PIŠE Robert Matteoni
Protok vremena uvijek čini svoje
Od početka 1960-tih bili smo susjedi u Ribarskoj ulici. Nasuprot škvera gdje su, kroz vrijeme, i moji stari i brat, te on zarađivali za kruh. Vrijeme tada, i poslije, u kojem se kovala realnost, sve nas Uljanik hrani. Anton Percan je stariji, u tom razdoblju već gajio strast za nogomet. I znao je priču o Sergiju Vidosu. Velikom talentu, koji je među ostalim igrao s Aldom Drosinom, Karlom Černjulom, Eliom Premateom, ali je zbog zdravstvenih problema morao mlad prekinuti karijeru. Vidos je radni vijek imao, da, u Uljaniku. Konstrukcijsko-tehnički ured na Otoku, ili kako bi naši stari kazivali, Škojo livi. Percan, koji će kasnije diplomirati arhitekturu i prvo je radio u Zagrebu i Rijeci, da bi se vratio i 1982. zaposlio, da, u Uljaniku, igrao je još od vremena tada turobne Ribarske ulice. Junior Istre i Uljanika te Ližnjana. Dok je studirao u Zagrebu bio je član Ina Naftaplina, a po povratku Valbandona, Medulina i (rodnog) Raklja. Sve vrijeme bio je Uljanikov projektant brodskih nastambi. Valjda 60 od svojih 70 godina pratio je i kao kibic nogometnu Pulu. I kako to on kaže, to je značilo pratiti život i društvo grada, njegove mijene kroz protok vremena.