja i mahovine. Pogledaj ovu punu lišća okruženu stijenama obraslim mahovinom. Na mahove sam pomislio da sam utopljen u mahovini. Lijep je osjećaj kada se nasloniš na stijenu, a ruka ti utone u meku mahovinu bar pet centimetara i tek onda dotakne kamen. Ne bih imao više što za dodati da nam na put nije stala jedna sama bukva. I bukvalno nas iznenadila. Ima u šumi velikih stabala, ima u Istri i puno većih.

Ali ona, mjesto koje je odabrala, visinu koju je dosegla, struk koji nas je četvoro jedva obgrlilo sjala je u nekoj svojoj posebnoj ljepoti. Širila je spokoj i mir u prostor oko sebe koji se mogao gotovo opipati. Tu smo se zadržali, svatko ju je htio dotaknuti, na nju uho prisloniti. Spontano tiho i bez misli. Smijao sam se. Nagradila me Gomila jer sam je prozvao kraljicom i navela nas na put pred svoju najljepšu stanovnicu. Možda, a možda je ona samo čekala da je posjetimo. Ili je sve slučajno, birajte. Mi smo izabrali. A sada kada znam gdje živi, nadam se da ću je češće posjećivati.

I krenuli smo dalje, do Dana. Da li sat ili sat i pol, više se ne sjećam. Teren kojim smo se kretali često se mijenjao od ugodne šetnje do dionica na kojima i samo kilometar dugo traje do novog nježnog zagrljaja kojim su nas dočekale Dane. Uzeo sam si tada nešto vremena i po mjestu prošetao. Dane je nekada, kao i mnoga mjesta na Ćićariji, nastanjivalo par stotina žitelja. Danas stalnih, ako me sjećanje ne vara, živi pet. Na spomen ploči koji su mještani postavili piše da je 10. kolovoza 1944. selo do temelja spaljeno - 55 stambenih kuća i 56 gospodarskih zgrada.

Iz Dana ne vodi niti jedan planinarski putokaz, niti ima označenih planinarskih staza. Što je dobro. Neka tako ostane i biti će još bolje. Zašto? Nemam naravno ništa protiv planinarenja, kao ni ostalih aktivnosti u prirodi koji ne remete mir. I sam sam, kada god to mogu, na Ćićariji. Ipak, ne smijemo nikada smetnuti s uma da je područje Ćićarije šumom najbogatije te ujedno jedno od posljednjih i najveće područje divljine u Istri. Divljina predstavlja vitalni element europske prirodne i kulturne baštine. Uz svoju unutarnju vrijednost, divljina nudi priliku ljudima da je iskuse.

Duhovnu kvalitetu prirode u najširem iskustvenom smislu - izvan pukih fizičkih i vizualnih svojstava, posebno kroz njezin psihološki utjecaj na nas. (dio EU definicije divljine). Ona također pruža važnu ekonomsku, socijalnu i ekološku korist, uključujući usluge ekosustava koje besplatno i na dobrobit svih taj sustav obavlja, za lokalnu zajednicu i društvo u cjelini.

Šume imaju veliku moć apsorpcije i skladištenja CO2 iz atmosfere. Adaptacija šuma na sve veće količine CO2 dobila je i službeni naziv "karbonska fertilizacija". Divljina između ostalog izvršava mnoge funkcije puno bolje od modificiranih krajolika.

Nabrojati ću samo neke: očuvanje biološke raznolikosti; zaštita ekosustava i dobrobiti koje pruža za zajednicu kao i širu okolinu; povezuje krajolike, apsorbira i skladišti ugljični dioksid iz atmosfere, omogućuje usvajanje novih znanja o razumijevanju prirodnih procesa te nadahnjuje ljude. Iako možda ne bi trebao, na kraju ću opet napisati – čuvajmo Ćićariju, ona je naše najveće blago. Treba to samo znati prepoznati!

Ako vas zanima još sličnog štiva, pročitajte Malo drvo

Povezane vijesti

• NEODOLJIVA ĆIĆARIJA U JESENJIM BOJAMA: Tihi jesenski zov planine na sjeveru Istre prilika je za posjet već predstojeći vikend
• FOTO & VIDEO / SLOW TRAVEL NA PLOMINSKE GORE: Izlet s mirisom kadulje i pogledima koji se pretvaraju u slike koje u sebi nosimo još danima
• KRALJICA ĆIĆARIJE: Ima nečeg što na Gomili osjećam, neku vrstu radosti i dubokog zadovoljstva