Stazom kamenih stupi kroz ljuti krš po kojem su ljudi "planinarili" daleko prije nas, da bi opstali i preživjeli

Na vidikovcu Pridva, na 573 metra nad morem - u podnožju Drvenik i Tribalj te akumulacijsko jezero hidroelektrane Vinodol (Snimila Jelica Fiorido)

Pulsko Planinarsko društvo "Glas Istre" povelo nas je na Stazu kamenih stupi u zaleđu Crikvenice. Bilo je hladno, ali sunčano, a bura je povremeno žestoko derala; pravo vrijeme da se dobro provjetrimo! Oblačimo na sebe sve zimske rekvizite koje smo ponijeli i krećemo iz mjesta Grižane uzbrdo, uskom šumskom stazom. Tu smo zaštićeni od bure, a sa svakim zavojem na usponu otvara nam se pogled na namreškanu morsku pučinu Kvarnera i otoke koji se ocrtavaju na suncu.

Ti su pogledi još ljepši i obuhvatniji s vidikovca Pridva, na 573 metra nad morem. U podnožju su mala mjesta Drivenik i Tribalj uz koji se nalazi akumulacijsko jezero za potrebe hidroelektrane Vinodol. Jezero ima čudnu zelenu boju, gledano ovako svisoka, i u kontrastu je s morskim plavetnilom koje uokviruje pejzaž.

Mili Bože, kud sam zašla?

S vidikovca Klamaruša na 578 metara visine pogled se proširuje na vitki krčki most i nešto dalje prepoznatljive rezervoare naftnog postrojenja u Omišlju. Sunčamo se kao gušteri na oštrom kamenjaru i uživamo u sinemaskopu malih kućica u podnožju, škrte vegetacije, kamenih usjeka i beskrajne morske pučine.

Najteži, ali i najljepši dio staze je izdvojena stijena Babin kuka, visoka 573 metra, na koju se penje uz pomoć metalnih sajli (Snimila Jelica Fiorido)

Najteži, ali i najljepši dio staze je izdvojena stijena Babin kuka, visoka 573 metra, na koju se penjemo uz pomoć metalnih sajli. Penje se u grupama po pet-šest planinara jedan iza drugog, jer je sa svih strana duboka provalija, pa nije za one koji eventualno pate od visine. Potrebno je samo malo hrabrosti i čvrsta ruka Vilija Boljunčića, iskusnog planinara, koja je tu za svaki slučaj. Na vrhu nas s osmijehom dočekuje Simona, glavna vodičica ovog izleta, i slika nas, da bude zabilježeno. Od pogleda boli glava, ali i fanjski puše na ovoj stjenovitoj vjetrometini. Mili Bože, kud sam zašla?, pitam se u sebi. Kad smo se sretno spustili sa stijene i ponovno našli u zaklonu šume, sve je izgledalo puno jednostavnije, kao da to radimo svaki dan, a kameni Babin kuk je izgledao manje strašan.

Poslije ove visinske avanture, noge same kroče kroz šumu do duboke, ograđene jame kakve su česte u ovom kamenjaru. Putem, u škrtoj travi nailazimo na prve vjesnike proljeća, sramežljive visibabe koje nas pozdravljaju svojim bijelim glavicama. Slijede "kameni stupi" po kojima je ova kružna staza dobila ime, a čini ih bezbroj nepravilnih, kamenih stepenica. Oduvijek su stanovnici ovih krajeva, osim uz more, bili povezani s teško pristupačnim zaleđem gdje su sjekli drva i čuvali stoku. Strmi usponi su često vodili kroz "ljuti" krš, pa su ovdje ljudi "planinarili" daleko prije nas, da bi opstali i preživjeli, ali ne s ruksakićem na ramenu kao mi, već s teškim naramcima drva i oruđa potrebnog za rad u planini.

Gornje Karlove pećine izdubila je voda u vapnencu (Snimila Jelica Fiorido)

Staza je uska i jako strma pa se pitamo kako su muškarci, ali i žene, stoljećima ovuda hodali po svakakvom vremenu i nevremenu, s teškim teretom na glavi ili noseći vodu u drvenim brentama na leđima. Staza je spomen na njihov težak i mukotrpan život, kao i brončani kip žene s brentom koji se nalazi u mjestu Grižane, odakle smo krenuli.

Kaštel Frankopana

Nakon spusta kamenim stupima penjemo se pomoću sajli do Gornje Karlove pećine, još jednog krškog fenomena koji je voda kroz stoljeća izdubila u vapnencu. Ulaz u pećinu je uzak i kratak pa obilazimo samo taj početni dio gdje se može hodati uspravno. Vani na suncu je mnogo ugodnije, a nakon svega zaslužili smo i čašicu travarice za bolju cirkulaciju.

Od pogleda boli glava, ali i fanjski puše (Snimila Jelica Fiorido)

Još smo se par puta spuštali i pentrali po kamenjaru, po sistemu "gore-dolje, nigdje moga stana", dok nismo stigli do kaštela Grižane, jednog od mnogobrojnih u vlasništvu nekadašnjih hrvatskih plemića Frankopana. Kaštel je vjerojatno dobio ime prema "grižama" koje u lokalnom dijalektu predstavljaju visoke, krševite litice na kakvima su se gradili ovakvi strateški objekti za nadzor i obranu od osvajača.

Spuštanjem u mjesto Grižane preko sela Baretića završava i naš izlet. Lica nam bride od bure koja nas je cijelo vrijeme pratila, ali dobar je osjećaj što smo čitav dan proveli u ovom neobičnom okruženju i veselom društvu. Mlade vodičice, Simona na početku kolone i Karmen na kraju, sigurno su nas provele nekadašnjim kamenim stazama crikveničkog zaleđa koje kriju u sebi iskonsku, divlju ljepotu.